(klikni na sliku da vidis i ljepse slike Sarajeva) 

Imam  školskog kolegu direktora Metereološke stanice na Bjelavama. Pitam ga , jednom, prilikom neke od posljeratnih posjeta Sarajevu, pitam ga, mjeri li iko zagađenost zraka u Sarajevu. Kaže da mjere oni i to u svojoj stanici na Bjelavama. A Federalni metereološki zavod (tako se zvanično zove) je smješten na prevoju, na Bjelavama, jedna strana gleda ka Borijama, druga ka Sedreniku, treċa ka Koševu, a četvrta na Sarajevo. Pûše na sve strane. A ko mjeri u Titovoj? Tamo ne pûše ni od kuda, osim što se puše auta i kuċe, a puše i prolaznici. A ja znam da je udisati zrak od vječne vatre do Higijenskog zavoda opasno po život. Nisam navikao, pa stalno stavljam ruku pred usta. A drugi navikli, kao što se navikne na sve, pa im ne smeta. Ali smeta pluċima. Džaba dokotrima na Podhrastovima sve sprave i svo njihovo znanje, ne mogu oni opslužiti koliko ima pluċnog raka, emfizema i bronhitisa.

 U Holandiji skoro uvijek pûše vjetar. Otuda tolike vjetrenjače. One stare melju žito i pokreċu vodu u kanalima. Ove nove prave struju. Pa ipak po zvaničnim podacima svake godine umre nekoliko stotina ljudi od direktne posljedice zagađenog zraka. A ja to ne primjetim. U Sarajevu su mi ruke stalno prljave, ovdje nisu.

Povod za pisanje ovog posta je jučerašnji izvještaj o zagađenosti ulica u holandskim gradovima. Mjerena je aerozagađenost u ulicama Roterdama, Amsterdama, Haga i Utrehta. Nađeno je 400 ulica sa aerozagađenjem veċim od dozvoljenog. To je za dva puta više nego od posljednjeg mjerenja. Jedan od uzroka je i pooštrenje praga tolerancije.

Najzagađeniji grad je Rotterdam sa 67 zagađenih ulica, od kojih je najgora ona u samom centru, između velikih nebodera (Weena), gdje je gust saobraċaj, a malo provjetravanje.

Ako bi mjerili u zimskom periodu u Sarajevu, po meni bi prolazne ocjene mogle dobiti samo ulice u Faletiċima, ako se Faletiċi (oko 800m.nad morem), mogu smatrati gradom.     

Prenosimo iz danasnjeg "Avaza" jos jedan apsurdan slucaj nepririznavanja svjetskih diploma u BiH. Diplome stecene na argo fakultetima u  Travniku, ili one u Banja Luci ( za tri mjeseca menadzer) su punovazne.

Prijedorčanin Anel Ališić (30) ima dvije magistarske titule i diplomu ekonomskog fakulteta koji je završio u američkoj državi Kentaki, na privatnom Univerzitetu Spalding. Međutim, u evidenciji Fonda za zapošljavanje u Prijedori vodi se kao da je završio samo osnovnu školu. To je zbog toga što BiH, zemlja u koju se 2000. godine vratio nakon osmogodišnjeg školovanja po inozemstvu, ne priznaje njegove u svijetu stečene diplome.
- Iste godine kada sam se vratio u Sarajevu sam, u okviru pilot-projekta EU, upisao postdiplomski studij "Ljudska prava i demokratija u jugoistočnoj Evropi". Završio sam ga u Bolonji godinu kasnije, a diplomu su potpisala dva univerziteta, u Bolonji i Sarajevu, i verifikovala EU - priča Anel, koji se ubrzo odlučio i za drugi magistarski rad, ekonomskih nauka, koji je 2002. godine završio u Italiji.
Uz dobro poznavanje dva jezika, engleskog i njemačkog, nije imao problema s pronalaskom posla, mahom u međunarodnim organizacijama čije je sjedište u BiH. No, domaće institucije njegovo znanje nije zanimalo. Dijelom i zbog toga što mu diplome i magistarske titule nisu priznate u zemlji u kojoj je rođen.
Ipak, Anel kaže da nije usamljen, jer u BiH postoji još 150 mladih ljudi koji kao i on nisu u mogućnosti da riješe svoj status.

- Sa svojim magistarskim titulama, koje niko ne priznaje, ne mogu nastaviti školovanje u BiH, jer mogu nostrifikovati samo diplomu američkog fakulteta, i to tako kao da sam ga završio u Banjoj Luci ili Sarajevu, a ne u SAD. To ne želim - kategoričan je Anel, koji se za dugotrajni proces nostrifikacije diplome ne odlučuje dijelom i zbog toga što za takvo nešto, prema njegovim saznanjima, treba i dosta novca.