Ribarski brodovi snimljeni juce u Scheveningenskoj luci. Ukida li se i ribarsko zanimanje?

 Svako je zanimanje više ili manje bezvezno. Ako izdrži jedan ili dva vijeka, u sljedeċem ċe nestati.  Izuzetak su prostitucija i prijateljstvo. Ne zna se koje je od ova dva “najstariji” zanat. A danas se brzina nestajanja pojedinih zanimanja mjeri sa brzinom nestajanja biljnih i životinjskih vrsta. Nestaju obuċari, šnajderi, šalterski radnici, poštari, skretničari, novinari, radnici u fabrikama automobila, i tako dalje i tako dalje. Još se drži rad u “službama”, kao što su škole, bolnice, starački domovi, saobraċaj. A i tu je sve manja potreba. Nedavno je iznešen podatak da u svijetu nikad manje ljudi nije bilo zaposleno u odnosu na broj stanovnika. 

E sad kad dođe koja socijalistička vlada, ona počne izmišljati radna mjesta i kao zapošljavati ljude. U socijalističkim zemljama je bilo malo nezaposlenih, jer se jedno radno mjesto dijelilo na onoliko koliko je bilo potrebno. Tako se i jedna plata dijelila na nekoliko ljudi. Svi su bili zaposleni, a veċina siromašni. U mojoj bolnici je radilo više od dvjesta ljudi, a polovina od toga nije imala nikakve veze sa liječenjem i bolesnicima. A dvadeset ljudi je radilo u administraciji, oni su sabirali ono šta bi ostali uradili. Zar nije danas smiješno da ste u jednom kinu pored blagajnice imali i garderoberku, onoga što drca karte na ulazu, onu što pokazuje gdje ċete sjesti, onu što prodaje grickalice, čistačicu i kinooperatera,direktora i zamjenika,drugim riječima jednu predstavu koju opslužuje deset zaposlenih.

Kad sam bio u Moskvi, u hotelu “Ukrajina” je pored desetak portira u prizemlju, i na svakom od tridesetak spratova bio postavljen sto i tu je sjedila još po jedna portirka. Svaki sprat je imao i svoj ko mali granap gdje se je moglo kupiti ono što se u Moskvi nije normalno moglo kupiti, kao pivo  ili čokolada. Trudbenici iz unutrašnjosti su jedanput u svom životu dobijali nagradu da provedu nekoliko dana u Moskvi i u ovom hotelu. Po cijelu noċ biše u svojim luksuznim sobama tamanili pivu i lumpovali.

Povod što sve ovo pišem je moja jučerašnja posjeta Hagu. Na tramvajskom terminalu kod Centralne stanice dovoljno je da samo malo zastanete i pogledate u plan grada, oko vas se stvori troje nekih uposlenika Tramvajskog preduzeċa i pitaju vas da vam objasne kud ċete i kako tramvajem.

Neki od prošlih sastava holandske vlade, sa ministrom Melkertom, je izmislio takozvane Melkert poslove. Njih je plaċala država, a bio im je cilj da se ljudi zaposle. Pa su onda postali neki prismotrivači (toezichthouder), surogat policije, koji su imali nake uniforme i u parovima šetali gradom i zapažali ko se kako ponaša, te upozoravali i zapisivali, a nisu mogli kažnjavati. Pa su onda u školama uveli conciërge, nešto ko naši podvornici. Međutim podvornik u mojoj osnovnoj školi je morao da donese drva i ċumura da očisti i naloži peċi, da čisti, zvoni zvonom kroz hodnike, farba i kreči. Ovdje podvornik ima da zapiše kad koje djete ne dođe u školu, da napravi kafu nastavnicima, i da nešto izfotokopira.

Kako  se koja vlada smjeni, tako vodi svoju politiku. Socijalističke vlade izmišljaju poslove, pa ljudi ne sjede po kuċama, a novac se dijeli na više ljudi i manji je podsticaj za rad. Kad dođe liberalna vlada, ona ukida sve što ne donosi profit, ljudi ostaju bez posla, a oni koji ga imaju više zarađuju i mili im se raditi.Uspješna je ona zemlja koja ċe imati veliki broj zaposlenih, koji ċe svi biti dobro plaċeni, i čije ċe radno mjesto biti neophodno.