Leteci Holandjanin

Arjan Robben teško podnosi gubitak u finalu Lige prvaka. Čovjek zvani “Drugo mjesto” ( tri puta drugi u Bayernu, drugi u holandskoj reprezentaciji na šampionatu svijeta) kao ne može da shvati šta se to desilo. I u holandskim fudbalskim krugovima nikako da izuste da je Robben igrao loše, da se do neba isfulao, kao i većina njegovih suigrača iz napada.  Državni selektor holandske reprezentacije nije baš oduševljen Robbenovim sposobnostima da ne pobjeđuje kad treba i da fuli kad ne treba, pa onako diplomatski kaže da će razmisliti o angažmanu Bajernovog napadača u reprezentaciji na EK.

U prijateljskoj utakmici Bayern- Holandija selektor je pri kraju ubacio ljevonogog Robbena. Bolje da nije, jer je dotični dobio koncerte zvižduka od “svoje” publike. Uspio je i da u svom stilu jednom zaždije ljevicom nebu pod oblake. Sad se holandski igrači i navijači čude odakle takva drskost Bajernovih navijača, selektor kaže da treba da ih je sram.

Inače valja više od mjeseca trpiti narandžasti terror. Dvorišta i kuće su već iskićene svakojakim čudima narandžaste boje, a na TV ubiše narandžastim reklamama.

Juče je policija zaganjala Irance i Somalijce koji već danima žive u šatorima pokraj jednog azilskog centra. Radi se o ljudima kojima je Holandija odbila da pruži azil, i vraća ih u matičnu zemlju. Jadni ljudi beznadežno pokušavaju da obezbjede bar boravak u ovim sklepanim šatorima. Iračanima je pak obećano da će ih Holandija bezbjedno vratiti u Irak, pa sui h juče privremeno razmjestili po drugim azilskim centrima, dok ne dođe njihov minister da se s njim dogovore.

U Amsterdamu je pedofil Robert M dobio 18 godina zatvora . Dokazano je da je u obdaništu skupa sa svojim muškim zakonitim mužem seksualno zloupotrebljavao (kaži silovao) više od 60 djece, od kojih su neka stara svega par godina. Rođeni Litvanac, koji je radio kao muška dadilja, se nije mogao načuditi da ga za tako sitnu stvar mogu tako debelo rebnuti, pa je sudiju posuo vodom, dok je ovaj čitao presudu. 

Na drugoj strani Europe, na brdovitom Balkanu, dogodilo se čudo. Tomislav sredio Borisa. Zvuči kao da je Hrvat sredio Hrvata, a ono Srbin sredio Srbina. Nikolić versus Tadić. Ovaj drugi se poslije prvog kruga uljuljkao i uspavao, tako i njegove pristalice, nije im se baš izlazilo na glasanje, kontaju pobjediće Tadija i bez njih. Kad hoćeš jah, eto ti ga sad.

Sad je u Bosni lakše disati. Nema više onoga što malo pa malo iznenada doleti pa se pokaže po rubovima zemlje, i tamo ima jednu priču,  a kad se vrati u maticu  priča drugu priču. Valjda će Tomo imati uvijek istu priču, pa da brate znamo na čemu smo.

Naš komšijski labuđi par je dobio prinovu. Osam malih labudića. Tako je bilo prije desetak dana kada sam ih prvi put vidio. Već kroz dva dana ostalo ih je šest. Koliko će ih odrasti, pitanje je, ali su ovi već poodrasli i ojačali. Najveći neprijatelj mladih pačića i mladunaca ostalih vodenih životinja su vodeni pacovi, koji dave pilad i odvlače ih na dno.

Smiješno je inače proći pored labudova – roditelja, koji su agresivni u odbrani mladunčadi. Oni drže vratove savijene i napete, pa ih brzo otpuste u pravcu uljeznika, pokusavajuci da ga ujedu.

U nedjelju smo šetali kroz jedno zabito selo blizu Utrechta. Mjesto se zove Lopikerkapel (Kapela kod Lopika). Kuće su, kao i u većini holandskih sela, raspoređene u dva niza, s obje strane kanala.  Maj je, i sve je nabujalo i procvjetalo, posebno jorgovani.

