U večerašnjoj popularnoj političkoj TV emisiji intervjuisani su visoki ruski oficiri koji su bili u sovjetskoj vojsci tokom rata u Avganistanu. Poruka ovih oficira Zapadu je da što prije napuste Avganistan, jer tamo oni neće ništa uspjeti da urade.

“Što prije odete, time je bolje. Tamo svakako ne gine građanski rat, i bolje je da se što prije desi. Pobjediće ko je najjači i ko ima najveće povjerenje naroda. Pustite Avganistance da sami riješe svoj problem, to će se morati desiti kad tad!”

U Holandiji se diskutuje da li da se produži misija od oko 1500 vojnika u avganistanskoj provinciji Uruzgan. Prije odlaska prvih vojnika bilo je dosta diskusije o ovoj misiji, neke su partije bile izričito protiv kao naprimjer D66. Objašnjenje je bilo da se ide više u mirovnu misiju pomaganja civilima i obnovi zemlje. U praksi su međutim holandski vojnici učestvovali u borbama protiv Talibana, nekoliko ih se vratilo u kovčegu, a kruže priče i optužbe da su od vojnih dejstava mnogi avganistanski civili nepotrebno stradali.  

Holanđani su kao i Nijemci pedantne dosadne cipidlake koje će i u trenutku smrti gledati da umru po pravilima i da šta krivo ne urade. Tako vam se strogo pazi i kod pozdravljanja, specijalno kod “Dobro jutro” i “Dobar dan” ( poslije podne).

Do podne, do 12 sati se pozdravlja sa “Dobro jutro”, a od podne ovo drugo. U tome su striktni pa često prvo pogledaju na sat da bi znali kako da pozdrave. E sad problem nastupi negdje oko 12 kad se rekne, ko ja juče službenici u Opštini:”Dobro jutro”, a ona meni “Gospodine, sad je dobar dan!”

Pogledam na sat, stvarno dvanaest i dvadeset. Ne kažem ništa, pogledam mladu ženu, prava Arapka kudrave kose i kukastog nosa. Nedo ti bog imati posla sa novoformiranim Holanđanima, do juče joj je babo po berberskim brdima po Atlasu čuvo koze, a sada je ona veći Holanđanin od ovih što su vijekovima ovdje. Često se ovdje govori o neintegrisanim strancima, a ovi koji su preko svake mjere integrisani, oni su valjda dobro došli. 

Nedavno sam napisao post o holandskoj pošti i o tome kako nisam mogao kupiti samo jednu marku, nego moraš kupiti deset. Jedan od gostiju u komentaru je napisao kako za određenu sumu preko kompjutera može svako napraviti poštansku marku sa svojim likom.

To je iskoristio jedan od zatvorskih kolega topkriminalca W. Holledera, koji zajedno s njim boravi u strogo čuvanom zatvoru  u Vughtu i poslao sliku Holledera iz zatvora. Slika je uskoro pretvorena u poštansku marku.

U pošti su izjavili da postoji kontrola da slike uvrijedljivog, pornografskog i drugog sadržaja ne budu pretvorene u marku. Očito je da im je ova slika top kriminalca promakla. Izvor: De telegraaf, gdje mozes i vidjeti sliku marke.

Na slici: Zaledje vile u kojoj je smjesten hospis u Goudi

Sve ista imena za skoro istu stvar. Host je domaćin, hostesa je domaćica. Hotel je dom gdje platiš pa boraviš i uživaš. Hospitalizirati (hospitalizovati) znaci primiti nekoga u bolnicu na lijecenje , a hospitovati, znaci vjezbati u bolnici dok si zatvoren od spoljnjeg svijeta (naprimjer studenti medicine u porodilistu). Hospis je nažalost kuća u koju te smjeste da umreš. i tu treba neko platiti. Na kraju oni koji su tu smješteni plate svojom glavom.

Ima u Goudi blizu bolnice hospis (vidi sliku na web stranici ako kliknes ovdje) . Lijepa kuća starinskog izgleda, bila je skoro sasvim propala, neko je uložio pare, obnovio je. Bolnica je u zaleđini, ispred kuće kanal i malo jezero, ulaz mostom preko kanala. Kad prođem biciklom rijetko vidim koga da ulazi ili izlazi. Ispred ulaza tabla sa natpisom da je tu hospis, i na njoj naslikana ona borova položena zelena grana, kao da je neko umro.

Hospisi su zgrade ili odjeljenja gdje se smještaju teško i neizlječivo oboljeli kojima nije puno preostalo od života. U bolnicama ih je skupo i nepotrebno više držati. U hospisu su im glavne medicinske sestre i njegovateljice, ranije su to bile časne sestre u hospitium-ima. Doktor dođe samo po pozivu, a i to ne hiti plaho. Hospisi ne liče na bolnice, to su lijepe kuće sa kućnom atmosferom. Ipak pogled na hospis izaziva užas u meni. Troskove boravka snosi pojedinac sam ili familija u iznosu od 22,50 eura dnevno, dio troskova snosi hospis  od prihoda od donatora (vidi na webu, ko zna holandski). U principu ko bas nema niodkuda para dobro je dosao, snaci ce se vec nekako.

Bio je u djetinjstvu neki strip pa se jedan od aktera stripa zvao “Polagana smrt”. Ma koliko to užasno bilo u hospisu radi iskusan personal čija je glavna uloga borba protiv bola. Na iskustvu bolesti i smrti moje rahmetli sestre u Sarajevu iskusio sam koliko je kod nas neorganizovana ta takozvana palijativna briga, koja ima zadatak da olakša posljednje muke. Sestra doduše nije išla u hospis, on odmah iza rata nije ni postojao, ali u kućnim uslovima nema nikoga specijaliziranog za ovu vrstu pomoći da bi pomogao najbližima koji se brinu oko bolesnika.

U Sarajevu ima hospis na Jagomiru, u bivšoj bolnici za kožne bolesti, ranije popularno zvanoj Mikoza. Odjeljak za teške bolesnike je pod istim krovom sa odjeljenjem gdje su smješteni uličari, socijalno izgubljeni slučajevi, beskućnici, duševni bolesnici, besprizorni kako ih je zvala moja rahmetli majka. Iako su dva odjeljenja poprilično odvojena ipak ne stoji da budu pod isim krovom. Ovu ustanovu finansira Kanton Sarajevo, i dobro je da postoji.Kakva je situacija u drugim kantonima ne znam, ali sigurno je mnogo gora.

Već smo prije nekoliko dana pisali o pojavi malignog oboljenja kod jednog holandskog vojnika, nakon boravka u Bosni. U Italiji je nakon masivnog oboljevanja vojnika koji su došli u kontakt sa osiromašenim uranom priznato da je bolest vezana sa boravkom u Bosni, te da oboljeli, odnosno nasljednici umrlih, imaju pravo na odštetu.

