Put ka lijepom Mostaru cesto zavrsi u rupi dva metra pod zemljom.
Čitam jutros u “Avazu” kako je Hercegovačko- neretvanski kanton (župa) prvi po broju saobraċajnih udesa u BiH, a pošto je BiH prva u Evropi to je HNK regija u Evropi sa najveċim brojem saobraċajnih nesreċa (prema broju stanovnika koji žive u HNK). Samo u prošloj godini su na putevima ove županije poginule 73 osobe, i to uglavnom na putu koji dolinom Neretve vodi ka moru, te na onome od Mostara do Širokog Brijega. Neke nesreċe se uporno dešavaju na istim mjestima, a da ništa nije urađeno da se poboljša saobraċajna signalizacija ili urade neophodne promjene na tim dijelovima.
Ako se uzme u obzir i situacija na putu M-17 Bosanski Brod-Sarajevo, onda se ovaj put od Bosanskog Broda do Metkoviċa može nazvati “Put smrti”!
U Holandiji ili Austriji, na primjer, su rijetki, ali postoje još uvijek tu i tamo, frekventni putevi na kojima još nisu napravljene potpuno odvojene trake za saobraċaj u dva smjera (tipa autoputa). Pored uobičajene signalizacije o zabrani preticanja, te se dvije saobraċajne trake fizički rastavljaju često duplim slojem vertikalno postavljenih cigala, koje u potpunosti spriječavaju preticanje. Ovo razdvajanje je učinjeno na posebno opasnim mjestima, a ponekada i na veoma dugoj relaciji puta, često dugoj i više od desetak kilometara.
Dok se ne napravi autoput ka moru, “Magistrala smrti” bi se mogla djelimično ovako urediti, čime bi se usporio saobraċaj posebno okrutnoj grupi vozača “ovisnika” o preticanju , ali bi se spasile desetine ljudskih života.
Bolje na more stici ikad,nego nikad.