Interesantna je mala crkva u ovome selu. Pod zaštitom je države, a datira čak iz petnaestog vijeka. To je protestantska crkva (hervormde kerk). Veoma je interesantna iznutra. Po rasporedu klupa, centralnog postolja za molitvu, table na zidu sa kredom ispisanim citatima iz Biblije, baš se zainteresovah za osobine protestantske crkve. Pročitah o tome na hrvatskom jeziku ( vidi katolici i protestanti ), ali se tu više govori o razlikama u vjeri (koje su ponekad veoma teško shvatljive), nego o unutrašnjem izgledu crkve. Naravno da te teorijske razlike stvaraju i razlike u unutrašnjem izgledu crkve.

Nešto više sam našao na holandskom jeziku, odakle prevodim glavne stvari (vidi  ovdje ).

Razlike između katolika i protestanata unutar hrišćanstva, su veličine kao između  sunita i šiita u islamu. Razlike između ovih prvih su nastale na osnovu učenja Lutera i Kalvina (vidi Luther en Calvijn). 

Evo nekoliko najvažnijih razlika:

-         Protestanti svoju vjeru zasnivaju samo na Bibliji. Katolici pak pored Biblije, i na učenju Katoličke crkve, te na crkvenoj tradiciji

-         Protestanti nemaju papu, biskupe, niti su obavezni sveštenici. Ne postoji  nikakva hijerarhija, kao u RK crkvi.

-         U protestantskim crkvama nema nikakvih skulptura, a ne slave se nikakvi sveci.  Sveci se ne priznaju kao posrednici izmedju vjernika i Boga, a isto se odriče i Mariji.

-         Božija riječ napisana u Bibliji je osnovni prenosnik vjere izvana, i Sveti Duh unutar samog vjernika.Božiju riječ preko Biblije može prenositi svaki vjernik, ne samo sveštenik.

-          Predikantsko mjesto unutar protestantske crkve je u samoj sredini crkve, i nešto izdignuto. Ne postoji oltar, ceremonija pričešća (kruh i vino). Nema kipova , niti ukrasa na zidovima, osim staklenih vitraža koji obično pokazuju biblijska događanja.

Smrt u tramvaju:  Umro je čovjek u tramvaju. A izgledalo je da je još živ. Niko ne bi primjetio da je mrtav, da vozaču nije bilo čudno da čovjek ne izlazi ni na jednoj stanici, da ni govori , ni romori.

                   Koliko ljudi danas hoda, vozi, vozi se, nosi teško breme čiju ogromnu težinu samo on osjeća. Onda odjednom poklekne pod teretom. Okolini ostane samo čuđenje: šta bi od čovjeka. A on svoj teret ponese u grob. Bez da je ikome imao priliku da kaže koliko mu je težak teret, a sve i da je govorio, ne bi ga niko slušao, ili bi rekao:”Kome danas nije teško, pa to nije nikakvo čudo”!

Smrt na bračnom putovanju: Umro je mladi i lijepi čovjek. Poginuo u autu, vraćajući se sa suprugom sa bračnog putovanja. Ne možeš povjerovati da je smrt odnijela tako lijepog i mladog čovjeka.

                    Dokle će u zemlji čuda ginuti toliki ljudi zbog saobraćajnih nesreća. Meni je jasno zbog čega ljudi ginu u zemlji čuda, više nego i u jednoj drugoj u Evropi. Ali mi je čudo da to tako traje i traje i traje, već dvije decenije, i što je najgore da to nije više nikakvo čudo.

Smrt u zatvoru:  Umro je poznati doktor. Mlad još.  Umro u zatvoru. U novinama puno osmrtnica: raje iz mladosti, kolega, prijatelja, familije. Svi govore o njemu kao o izuzetno dobroj  i omiljenoj osobi. Ljekarska komora istakla njegove izvanredne stručne kvalitete, koje zemlja čuda nije htjela da prihvati, nego ih odbila kao njoj nepotrebne.  Pa ipak ostaje nakon svega najveće čudo iz zemlje čuda: odakle takva osoba u zatvoru?

Bilo je lijepo juče popodne u Den Hagu. Popodne je prosjalo je sunce i bilo je dosta ljudi na ulicama. U blizini velikih robnih kuća napravljen kineski slavoluk na ulazu u kineski kvart. Na šarenoj klupi dvije djevojke pod mahramama, živo pričaju i smiju se. U parku pored kraljičine palate čovjek sa ogromnim bijelim psom. Ispred jednog dućana sa antičkim stvarima na ulicu izbačeni stolovi prekriveni upadljivo šarenim mušemama. Dvije stare stanovnice grada, pod ruku, i nogu za nogom, uz pomoć štapa, šetaju uskom haškom ulicom. U izlogu djecijih igracaka velika lutka Crvenkapice. U drugom izlogu pored ostalog  upadljive neke ogromne kozne zute cipele.

