Sabina Ćudić: Peticija protiv ilegalne kockarnice
Radio sarajevo
Piše: Sabina Ćudić
U nekom drugom svijetu bih se aktivnije bavila fotografijom. Fotografisala bih nenametljive nordijske interijere i karizmatična lica. Moje/i studentice i studenti bi zajedno sa mnom razumjeli politički sistem BiH, jer bi on za razliku od sadašnjeg bio objašnjiv, razumljiv i saglediv. Na glasačkim listićima nalazila bi se i imena koja ne bi odmah povezivali sa njihovom etno-nacionalnom pripadnošću a lokalna vlast bi se, i zbog vlastitog interesa, bavila zdravljem, dobrobiti i zadovoljstvom lokalne zajednice.
Živjela bih u blizini moje rodbine i prijatelja u Novom Sarajevu gdje sam i odrasla. Kupovali bismo svježe namirnice od lokalnih proizvođača koje bi stavljali u platnene vrećice (zar nisam rekla da se radnja dešava u nekom drugom svijetu?), pili bismo čaj u prozračnom interijeru restorana u našoj ulici, čitajući bh. štampu koja ne bi bila eksplicitno i vulgarno vezana za dominantne političke opcije.
Tramvajske stanice ne bi bile iščupane iz betona, kondukteri bi bili ljubazni, a taksisti ne bi započinjali svaku drugu rečenicu sa ”Da ovdje ima države...” Hodali bismo sarajevskim trotoarima koji bi bili rezervisani za pješake a ne vozila. Moje bratiće bih izvodila u lokalni park, u kom bi ljeti, kao u reklami za deterdžent, nasmijani roditelji u prugastim majicama gledali djecu kako se igraju u pijesku, a ne u igraonicama zadimljenih tržnih centara. Ispod mog prozora ne bi zavijali gladni psi lutalice.
Naravno, pristala bih i na neke kompromise u navedenim opisima (majice ne moraju neminovno biti prugaste). Ali, kao i veliki broj stanovnica i stanovnika Sarajeva pristajemo na mnogo, mnogo manje, toliko manje da nas čak i pomisao na gore opisani grad, sarajevski cinično i apatično – pomalo iritira. Iz dana u dan pomjeramo granice prihvatljivosti, i povlačimo se sa vlastitog terena hodajući unatrag, da se nikome ne zamjerimo. Pa tako prvo odustanemo od grada, pa opštine, zatim ulice, nakon čega se pokušamo koncentrisati na vlastiti haustor, pa kada interfon i sandučići osvanu spaljeni a biljke i otirači počnu nestajati, ugradimo blindirana vrata i povučemo se u vlastiti životni prostor. Gotovo panično se okružimo prijateljicama i prijateljima kreirajući paralelni univerzum i emotivno, psihički i geografski, izuzetno sužen prostor kretanja u vlastitom gradu, dok jedni drugima pravdamo odluku da tu i ostanemo.
Dan po dan, postajete stranac/strankinja u gradu u kom ste rođeni, i jedno jutro nakon vožnje liftom u kom je odrasla osoba obavila nuždu, izađete iz haustora i sudarite se sa automobilom kojem je, čini se, namjera bila parkirati se u vaš haustor, izbjegnete ovčju glavušu koja se na ulicu otkotrljala sa prepunog kontejnera, te primijetite krajičkom oka (jer ste shvatili da je najbolje ne zamjerati se pogledima) da se u vašoj ulici luksuzno renovira zgrada. Da li je to možda centar za mlade? Nova škola? Obdanište? Lokalna software kompanija? Dizajnerski studio? Srce vam, onako naivno, u momentu trijumfa nade nad iskustvom, zaigra od pomisli da bi to moglo biti nešto od navedenog. Ali onda primijetite da se na zgradi sistematski zidaju prozori. Onako, kao u getu u Detroitu. A zatim primijetite tri sloja blindiranih vrata pored zazidanih prozora te zatamnjena vozila sa kompenzatorskim felgama parkirana preko trotoara i pokušaja zelenih površina oko objekta. Zatim vas okrzne radnik koji unosi fluorescentni poker aparat. A komšija penzioner vam konspirativno, bez da vas pogleda u oči, šapne, da se tu, u samom srcu rezidencijalnog naselja, tik uz oronulu osnovnu školu i sivo, betonsko obdanište, bespravno gradi kockarnica.
I onda shvatite da je šala u ovom gradu, opet na vaš račun. I na račun svih stanovnica i stanovnika vaše ulice i Opštine Novo Sarajevo. Navučete šal preko usta jer gubite dah od vlastitog osjećaja nemoći i produžite dalje, da se ne zamjerate. I onda vam pukne film (svima jednom pukne film, samo su pragovi tolerancije različiti), i uhvatite se kako u tri ujutro, zajedno sa istomišljenicama, lijepite stotine plakata moleći naselje da se probudi i prozove lokalne vlasti na odgovornost u vezi ove, zakonom zabranjene izgradnje kockarnice na toj lokaciji. Pa kockarnica pošalje svoje robote da te plakate, izuzetno brzo, sistematski uklone i unište, pa ih vi lijepite opet. I dok ustima cijepate selotejp kojim lijepite plakate, pitate se kako bi bilo biti na toplom, slikati nordijske interijere.
Potom dođete kući, nakon što ste prošli pored budnog oka radnika kockarnice, zaključate vrata, napišete članak o tome, a zatim čitate cinične, dosjetljive komentare na isti, te poneku prijetnju. Odete na spavanje i sutra ujutro ponovo uđete u gore opisani lift, zajedno sa cinicima, koji, čini se, ne osjete smrad.
Pozivam sve stanovnice i stanovnike Opštine Novo Sarajevo da se zamjere, da potpišu peticiju protiv ilegalne kockarnice, i na taj način daju doprinos protjerivanju, korak po korak, kriminala u našoj, a ne njihovoj, opštini i gradu.
POTPIŠITE PETICIJU
VEZANO: Foto-pismo načelniku opštine Novo Sarajevo
