Bijah ove godine u stanu mojih prijatelja, koji eto trknuše iz Sarajeva do Pariza, pa da im garsonjera u Neumu ne zvrlji prazna u jeku sezone, ponudiše nas da budemo tamo. Apartman im je u Tihoj Luci, gore povisoko bogami. Ulica se zove Zagrebačka i ide od hotela Neum do izlaza na magistralu. Ima u njoj veleljepnih zdanja kojima se malo koje mjesto može pohvaliti, sve ogromne, sa lukovima i terasama, napravljene od čistog bijelog kamena.

Elem mi parkirali kola skoro na kraju te Zagrebačke, pred vratima haustora. Kad ujutro zaljepilo nam na prednjem staklu cedulju, da moramo platiti 5 KM za parking, inače u roku dvadeset minuta jal` nam odnesoše auto paukom, jal` nam staviše lisice.

Hajde mislim, šala, pa ko će još ovdje naplaćivati, hajde da smo parkirali dole uz more ili u glavnoj ulici Dr Franje Tuđmana, pa u redu, ali ovdje pred stanom koji je vlasništvo mog prijatelja, i još na kraju grada… ima dusa da ti izadje dok se popnes.Ne platih ja ni sutra, opet novu cedulju nađoh. Treći dan opet opomena. Priupitah  ljubaznu vlasnicu granapa preko puta hotela Neum, sa kojom sam svako jutro veselo ćaskao kod kupovine, šta ovi rade kad im se ne plati parking, nose li auta, kaže ne nose, al stave lisice. Ispričam ja to ženi, kaže ona idi plati doći ćete mnogo više kad stave lisice. I ja izađem da tražim inače ljubaznog dečka, iz Čapljine je, zarađuje dijete nešto ljeti, veže konja gdje mu gazda kaže. Izađoh ja tako, al već lisice prikačene na točkovima.

Stvori se i onaj momčić tu, e reko što mi staviste ovo, taman hoću da idem odavde. Kaže on, ne znam ja ništa, moram gazdu zvati. Zove gazdu na motorolu, eto gazde u kombiju, pita me što ne platim, da ih ne mučim džaba. Evo platiću ti, izijo vas vrag i vas i općinu kod koje ste pobijedili na licitaciji, pa sad gledate da što više izvučete. Jes` da za sedam dana daju popust, pa košta dvadeset maraka, a isto je toliko i dole kad ideš na plažu i gdje maknuti ni kročiti ne možeš od gužve, plus što te uguši dim od auta, I što ponegdje nema uopšte trotoara pa gledaj hoćeš li živ proći.

Srećom bijaše dobar ovaj Hercegovac pa mi ne uze ništa za svoj trud oko skidanja lisica. Ma dobri su naši ljudi, ko kaže da nisu.

 A u njih je srećom i mašala, sve dobro

 Listajući novine sa brdovitog Balkana naiđoh na ovaj tekst u “Večernjem listu” (vidi http://www.vecernji.hr/newsroom/news/bih/2910745/index.do )o stanju željeznica u BiH. Iako ima dosta tačnog nalazim da je tekst zlonamjeran, a po običaju su posebno takvi i komentari (istina ne svi). Napominjem da sam se ove godine dva puta putovao vozom kroz BiH, jednom od Sarajeva do Maglaja i natrag vozom koji ide za Budimpeštu, i da u principu imam sam riječi pohvale. Vožnja do Mostara je izuzetan ugođaj veleljepne prirode (vidi moj tekst pod naslovom "Pruga Sarajevo- Ploce, neiskoristena sansa http://letholandez.blogger.ba/arhiva/2007/06/12 ), međutim je voz zaista star, a stanica u Mostaru, pogotovu WC je ispod svih kriterija. Interesantno je da u dotičnom članku niti riječi nije rečeno o sarajevskoj stanici koja je vratila svoj prijašnji sjaj najljepše stanice na Balkanu. Zagreb je sa svojim starim kolodvorom daleko iza nas, kao što je i aerodromska zgrada daleko lošija.

  Sarajevo, obnovljena zgrada zelj. stanice. Uvecaj sliku kliknuvsi na nju ili idi na http://www.bih-x.com/servisi/foto/displayimage.php?album=7&pos=22

Bilo je perioda u ratu kad me je posebno hvatao strah. Nije to onaj kratki strah, kad pretrneš i sav se oduzmeš od bliskog udara granate, od rušenja pola stana i poimanja da te spasila sreća zvana metar greške onog što te proba ubiti. Drugi je to strah koji se javlja onda kad vidiš da se sprema nesreća a da joj se ne možeš suprostaviti.

Bijaše to prvi put kad vidjeh silne kolone tenkova kako dolaze protjerane iz Slovenije i Hrvatske, pa ih dosta postaviše na brdu iznad moje zgrade na Mojmilu, pa onda kad grad dobi barikade, kad Karadžić na TV podijeli grad na srpske i muslimanske kvartove, i zakuka kako su muslimani napadaju srpske kvartove. Pa onda kad od komšije pravoslavca čuh kako u Kasindolu već petnaest dana banče doborovoljci došli odnekud sa istoka (došao komšija sa ženom i uštipcima, pa ona usut priupita imamo li mi oružja).

Poslije me je bilo strah kad pade Derventa, pa Rogoj i Trnovo, pa Bjelašnica, a niko u gradu pojma nema. I onda kad dođoše do Azića i Stupa. I kad je Srebrenica trebala pasti 1993., pa je spasi Morion.

E sad me je strah uhvatio nakon sastanka na Ivanićevom imanju kod Banja Luke. Sastanku je prethodila posjeta kardinala Puljića Miloradu Dodiku.  Na sastanku u Ivanićevoj vikendici , u zelenilu i ljepoti bijaše toliko osmjeha i opuštene atmosfere. A kuju se tamo tako strašni planovi. Istorija se ponavlja. Oni što imaju pola stanovnika BiH dobiće rezervate, vidjeli smo i ranije te zaštićene zone, sada ce to biti dvadeset posto teritorije, bez vlastitog izlaza na bilo koju granicu i na more.

Nije moj strah usamljen. Pročitajte zato ovaj članak D. Kuljiša u “Nezavisnim”pod naslovom “Gospodo na Balkanu je opet počelo teško kuhanje” (http://www.nezavisne.com/vijesti.php?vijest=13797&meni=8 ). Daj bože da izađe na dobro.