 Nažalost danas je opet kiša, i samo kiša.  

Nedjelja je. Maj prohladan ove godine, ali se ugrabe trenuci da se može prošetati u uživati u rascvjetanoj prirodi. Prošle su bijele magnolije, još cvjetaju ljubičaste. I japanske trešnje su na izmaku behara. Jorgovan je u punom jeku, kako bijeli , tako i ljubičasti.

Blizu je deset, nalazim se u manjem mjestu u okolini. Ostavljam auto u blizini male protestantske crkve. Mještani dolaze na misu. Ima dosta mladih, žena i djevojaka u suknjma ( nose ih valjda samo u crkvi, inače sve žene nose pantalone). Idu cijele porodice, vode djecu, pa čak i jedno u kolicima.

Sveštenik stoji na vratima i pozdravlja one koji ulaze. U deset zatvara vrata. Jedan čovjek, sa malom biblijom u ruci, misli da je već je zakasnio, trči ko bez duše da uđe na vrijeme.

Ostavljam crkvu i vjernike u njoj i šetam ulicom, ustvari alejom platana koji su potpuno posječenih grana, pa su ostala samo stabla i deblje grane. Zavijam pored staračkog doma u park - šumu. Duga staza vodi između drveća. Prolaze ljudi koji su izveli cuke u jutarnji izlazak. Nakon pola kilometra prestaje šuma i put se nastavlja kroz livade. Ide između podsječenih vrba. Sa strane puta procvjetalo poljsko cvijeće, sitni bijeli cvjetovi na povisokim stabljikama. U ovo doba godine je to poljsko cvijeće, kome ne znam ime, svuda zauzelo prostore pored puteva.

Na livadi , na zemlji, leže ogromne krave. Zaista su velike, ima u njima i preko pola tone. Pogled dopire daleko. Čuje se graja sa obližnjeg igrališta. Pored mene profura grupa biciklista, sa kacigama na glavi. I tu su cijele porodice krenule u nedjeljnu brzu vožnju.

Pri povratku susrećem i nekoliko rekreativnih trkača. Misa u crkvici kao da još traje, a selo izgleda pusto. Utisak vara jer u tako malim mjestima uvijek te prati neki skriveni pogleda kroz prozor.

protestanska crkvica u Haastrecht-u

aleja podkresanih platana

jos ima probeharale japanske tresnje

ogromne krave na odmoru

pogled u daljinu

blizu kuce

tiende weg

Sa danasnjih mizernih osam stepeni, da se podsjetimo kako je bilo prije tacno godinu dana

07.05.2011.

U Holandiji se četvrti maj obilježava kao Dan sjećanja na žrtve rata, a peti maj se obilježava kao Dan Oslobođenja. Oba dana su radna, osim svake pete godine, kada se ne radi za peti maj.

Holandija je u Drugom svjetskom ratu bez otpora okupirana od strane nacističke Njemačke. Stradao je samo Rotterdam, čiji je centar uništen nacističkim bombama. Ratni stradalnici su uglavnom holandski Jevreji, koji su masovno izdeportovani u nacističke logore. Postojao je pokret otpora, ali je na holandskoj ravnoj i goloj zemlji bilo teško biti partizan.

U mojoj Gaudi (Gouda) je u petak, ispred spomenika palim pripadnicima otpora  (nešto kao Vječna vatra u Sarajevu) organizovan mimohod i polaganje vijenaca. Bilo je prilično prohladno, a djevojke koje su svirale u gudačkom orkestru su bile slabo obučene, sve mi ih nešto bijaše žao.

Inače centralno obilježavanje dana sjećanja (herdenking) je bilo u centru Amsterdama (vidi komitet4i5maj ). U crkvi na Damu (NIuwekerk) se okupila politička i kulturna elita zemlje, sa kraljicom na čelu. Glavni govornik, pisac Westermann se između ostalog osvrnuo i na rat u bivšoj Jugoslaviji (odakle je bio ratni izvještač), podcrtavajući u svom inspirativnom govoru i na zločine Mladićeve vojske nad muslimanima  u Istočnoj Bosni.