Vojni sindikat u Holandiji (ACOM) je zatražio izvještaj o evaluaciji oboljevanja holandskih veterana iz Bosne. Ispitivanje je provedeno u Kraljevskom institutu za zdravlje i okolinu. Sindikat upozorava da ako se na vrijeme ne bude reagovalo može doći do masovnog oboljevanja vojnika koji su bili u misijama u Afganistanu i Iraku, i gdje je upotreba municije sa osiromašenim uranom nekoliko puta masivnija nego što je bila u Bosni.

Voorbeeld van Nederlandse postzegel

Holandska pošta (skraćeno ime TNT, kao ona grupa iz Alan Forda) je već duže vrijeme u neprilikama. Sve se manje šalje pisama, narod komunicira elektronskom poštom. Poštari se masovno otpuštaju. Cijena poštanske marke je porasla nedavno za pet centi, izgleda malo, ali to je više od deset posto, osnovna marka sa kraljičinim likom na njoj sad košta 44 eurocente umjesto nedavnih 39.

Danas sam htio da pošaljem jedno pismo sa minimalnom težinom i svratim u poštu da mi ga frankiraju. Na moje iznenađenje reče mi TNT službenica da oni više ne frankiraju pisma ispod 1,50 eura i da ne prodaju marke na komad, nego samo deset komada zajedno.

Pitam šta ću sa onih devet maraka, kaže čuvajte za kasnije. Pa ja jednom u godini možda šaljem pismo poštom, što da kreditiram poštu?

Tako ću pismo odnijeti biciklom, pošto je adresirano na adresu u istom gradu gdje živim. Kažem službenici nema vam sada ni 44 centa, a ne kamoli 4 eura i 40! Na šta su sve spremni ovi kapitalisti kada im krene naopako!

Pod ovim naslovom De Telegraaf  iznosi veoma česte žalbe frizera koje nastaju usljed stalno istog ponovljenog položaja tijela, odnosno stalno ponavljajućih istih pokreta ruke.

RSI  (Repetetive stran injury) je medicinski naziv za tegobe u pojedinim dijelovima tijela koje nastaju usljed veoma često ponavljanih istih radnji, koje normalno pojedinačno ne predstavljaju nikakvo opterećenje.

Najčešći primjer RSI je opterećenje ruke usljed upotrebe miša pri radu na kompjuteru, zatim teniski lakat kod tenisera itd.

Inspekcija rada će ispitati uslove rada u kojima rade frizeri, da li mušterije imaju stolice kojima se podešava visina, zatim da li makaze imaju dovoljno oslona za prste, itd., uopšte ugroženost od mehaničkih povreda i uticaja hemijskih supstanci koje se koriste u obradi kose, a često imaju veoma negativan efekat na zdravlje izazivajući iritacije dišnih puteva i kožne ekceme.

.

  Kapetan O Grady govori novinarima  šta je sve preživio tokom skoro šest dana boravka iza neprijateljskih linija u šumama oko Mrkonjić Grada

Prije dvije noći je na National Geographic Chanel u serijalu “Situation Critical” prikazana story o američkom pilotu, kapetanu Scott O’Grady-ju čiji su avion vojnici srpske vojske u Bosni oborili tokom ratnih operacija u Bosni 1995, godine. O’Grady je skupa sa još jednim pilotom učestvovao u akciji kontrole zabrane letenja nad bosanskim nebom kada je njegov avion pogodila raketa izbačena sa zemlje.

Emisija je napravljena u holivudskom stilu, forsirajući stalnu napetost i životnu ugroženost pilota koji je iskočio katapultitranjem sjedišta iz aviona. Tokom skoro šest dana Scott se skrivao u šumama oko Mrkonjić Grada, hraneći se lišćem i hvatajući vodu iz kiše. Srpske vojne i paravojne formacije su ga uporno tražile, ali je pilot ostao neotkriven sve dok nije uspostavio radio vezu sa svojim pilotima koji su ga tražili. Na kraju su ga Amerikanci u akciji aviona i helikoptera uspjeli pokupiti sa zemlje I bezbjedno prevesti u bazu u Italiju.

U emisiji je učestvovao i komadant srpskih oružanih snaga koji je na kraju emisije izjavio da mu je drago što se je O’Grady uspio spasiti, a dam u je krivo što je on kao komadant snaga koje su ga tražile, propustio da ga i nađu.

Smiješno je bilo da su srpski vojnici prilikom gađanja aviona raketama na rukavu nosili današnji grb Bosne i Hercegovine. Doduše kasnije su na kapama imali oznaku srpske vojske

Scott je u Americi dočekan kao heroj, primio ga je lično predsjednik Clinton. Kapetan O Grady je izjavio da ga je spasila ljubav prema bogu, prema porodici i prema Americi.

O svemu preživljenom kapetan je napisao u dvije knjige, a 2002 je na bazi ovog događaja bez njegove dozvole snimljen film: “Iza neprijateljskih linija”. O kapetanu O Grady-ju vidi više u wikipediji  

FOKUS

Do toga je došlo, dragi moji. Mic po mic, maske su popadale, prazne priče gurnute ustranu, a jezici naoštreni kao britke sablje. Parcijalne reforme, dotjerivanje kojekakvih poslovnika, naganjanje o ustavnim sitnicama - na čemu se već godinama gubi vrijeme - potpuno su razobličeni kao nevješti pokušaj bijega od istine. A istina je, ma koliko od nje okretali oči, krajnje jednostavna i krajnje opasna: politici koja danas zastupa ovdašnje Srbe cilj nije Bosna i Hercegovina. Njen cilj je Srbija ili, možda kao prelazna faza, nezavisna država po imenu Republika Srpska. Utoliko ni rješavanje naše političke krize ne može ići nikakvom suptilnom linijom ispravljanja krivulja ni ravnanja neravnina. Ovdje se radi o elementarnoj odbrani autentičnosti, suverenosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine. Jer, srpska politika odavno se ne bavi pitanjem njenog funkcionisanja; ona je i dalje zakovana na pitanju njenog postojanja. I to s jasnim ciljem - njenog razbijanja!

Kompletan komentar glavnog urednika "Oslobodjenja" procitaj ako kliknes ovdje .

Ali nije više ni rana.. Već su “Oj jesenje duge noći, čekam dragog kad će doći….” A mnogima su : ”Sve moje jeseni su tužne, dani kratki su svi, a srce moje puno tuge, sjetih se našega sna” . A Arsen pjeva :”Duga očajna kiša, magla prekriva grad, a u nama toliko ljeta, mi smo siročad svijeta”…

Drugi  će pjesnik opet reći :” Tužno, jednolik, dug i vlažan, jesenji dan se duri, plače bez kraja, bolno plače sumorni beskraj suri”…..

A Matoš će reći: ”Sivo sumorno nebo sa starih ograda davno uveli ladolež već je pustio vriježe, a dolje po zemlji skrhane vjetrom po zemlji grančice leže. Sve sivo osvoji jesen i bez života je sve, kao da samrt sumornu prirodu steže i ona tiho mre”.

A mi smo u osnovnoj školi učili da su : “Raskaljani, puti, kišoviti dani, sunce vene žuti na okisloj grani. Odbjegle su laste daljina ih skriva, noć sve više raste, dan sve kraći biva!”

Sinošnjim vrasanjem kazaljke sata prosvijetliće se malo onima koji rane na posao. Ali vrlo brzo će opet bauljati ujutro po mraku da se spreme na posao, a tako će se po mraku i vraćati. Do aprila neće biti proviđela dana.

Na nekoliko blogova nađoh na novi trend u jeziku. Infinitiv se skraćuje za ono i na kraju. Tako naši blogeri pišu: “Sinoć sam kasno legla spavat, pa mi se jutros nikako ne da ustat. Zaboravila sam matere pitat kako se treba sarma zavit”.

Izostavljanje i u infinitivu u usmenom govoru je pojava koja se javlja u nekim krajevima Bosne i Hercegovine, a evo zgodna je ako se prenese u pisanu formu, jer eto jednog slova manje, a razumijemo se, zar ne.

Istina u pisanoj formi ovaj način pisanja govori o provincijalinom porijeklu i izražavanju dotičnog i treba ga , ako zbog usmene navike ide malo teže, izbjegavati bar u pisanoj formi.

Riječ radikalizam i radikal potiče od latinske riječi radix (-cis), što označava korijen. Pored korijena kod biljaka imamo korijen i kod zuba, korijen u matematici (drugi, treći), u gramatici (korijen riječi na koji se dodaju nastavci), itd.

Uraditi nešto radikalno, znači promijeniti nešto iz korijena, uraditi nešto korijenito. Sličan je termin uraditi nešto temeljito, od samog temelja (fundus = temelj), pa odatle naziv fundamentalizam i fundamentalisti. Radikalna terapija u medicini je ona kojom se potpuno odstranjuje uzrok bolesti, odnosno bolest otklanja iz korijena. Kada to nije moguće pristupa se palijativnoj terapiji, to jest ublažavanju simptoma bolesti.

Radikalizam u politici podrazumjeva potpunu promjenu sistema, odnosno uvođenje mjera koje će iz temelja promijeniti neko stanje. Radikalizam se obično spominje u negativnom kontekstu, jer uvođenje radikalnih mjera obično nije moguće bez ugrožavanja drugih.

Danas se veoma mnogo govori o islamskom radikalizmu, odnosno o težnji nekih islamskih krugova da donesu zakone i pravila kojima bi se ugrozila prava drugih muslimana i prava drugih uopšte. Na sceni je i desničarski radikalizam koji u Zapadnoj Evropi ugrožava prava manjina, stranaca i pojedinih religija, posebno jevrejske i muslimanske, i često se bori za njihov odlazak iz zemlje. Posljednji primjer je jučerašnja izjava desničarskog radikala G. Wildersa da u Holandiji po uzoru na SAD treba napraviti holandski Gvantanamo gdje bi se zatvarali svi koji ugrožavaju holandsko društvo, pri čemu se obično misli na islamske radikale, te na mlade marokanskog i turskog porijekla koji krše javni red i mir.

Udruženje holandskih opština je na primjeru 75 opština ispitivalo pojavu radikalizma i mjere kako te pojave uočiti u ranom stadijumu. Pri tome signale moraju slati zaposleni u društvenim organizacijama za pomoć građanima, te u Socijalnoj službi opštine. Pri tome je istaknuto da se opštine češće susreću sa desničarskim radikalizmom, nego sa islamskim.

Pod ovim naslovom je Denis Kuliš napisao članak u “Nezavisnim” prvog septembra ove godine (vidi ovdje ). Desetog septembra sam na ovom blogu napisao post “Opet me fata strah” (vidi ). Jučer je premijer Srbije dao provocirajuću izjavu kojom ističe prioritet svoje politike zaštitu Kosova i Republike Srpske, trpajući u isti koš dvije različite stvari.

Danas mu je predsjednik Predsjedništva BiH Zeljko Komsic nediplomatskim riječnikom odgovorio onako kako je zaslužio. To su jedva dočekali u Skupštini Srbije da podignu tenzije, “Ko se to usuđuje takvim rječnikom prijetiti predsjedniku naše vlade!”. Iz UN stiže izjava o zabrinjavajućoj situaciji u Bosni koja nakon glasanja u skupštini RS u ponedjeljak može ostati bez vlade i centralne vlasti.

Sličan scenario smo već vidjeli u bivšoj nam državi. Ko se sjeća povlačenja slovenačkih delegate sa Kongresa SKJ, pa onda nedolaske na sjednice skupštine, itd. Uz to ni Sanader ne htjede odstupiti ni sekunde, njemu je gradnja mosta pitanje pobjede na izborima, a ko šiša šta misle u BiH. A Kosovo da ne i spominjem. U njemu se prvo počelo kuhati, i evo kaša nije gotova, malo-malo pa opet proključa, a nikako da se skuha. A najgore u svim kuhinjama prođe Bosna, još od onog tamo rata, pa ovog zadnjeg.

 “Samo da rata ne bude”……nikad kraja ludilu među ljudima.

Na Grbavici II je u mojoj mladosti i sve do 199ineke bila ulica Ravijojle Rave Janković, u kojoj sam ja stanovao. U nastavku te ulice do koje je dolazio dvospratni autobus broj 12 je bila ulica Marijana Baruna. Ona je bila kod današnjeg “Šopinga”. Šetajući danas po žutom lišću, naumpade mi jesen na Grbavici i lišće u alejama ove dvije ulice. U njima su stanovali moji školski drugovi, moja raja, razasuta danas diljem svijeta. Dokor Grinfeld Branko je tu stanovao, danas je u Americi, doktor Skrbo Nermin, danas ORL doktor na samom sjeveru Norveske, Nalo Mirsad, profesor fiskulture, danas stanuje na Dobrinji, itd. I jedna i druga ulica su dobile nova imena. Kod nas je to čest običaj, kako se koja vlast promijeni, prvo promijeni nazive ulica.

Nisam ni tada znao ko je Marijan Barun. Znao sam da je Rava Janković  bila narodni heroj (o njoj procitaj ovdje ) , negdje sa Ilidze (rodjena u selu Osjeku). O Marijanu Barunu  sam na internetu našao da se radi o narodnom heroju iz Vareša. O tome piše Željko Ivanović u listu Bobovac (vidi ovdje ) Na drugom mjestu isti autor piše o još jednom barunu Marijanu, ali ovaj put o generalu austrougarske vojske Varešaninu, koji je zbog svojih zasluga u Bosni dobio titulu baruna (vidi ovdje ). Vrijedno je procitati šta o obojici piše Željko Ivanković

Profesor novosadskog filozofskog fakulteta Radivoj Stepanov je na tribini Univerziteta, povodom godišnjice novog srbijanskog ustava, izjavio da centralistička politika države natjeruje pokrajine da se odvoje od centra i osamostale. Nakon Miloševićevog, novim ustavom od prije godinu dana, su još više sužena prava Vojvodine.

Vojvodina je poznata po svojoj višenacionalnoj strukturi i po svojoj građanskoj tradiciji. Politikom u bivšoj Jugoslaviji i Srbiji nastojalo se Vojvodinu što više naseliti Srbima iz Bosne i drugih južnih krajeva (Sjetimo se samo Ċopićeve “Osme Ofanzive”). Vojvodina je u svakom pogledu najkulturniji dio Srbije koji je dao niz dobrih književnika, muzičara i slikara, a njeni gradovi imaju evropsku kulturnu tradiciju (Novi Sad, Subotica, Sombor, Pančevo, Zemun, Vršac i drugi).

Kompetan članak na kojem je baziran ovaj post vidi na stranici B92 ako klikneš ovdje .

Primus na latinskom znači prvi. Odatle pridjev primarni, prvovažni, najznačajniji. O dove riječi proistekli su primati, životinjski red gdje spadaju majmuni i čovjek. Iako su u evoluciji nastali posljednji, eto oni su po imenu prvi. Možda po bibliji, jer je po njoj čovjek nastao prvi, a iza njega sve ostalo.

Ova se riječ koristi u nekim profesijama da označi glavnog, najznačajnijeg, prvog i najvažnijeg. Tako je i u katoličkoj crkvi, gdje isti naziv ima najuvaženiji svećenik. U muzici je primarius onaj ko je najznačajniji u nekom orkestru, kvartetu, prva violina. U baletu je primabalerina ona koja obično ima glavnu ili naslovnu ulogu. U nekim zemljama postoji među doktorima titula primarius. Titula bi trebala da podrazumjeva prvog, najvažnijeg, najiskusnijeg, najodgovornijeg i najuvaženijeg doktora obično u nekoj bolnici koja nije akademska klinika i gdje ne postoje profesori.Ko se sjeća češke serije “Bolnica (nemoćnica) na kraju grada” sjeća se koliko je uvažavan tamošnji jedini primarijus. U Njemackoj i Austriji je primarius primar, u Italiji primarius medicus. Titula potice iz Italije, gdje se spominje jos od sedamnaestog vijeka, uglavnom u katolickim bolnicama. 

Međutim da bi neko bio uvažen kao primarius, mora postojati samo jedan primarius u jednoj bolnici ili bar odjeljenju. Kao što može postojati samo jedan general u jednoj brigadi.

Kod nas je međutim od prije tridesetak godina donešen zakon da titulu primarijusa može ponijeti svako ko ima deset godina doktorskog iskustva i napisane stručne radove. Onda se desilo da su naprimjer na Očnoj klinici umjesto jednog dotadašnjeg primariusa, odjednom svi doktori sa preko deset godina staža postali primarijusi. Tako je i na svim drugim mjestima. Napisati neki stručni rad, ili da te neko dopiše kao koautora baš i nije neki veliki kunst, bar u našim uslovima.

Kad svi nešto imaju, to onda više nije vrijedno. Ne kažem da većina tih doktora nije dobra, savjesna, stručna itd. Ali ne mogu svi biti prvi. Mora se neko pitati i biti odgovoran, i za to i adekvatno biti nagrađen. Ovako kad se dogodi greška u bolnici odgovara uglavnom direktor, bar na papiru, a on kod nas obično nije najbolji doktor, jer se postavlja po političkoj, partijskoj, rodbinskoj i svakoj drugoj vezi, a često je u situaciji da se bavi svim više nego medicinom. Stari primarijusi su svoja zvanja dobijali uglavnom zbog dugogodišnjeg provjerenog iskustva, stručnih, naučnih i pedagoških kvaliteta, a to nije bila nikakva titula da se pokazuje, nego obaveza, teška dužnost najodgovornijeg na odjeljenju ili u bolnici.

Na kraju da kažem da mnoge zemlje sjeverne Evrope uopšte nemaju ovu titulu, tako ni u Holandiji, ali se ovdje šef odjeljenja odnosno direktor klinike uglavnom bavi medicinom, dobro je plaćen i nema potrebe da pored svog posla još ide u parlament ili političku stranku.  

Mnogi koji se boje islama i muslimana su juče mogli odahnuti. Cijeli dan se na radiju i TV vrtila vijest da je CBS (Centralni Biro za Statistiku) došao do cifre od 850000 muslimana, što je znatno manje od pretpostavljenih milion. Tako je svaki dvadeseti stanovnik Holandije po vjerovanju musliman. Od toga je najviše onih sa marokanskim i turskim porijeklom, mada ima i 12500 autohtonih, što bi se reklo pravih Holanđana koji su iz ovih ili onih razloga prihvatili religiju koja je prije četrdesetak godina bila skoro nepoznata na ovim prostorima.

Do novog broja CBS je došao na osnovu neke ankete iz koje se ispostavilo da veliki broj imigranata iz islamskih zemalja (Iran, Irak, itd. ) u stvari i nisu muslimani, nego neke druge, ili nikakve vjere.

Koliko je ova anketa puzdana teško je reći. Jedna je činjenica međutim da se danas u Holandiji baš nije preporučljivo dičiti svojim islamskim porijeklom.

Pod ovim naslovom jučerašnja holandska novina AD (vidi ovdje original clanak u AD) iznosi priču 26-godišnjeg holandskog mladića kod koga je konstatovan rak na mokraćnoj bešici. Obzirom da tako mlade osobe skoro nikad ne dobijaju ovu malignu bolest, velika je pretpostavka da je bolest posljedica kontakta sa osiromašenim uranom u Bosni.

Mladić je poslije rata učestvovao (zajedno sa češkim vojnicima) u operacijama čišćenja terena od eksplozivnih sredstava. Na tom je mjestu dosta korištena municija sa osiromašenim uranom. Ove se granate koriste od zalivskog rata, a Amerikanci ih upotrebljavaju zbog njihove veoma velike probojne moći, naročito protiv tenkovskih oklopa. Oko 31000 ovih granata su iz aviona ispaljene na srpske položaje, u kojima ima oko devet tona osiromašenog urana. Iako se zvanično još uvijek tvrdi da su ove granate neškodljive za okolinu, ipak su Italijanski vojni stručnjaci prvi priznali njihovo kancerozno dejstvo. Oko 255 italijanskih vojnika se je nakon boravka u Bosni razbolilo od raka, od čega je trideset i sedam umrlo.

Šta će biti sa Holanđaninom  Paulom? U međuvremenu on je operisan u Njemačkoj, ali nije isključeno da se bolest neće vratiti, u kom slučaju mu prijeti vađenje bešike. A o mogućnosti rasijavanja tumora Paul ne smije ni da pomišlja.

Paul van Kester heeft blaaskanker, mogelijk als gevolg van verarmd uranium. FOTO JOOST HOVING (preneseno iz Algemeine Dagblad)

Sa prvim radnim danom ove godine (treći januar) otvorio sam blog “Leteći Holanđanin” (http://letholandez.blogger.ba ). Blog se bavi medicinskom, sociološkom, ekološkom i političkom podukom. Blog povezuje dvije zemlje, Bosnu i Hercegovinu i Holandiju, zemlje koje se i geografski i po mnogo čemu drugom razlikuju, a ja sam eto za sada prinuđen da živim u obje, da prelijećem iz jedne u drugu i da pišem ono što čujem, vidim, pročitam i zamislim. Moji su čitaoci u obje zemlje, a pišem im maternjim jezikom, iako mi i ovaj novi jako dobro dođe za sakupljanje podataka sa radija , TV, štampe, knjiga. Sadašnja posjeta bloga je negdje oko 100 dnevno, a prosjek za ovih devet i po mjeseci je 40, normalno zbog male posjete na samom početku. Blog ima 164 prijatelja. Za manje od trista dana napisano je 354 posta iz medicine, politike, botanike, ekologije, kulture, sporta, dakle prosječno više od jednog posta dnevno.

Drugi blog “Sarajevski medicinari-zlatna generacija” (http://sarajdoktor.blogger.ba) se bavi istorijom sarajevske medicine i medicinom uopšte. Cilj mi je bio sacuvati odredjene znacajne ljude od zaborava. Sada mi je drago kad neki poznati profesor od prije 50 godina ozivi na internetu i na Google, zahvaljujuci mom blogu.Na njemu sam počeo nešto kasnije pisati, negdje od aprila. U 64 posta napisano je dosta o pojedinim odjelima bolnice Koševo i drugim bolnicama, te o pojedinim medicinskim velikanima poslijeratne medicine (II sv. rata). Takođe je napisano dosta i o novostima iz medicine. Ovaj blog je imao do sada 4271-og posjetioca.

Treći blog je iz moje uže specijalnosti. U početku sam na blogu sarajevskih medicinara pisao i o oftalmološkim problemima, te istorijatu okulistike u Sarajevu. Vidio sam da je to malo specifično i da ima dosta ličnih pitanja vezano za očne bolesti, pa sam otvorio poseban blog “Oftalmologija - Leksikon pojmova od A do Ž” (http://ocnidoktor.blogger.ba) na kome sam pokušao abecednim redom obraditi pojedina pitanja iz oftalmologije, dopunjavajući stalno lekciju po lekciju i pišući uglavnom iz ličnog iskustva, bez pomoći literature. Ovaj blog je počeo izlaziti još kasnije i ima oko 2580 posjetilaca do sada.

Posljednji blog je najmanje posjećen, što ne znači da mi nije i najdraži. To su priče iz Bosne, iz moje mladosti i iz sadašnjosti. Blog nosi naziv:”Nostalgične i druge priče iz Bosne” (http://bosnanostalgicar.blogger.ba ). Na njemu je objavljeno 27 priča i izvoda iz jednog romana kojeg prevodim sa holandskog, a tema je rat u Bosni. Ovaj blog je posjetilo 2442 posjetioca, a mnoge odbija veličina postova, odnosno dužina priča. Ali ima izvrsnih reakcija, posebno moje generacije kada obnove već zaboravljeno, nešto se davno desilo u Sarajevu, Višegradu, Kiseljaku, itd. ili koji su daleko pa vole čuti kako je danas u pojedinim bosanskim mjestima,

Sve u svemu jedna lijepa zabava i škola i za mene i za čitaoce, uz nekoliko prekida vezanih za putovanja i odmor. Tokom ove godine do sada je objavljeno na svim mojim blogovima 475 postova, sa 982 komentara, sa 243 prijatelja i ukupno 20 937 posjetilaca. Nije loše obzirom na teme, često i suviše ozbiljne. Ostajmo zdravo.

 Slika prenesena iz "Elsevir-a"

Jučer se u Amsterdamu, oko šest popodne,  dogodila porodična tragedija, kada je jedna mlada žena bacila jednoipogodisnje dijete sa četvrtog sprata poznate robne kuće “Bijenkorf” (Košnica). Odmah za djevojcicom skocila je i ona.

Dijete je ubrzo podleglo od posljedica pada, a žena je smještena sa teškim povredama. Robna kuća je odmah po događaju ispražnjena. Ne zna se razlog šta je mladu ženu navelo na ovaj grozni poduhvat.

Danas je saopšteno da je 23-godišnja žena uhapšena. Prošle godine se sa istog mjesta bacio jedan čovjek i poginuo.

 Donosim tri komentara sa stranice B92 povodom jučerašnjeg razgovora Lajčak-Dodik:

 Pa ljudi Nikola Špririć (premijer BiH, član SNSD-Dodikov) je prije određenog vremena tražio donošenje ovih odluka od strane visokog predstavnika. Ko se ne sjeća, bilo je u pitanju konkurencijsko vijeće kada je zapelo kod "privatizacije" Telekoma Srpske i Naftne idnustrije (Dodikova definicija privatizacije je Privatizacija=prodaja državnih preduzeća, državnim preduzećima drugih država). Tada nije odgovarala blokada Bošnjaka, a sada kada bi Mile da blokira ne odgovaraju odluke.
P.S. Demagodija je (a pogotovu priča o zaštiti svog naroda) na Balaknu najisplativija.
(šeher Banja Luka, 23. oktobar 2007 08:57) 

Pa logicno je bilo da ce Dodik napustiti svoj stav da manji entitet u BiH nece postivati odluke visokoga predstavnika. To je vazda ista mustra kod bosanskih Srba: prvo zagalame na sve moguce sto dodje od Medjunarodne zajednice. Tako zagalame da bi covjek rekao: "aman zaman pripremaju se na boj!" Onda uzmu pa procitaju ono sto je Medjunarodna zajednica nametnula pa se onda slizu sa tom istom zajednicom i kazu svemu DA! Stara mustra, stara prica bh. politicke svakidasnjice.
(Zora Bonbona, 23. oktobar 2007 08:51) 

bit ce kako ONI veliki kazu. dzaba je svima u BiH, isto i na Kosovu, da se koprcaju ako se suprostave MZ. izgubiće i ONO sta su dobili ..pa prema tome pamet u glavu....!!
(ENIGMA, 23. oktobar 2007 12:31)

Kompletan komentar vidi na: komentariB92

U jutrošnjoj emisiji holandske televizije jedan ekspert je upozorio da usljed neznanja i neadekvatnih kombinacija, godišnje  u Holandiji umre oko 1700 ljudi zbog pogrešnog uzimanja lijekova. Najčešći uzrok je taj da se lijekovi ordiniraju sa više mijesta, napr. pored porodičnog ljekara, od još nekog ljekara ili bolnice. Još uvijek ne postoji elektronska povezanost svih subjekata u zdravstvu koji propisuju i izdaju lijekove, pa kontrola nije potpuna.

Uz to još i pacijenti često sami kupuju lijekove, koji ako se kombinuju sa drugim lijekovima mogu biti veoma opasni. Tako u na prvi pogled bezazleni analgetici (lijekovi protiv bolova koji se kupuju bez recepta) mogu biti veoma opasni ako se koriste u većim dozama ili u kombinaciji sa drugim lijekovima.

Lech Wałęsa	Leh Valensa:Ipak bio protiv blizanaca Kačinjski

Istovremeno je na holandskoj TV bila emisija o skandaloznom položaju poljskih radnika u ovoj zemlji. Oni rade poslove koje sada neće da rade ni Marokanci, ni Turci, stanuju po dvadesetorica u kući gdje normalno treba da živi četvero, opijaju se i prave probleme u kvartu gdje žive.

U posljednjih nekoliko godina više od milion Poljaka je napustilo Poljsku i otišlo u Veliku Britaniju, Irsku i druge zapadne zemlje. Svoje nezadovoljstvo izrazili su jucer i na izborima kada su smijenili premijera konzervativne vlade Kacinjskog ( kome je brat blizanac predsjednik Poljske, ima li to igdje!)

Sjećam se Poljske iz studentskih dana, praznih dućana i ekspres restorana sa samo jednim jelom. Sad imaju sve da kupe, ali nemaju posla ni para.

A Valensina izjava o tome šta je vrijedno u životu upućuje na Orvelovu “Životinjsku farmu” u kojoj su životinje napravile revoluciju protiv ljudi, a na kraju postale iste kao i oni.

Eenstijlige meidoorn

Krajem septembra i u oktobru zrije glog. Glog je grm ili drvo kpke raste duž puteva, u ogradama. Ovdje u Holandiji se koristi i kao ukrasno drvo. Danas sam ubrao i jeo plodove, gloginje, ovdje su bogami pogoleme i socne, nisu trpke kao kod nas.

Glog (Crataegus oxyacantha) je poznat po ljekovitom svojstvu za srce. Sastojci u glogu pojavaju rad srcanog mišića. Posebno su ljekoviti cvjetovi, koji se trebaju brati dok se nisu sasvim otvorili. Od sušenih cvjetova se pravi čaj. Čaj se može praviti i od sušenih plodova. Od gloga se pravi rakija glogovača, u citiranom clanku ima recept kako se pravi rakija. Tinktura ili caj su takodje dobri za jetru. 

O svemu ovome vidi više ovdje u ovome clanku, gdje se uredništvo iz Gospodarskog lista potrudilo da napiše o ovoj biljci, o kojoj inače na našoj internet literaturi ima veoma malo napisano.

  Efekti djelovanja gloga (čaja, tinkture, granula)

 Primarni:                        Sekundarni:

 Kardiotonik                     Antioksidant

Vazodilatator                   Antihipertonik

Anti-inflamatoran            Hipoholesterik

Vaskularni tonik              Antispazmolitik

                                         Relaksant-sedativ

                                         Adstringent

                                         Diuretik

Američka agencija za hranu i lijekove je objavila da postoje ozbiljne naznake da vijagra može izazvati smanjenje sluha ili čak potpunu gluhoću. Od 1996 postoji 29  izvještaja o naglom gubljenu sluha.

U jednom ispitivanju se pokazalo da je u 29 izvještaja  registrovano smanjenje ili potpuni gubitak sluha u periodu od dva sata, do dva dana nakon uzimanja tablete.

Iako je smanjenje sluha u uputstvu o uzimanju lijeka navedeno kao nuzgredna pojava vijagre, agencija smatra da na to nije dovoljno prominentno ukazano. Izvor: De telegraaf .

Pročitajte ovaj tekst na ovome blogu Dejana Stankovića (B 92) koji govori o portugalskom izdanju romana “Na Drini  ćuprija”, gdje je na naslovnici knjige fotografija pogrešnog mosta.

Javnost u Srbiji je uzburkana izvještajem vještaka Medicinskog fakulteta iz Novog Sada po kome doktori nisu krivi za smrt djevojčice, koja je umrla zbog nedostatka kisika u mozgu.Šta je zaista uzrok smrti nije utvrđeno. Istražni sudija nije htio da povuče nalog za hapšenje, pa će odluku o daljem pritvoru donijeti Vrhovni sud Srbije. Istovremeno je zatraženo dodatno ispitivanje uzroka smrti. O ovome više vidi naB92, kao i bliconline gdje je i fotografija preminule Anje.

Jan Wolkers is vrijdag op 81-jarige leeftijd overleden.  

Danas je u Holandiji javljeno da je umro jedan poznati nizozemski pisac. Zove se Jan Wolkers. Imao je 82 godine kada je sinoć posljednji put zatvorio oči u svojoj kući na ostrvu Tesel u Sjevernom moru. Pored toga što je bio književnik, bio je i slikar i skulptor.

Bio je osobenjak i neobična pojava. Rodio se u mnogočlanoj duboko religioznoj protestantskoj familiji u predgradju Leidena (Oegstgeest). Ne znate koliko protestanti mogu biti fundamentalisti. Po njima Bog cijeni ljude ne po tome koliko su mu se molili, nego koliko su radili u životu. Rad bude tek  na onome svijetu nagrađen. A smjernost i čednost su isto tako odlike drage Bogu. Protestanti se ne smiju vakcinisati, pa je njegov brat umro od difterije.

Jan je međutim video i drugu stranu porodice koja pripada reformisanoj crkvi. U svojim knjigama će otkriti skrivene porive i potisnutu seksualnost svojih junaka. Biće jedan od prvih koji početkom šezdesetih otvoreno priča o seksu i seksualnosti. Pored toga smrt, morbidnost, perverzija, istovremeno i ljubav i mrznja prema ocu, imaju temu u njegovim knjigama.Okrenuo je leđa protestanskom konzervatizmu iz kojega je potekao.

Dugo godina Wolker nije bio prihvaćen od oficijelne kritike, i pored ogromne popularnosti nije dobio ni jednu nagradu za svojih desetak romana.Onda se sve okrenulo, njegov pionirski rad je priznat i svrstan je među cetiri najveća holandska savremena pisca, ponuđene su  mu nagrade, koje sada on odbija. Ostavio je književnost i od početka osamdesetih pokazao svoj ogoman talenat i u slikarstvu, i posebno u kiparstvu.  Najznacajnije mu je djelo tzv. Auschwitz-monument u amsterdamskom Wertheim parku, cija razbijena stakla simboliziraju nikada vise cisto nebo iznad Ausvica (vidi sliku ovdje ).Povukao se iz Amsterdama i nastanio na pustom ostrvu na sjeveru Holandije.

Verašnji centralni dnevnik je počeo viješću onjegovoj smrti, a onda je desetak minuta posvećeno njemu i njegovom životu. Zamislite da to kod nas bude tako. Kad je neki dnevnik svojih prvih deset minuta posvetio smrti nekoga kulturnog velikana, pa bio to Safet Isović, Bato Čengić, Nikola Kovač, ili neko ini. Nemamo mi još tu kulturu, da cijenimo kulturu. Od silnih trećerazrednih političara i njihovih kobajagi dogovaranja, ne stignemo cijeniti ni uzdići prave vrijednosti.

Najpoznatiji roman J. Wolkersa je "Turks fruit" (rahatlokum), po kome je snimljen i sigurno najpoznatiji holandski film. Na slici scena iz istoimenog filma.

Nieuws.nl

Prije nekoliko dana sam napisao post o nizu incidenata u Rotterdamu, Utrechtu i Amsterdamu, u kojima je bilo mrtvih i povrijeđenih. U svima su na neki način estvovali mladi doseljenici (zapravo djeca doseljenika) iz Maroka i Turske.

U Amsterdamu se u nedjelju dogodio najteži incident kada je psihički oboljeli Bilal B (inače poznat policiji zbog terorističkih namjera) ušao u policijsku stanicu u zapadnom kvartu Amsterdama i napao nožem dva policajca, ranivši ih pri tom. Policajci su uzvratili vatrom i nesretni mladić je smrtno stradao.

Kao posljedica ovog događaj već nekoliko dana traju nemiri u ovom kvartu zvanom Slotervaart. Počelo je sa razbijanjem stakala na policijskoj stanici, gađanjem policajaca kamenjem, a evo već svaku noć izgori po jedno auto. Sinoć je izgorio i stan preko puta policijske stanice, mada zvanično stoji da je uzrok ostavljena svijeća. Uhapšeno je desetak mladića, a neki su danas pušteni.

 Mala grupa holandskih veterana, pripadnika Dutch bataljona iz 1995,  njih trinaest, je juče posjetila Srebrenicu. Holandska nacionalna televizija je i jučer i danas dala dosta prostora ovoj posjeti, pa je dnevnik u šest u oba dana počinjao izvještajem iz Srebrenice.

Kao što je poznato, žene Srebrenice nisu dozvolili bivšim “čuvarima zaštićene zone” da obiđu mezare njihovih najbližih. Danas je prikazano kako jedna od žena emotivno ukazuje Holanđanima kako su im oni uz Allaha bili jedini spas, i kako nisu ništa učinili da ih spasu.

Danas je takođe obavljen razgovor sa jednim od bivših vojnika. On je došao sa ženom i  ćerkom. Na pitanje da li je bilo pametno da dođu rekao je da je jednostavno morao doći.  Imao je problema i sa vlastitom familijom jer su mu i sin i ćerka okrenuli leđa nakon onog što se je dogodilo. 

Slika ispod naslova prenesena sa http://www.nos.nl/nosjournaal/dossiers/srebrenica/index.html  

Jasmina Tesanović

Klikni  ovdje da procitas vise o ovoj hrabroj zeni

Jasmina Tešanović (born March 7, 1954) is a feminist, political activist (Women in Black,

Sačuvajmo mir u Sandžaku !

- saopštenje povodom građanske akcije -

Nedavna dešavanja u Sandžaku pokazala su da haos potiče iz istog centra - Vlade i bezbednosnih službi države Srbije, po receptu režima Slobodana Miloševića. Nažalost, legalizam Vojislava Koštunice je nastavak te iste politike.

To je kontinuitet narušavanja mira, bilo putem među-etničkih sukoba, ili unutar iste etničke i verske zajednice. Rastućom zloupotrebom religije i verskih osećanja u političke svrhe narušava se ustavni princip sekularne države, odnosno odvojenost verskih zajednica i države.  

Cilj ovakve proizvodnje haosa je:

• da se spreče demokratski procesi

• da se negiraju građanske vrednosti

• da se žene isključe iz javnog života i vrate u srednjevekovni mrak

• da se spreči solidarnost među osobama različite etničke i verske pripadnosti.

· 

·  Stvaranje nemira, haosa i nasilja je jedini način održavanja na vlasti političke opcije za koju smo verovali da je nestala sa političke scene Srbije padom režima Slobodana Miloševića. Ta politika je proizvela bezbrojne nesreće i stradanja miliona ljudi. Među njima je i zločin nad 16 građana bošnjačke nacionalnosti u Sjeverinu, izvršen 22. oktobra 1992. godine.

·  Ovom građanskom akcijom podržavamo, podstičemo i ohrabrujemo slobodno misleće građanke i građane Sandžaka i cele Srbije da izađu iz ćutanja, apatije i osećaja bespomoćnosti. 

· 

·  Ćutanje neće nikoga zaštititi, građanska solidarnost je jača 

·  od mračnih i pogubnih politika.

· 

·  Kao odgovorne građanke i građani nastavićemo da vršimo pritisak na Vladu Srbije i službe kojima ona upravlja da prekinu sa stalnom proizvodnjom nepoverenja, straha, mržnje i neprijatelja. 

· 

·  Nastavićemo da se borimo za Srbiju građanskih vrednosti!

· 

·  Sećajući se zločina u Sjeverinu i izražavajući bojazan da se zločini mogu nastaviti, organizujemo dana 22. oktobra 2007. mirovni skup i protestnu šetnju u Novom Pazaru, u vremenu od 15:00 do 17:00 sati, pod sloganom:

· 

·  Sačuvajmo mir u Sandžaku!

 Nosimo isto prezime i ličimo fizički, ali koliko znam nismo rođaci.Znam ga jos dok smo bile komsije na Grbavici. Sa Batom sam bio zajedno prije dvije godine na skupu Čengića u restoranu “Park prinčeva”. Bio je veoma govorljiv, pričao je o svemu i svačemu, o svom sinu u Americi, o svojim prošlim vremenima. Imao je žarku želju da još jednom ode u Englesku i da na miru uživa u engleskom čaju. Sišli smo zajedno niz Bistrik, Bato nije prestao da priča. Nije bio uopšte bolestan i vijest o njegovoj smrti me zaista iznenadila. Dao je neopisiv doprinos bosanskom filmu i kulturi uopšte.

Valeriuskliniek u kojoj se lijecio Bilal B. Tamo smatraju da je Bilal bio veoma kooperativan i da nije bio ni malo opasan po okolinu.

U Holandiji se posljednjih dana dogodio niz različitih incidenata u kojima su uglavnom učesnici mladi ljudi iz imigrantskih familija. Prvo je jedan četranestogodišnjak marokanskog porijekla pred školom nožem usmrtio jednog šesnaestogodišnjeg đaka turskog proijekla. Zatim se prošli vikend u Rotterdamu dogodila pucnjava u kojoj je bilo povrijeđenih, a desili su se i nemiri u jednom roterdamskom naselju. Onda je u Utrechtu zbog uličnog terora raznih grupa useljeničke omladine policija uvela zabranu okupljanja u kvartu zvanom Kanalenland. Vrhunac se dogodio u nedjelju kada je mladić zvani Bilal B. u napadu duševne poremećenosti u Amsterdamu ušao u policijsku stanicu i ubo nožem dvije policajke, a drugi su ga policajci tada ubili iz vatrenog oružja. Nakon toga je došlo do nemira u zapadnom dijelu Amsterdama, ( Slotervaart), omladina je bacala kamenje na policijsku stanicu i zapalila policijska kola.

Bilal je bio ranije poznat policiji kao član takozvane Hoofdstad grupe (grupe iz prestonice) kojoj se pripisuju planovi za terorističke akcije. Ispostavilo se da Bilal B. boluje od šizofrenije, da se liječio u psihijatrijskoj bolnici i da je imao suicidalne namjere ( nagon za samoubistvom). Njegova porodica je optužila kliniku da Bilal nije bio dovoljno shvaćen i da ga nisu smjeli pustiti u nedjelju da bez nadzora izađe iz bolnice.

U večerašnjoj emisiji “Netwerk” jedan psihijatar je objasnio da se šizofrenija mnogo češće javlja kod imigranata, Marokanaca i Turaka, nego kod autohtonih Holanđana. Razlog je stalna frustracija usljed potisnutosti i izolovanosti od društva. Slična pojava se dešava i u drugim zemljama među useljeničkom mladom populacijom, i to većinom kod muškaraca. Ako se bolest na vrijeme prepozna ona se savremenim lijekovima može držati pod kontrolom, a ovakve pojave, kao što su se desile u Amsterdamu, se mogu pravovremeno spriječiti. Cesto su i porodice krive jer sakrivaju dusevnog bolesnika. Kod mnogih turskih i marokanskih familija se dusevna bolest smatra sramotom.

Muşmula

Neke vrste voća i neke autohtone bosanske sorte jabuka, krušaka i šljiva postaju sve rijeđe, a mlađe generacije i ne znaju da to voće postoji i o čemu se radi . To je prava šteta jer neke od ovih voćaka imaju izvanredne nutricione, estetske i aromatske kvalitete i zaslužuju, ako ništa da budu sačuvane da ne izumru sasvim. Nabrojaću ovdje neke vrste i  sorte, idati linkove gdje se o njima može više pročitati.

Manje poznate voćke:

Šeftelija (Prunus persica), opisana u pjesmi “Haj ja prošetah šefteli sokakom” je u stvari bosanska breskva. Stablo je omaleno, plodovi malo manji nego kod mediteranske breskve i sazrijevaju u jesen, umjesto u rano ljeto kao kod prave breskve.

Oskoruša  (Sorbus Domestica) je slična kruški, plodovi su joj braon boje, sitni i trpki. Oskoruše stajanjem postaju ukusne za jelo. O ovoj vocki vidi vise u wikipediji .

Mušmula  (Mespilus Germanica) ima sitne braon plodove i kad plodovi “ugnjile” postanu jestivi u vidu paste koja se iscijedi, a kožica ostane. O musmuli vidi ovdje .

Sorte šljiva: Pored najčešće sorte požegače u Bosni imamo turgulju ( krupna okrugla rana modra šljiva), bjelicu, džanariku, piskavica, trnošljivu. O ovome više vidi ovdje ,

Sorte jabuka:  cvjetaca (mirisna, zuta), šarenika (rana mirisna sorta sa crvenim meridijalnim prugama), petrovača (rana slatka jabuka), senabija ( mirisna sorta), lederica (liči na krompir), zečuša (  raspljoštena, šarena) , te mnoge druge (vidi ovdje )

Sorte krušaka: jeribasma (sočna kasna sorta), karamanka ( crvena sočna sorta), takiša (manji okrugli trpki plodovi, ukusni kad ugnjile). O kruškama više vidi ovdje .

 Lijepocvjetka (cvjetaca),  jedna od starih sorti jabuka

Na jednom starijem forumu B92 nadjoh zadatak da citaoci trebaju dopisivati turcizme, kojih navodno u srpskom jeziku ima negdje oko 3000, od kojih se trecina svakodnevno koristi. Najvise turcizama je nabrojao neki Slaven. Evo ih:

admiral, ajvar,  alat, algebra, alkemija, alkohol, arsenal,
bakar, baklava, barut, basta, behar, besika, boja, bor, boza, bubreg, burek,
cifra,
carapa, carsaf, cekic, cesma, celik, cerga, cizma, coban, corba, cebe, cela, cevap, cilim, corav, cufta,
dernek, ducan, duhan, dunum, durbin,
dzep, djon,
ekser, ergela,
galama, guba, gurabija,
halva, hambar, hapsiti, hasis, hosef,
jaruga, jastuk, jatak, jorgan, jorgovan, jufka, juris,
kafa, kafaz,kajak, kajgana, kajmak, kajsija, kalaj, kalemiti, kalup, kapak, kapija, karaula, karavan, kasika, kat, katran, kazamak, kicma, komsija, krec, kula, kundak, kutija,
lakrdija, les, limun, lokum,
makaze, majmun, majstor, mana, mangup, marama, matirati, meza, miraz, odaja, ortak,
pamuk, papuce, parce, pekmez, peskir, pirinac, pita,
rakija, rusvaj,
saksija, sanduk, sapun, sarma, sevdalinka, sirce, somun, sundjer, sutlijas, sah, sator, secer, segrt, serbe, suga,
tambura, tepsija, top, tursija, veresija,
zanat, zavrzlama, zenit.

Ostatak turcizama navedenih na forumu vidi http://forum.b92.net/lofiversion/index.php/t17513.html

The Tribunal building in The Hague.

Zgrada Tribunala u Den Haagu bi trebala da bude zasticena kao monument

Danas bi se u Holandiji trebala objaviti lista od sto zaštićenih zgrada, koje će biti poglašene monumentima. Ima tu raznih predloga, od stare benzinske stanice u Groningenu, do zgrade Jugoslavija Tribunala u Den Hagu. