Za sutra je najavljen generalni štrajk zaposlenih u zdravstvu u federaciji BiH. Povodom toga je u “Avazu” objavljen kratki intervju sa novim ministrom zdravstva u Federaciji dr Safetom Omerovićem vidi.

Moje mišljenje je da je podjela zdravstva na kantone, odnosno potpuna odgovornost za zdravstvo od strane nekadašnjih srezova, nedopustiva. Današnje zdravstvo traži ogromne pare i koncentraciju struke. Ne može svako sve raditi. Moraju postojati fabrike zdravlja koje će koristiti skupu opremu tokom 24 sata. U Federaciji, a i u cijeloj BiH treba da postoje centri za određenu djelatnost koji će pokrivati cijeli teritorij, pa možda i šire. Neisplativo je kupiti milionske aparate koji neće biti dovoljno korišteni, aparate treba održavati i na vrijeme zamjenjivati. Ovaj vid takozvane tercijarne zaštite treba da bude finansiran direktno iz budžeta vlade Federacije, odnosno BiH. Onda neće biti toliko ponekad i apsurdnih poziva za pomoć, između ostalog da dijete ide na operaciju u Beograd, gdje takođe vlada siromaštvo i gdje zdravstvo grca u problemima.

Frapiralo me je kada sam nedavno čuo na TV od dr Aide Tatarević, koja je inače izvanredno govorila o karcinomu dojke, liječenju i prevenciji, da osim u sarajevskom kantonu, u svim drugim, dakle u Travniku naprimjer, pacijent mora iz džepa platiti sve dodatne pretrage, RTG snimke naprimjer. A trebalo bi da mamografija bude besplatna i da sve žene preko pedeset godina jednom u dvije godine obave ovaj pregled kao prevenciju karcinoma dojke.

A o platama zdravstvenih radnika da i ne govorim. Svugdje su ljekari, pogotovu specijalisti, zbog dužine i težine školovanja i težine posla među najbolje plaćenim zaposlenicima. Ako nema bar te satisfakcije, onda je uzaludno pledirati na humanist i Hipokratovu zakletvu. Činjenica je da problemi nastaju već na medicinskim fakultetima kojih ima previše i gdje se često studenti “propuštaju”, te se stvara hiperprodukcija kadra, i oni stvarno dobri ne mogu naći posla jer sve ide preko veze.

Ako se nešto drastično ne promjeni hodaće Bosnom hiljade slijepih kao Ešref rudar iz Kaknja što više od godinu čeka operaciju oka, i po tome ćemo se približiti Indiji. Mogli smo se samo čuditi gledajući njihove filmove, kako slijepa djeca ne mogu doći do operacije iako bi im ona vratila vid u potpunosti. U nas se posjeta specijalisti smatrala normalnom, isto kao otići piljaru i kupiti jabuka.Čekanja na operaciju nije bilo. Možda bi i moja rodica Zlata iz Kiseljaka bila još živa da joj, nakon što je skoro umiruća primljena u bolnicu i nakon dva dana boravka na Koševu, nisu rekli da je moraju otpustiti jer ne pripada sarajevskom kantonu.