Frank Westerman (http://www.frankwesterman.nl/) je skupa sa kolegom Bart Rijs-om, bio jedini strani novinar unutar enklave Srebrenice, za vrijeme njenog pada. Na osnovu intervjua ocevidaca, te tajnih dokumenata UN, napisao je skupa sa pomenutim kolegom knjigu "Srebrenica. Het zwaarste scenario" (Srebrenica, najcrnji scenario).

Stanovnik Roterdama Cor Geurtz slavi danas sto deseti rođendan.  Slavlje će se obaviti u krugu familije, po izričitoj želji slavljenika, koji ne pridaje značaj medijskoj pažnji.

Slavljenik je sve do ove godine živio potpuno samostalno u svojoj kući, a početkom ove godine je preselio u starački dom. Kaže da mu nije loše, ali da je ljepše bilo u svojoj “pravoj kući”.

Rođendansko slavlje će biti danas poslijepodne u njegovoj sobi u društvu familije, a nakon kraćeg odmora nastaviće se izlaskom na večeru. Deda Cor ne želi da primi nikoga izvana, jedino će primiti cvijeće koje će mu poslati gradonačelnik Roterdama Ahmed Aboutaleb. Takođe tokom dana očekuje i čestitku iz Kabineta kraljice, koju dobija od svoje stote godine, za svaki rođendan.

“Skupio je eto tako priličnu kolekciju!”, sa smješkom kaže njegov sin Henk.

(slika i tekst iz Telegrafa)

Među mnogim transformacijama koje je čovjek morao proživjeti selenjem iz jednog svijeta u drugi, jeste i zamjenjivanje našeg praznika Prvi Maj, za jedan dan ranije ovdje slavljeni  Kraljičin dan .

Kao dijete sam na Drinskom i Rzavskom mostu prolazio ispod parola “Živio Prvi Maj!”, noseći naveče bakljadu (konzervu ispunjenu pilotom i nakvašenom petrolejem) i paleći logorske vatre po brdima oko Višegrada. Sve se završavalo velikom logorskom vatrom na “Trgu Oslobođenja” ispred Gimnazije, hvatanjem u Kozaračko kolo oko vatre i pjevanjem zakletvi drugu Titu.

Proslava kraljičinog (kraljice Beatrix) rođendana je ovdje 30-tog aprila, kada se ustvari još slavi rođendan kraljičine majke Julijane. Ove godine je kraljevska familija još uvijek u tuzi zbog tragičnog događaja ove zime, kada je kraljičin sin zatrpan snježnom lavinom. Trenutno je princ Friso u bolnici u Londonu, i još uvijek je u komi. Kraljica je ipak smogla snage da sa ostatkom familije obavi svoju obavezu i posjeti već ranije zakazana mjesta.

Rođendan kraljice ima nekih sličnosti sa slavljenjem rođendana pokojnog druga Tita. U oba slučaja pioniri i omladina imaju glavnu riječ, te svojim predanim sportskim i drugim aktivnostima pokazuju kraljici  perspektivnu mladost, a time i perspektivnu zemlju.

“Narodi koji takvu imaju omladinu, za svoju budućnost ne treba da brinu!”, izjava je druga Tita, opjevana i u pjesmi. Nažalost ispostavilo se da je omladina nakon njegove smrti, brzo preusmjerena na vođenje bratoubilačkog rata, a bratstvo i jedinstvo je bačeno na smetljište istorije.

Ova ovdje omladina pak koristi kraljičinu noć ( 29 aprila) da se dobro iznapija, a kraljičin dan je u znaku slobodne trgovine. Tada svako iznese višak stvari iz kuće, pa se prodaje po sitemu “ćor u ćoravo”, koji smo nekad praktikovali u osnovnoj školi.

Sve u svemu, odkada je svijeta i vijeka kraljevski ili predsjednički rođendan je bio zabava za narod. Prvi Maj je opet bio dan borbe za prava radnika. U našoj BiH radnici su dogurali dotle da nemaju nikakva prava, a prije svega nemaju više pravo  ni da rade. Ovdje u Holandiji se taj međunarodni dan ne slavi kao praznik, znači radnici imaju pravo da tog dana rade. A šta drugo i raditi na ovako turobnom kišnom danu, nego raditi.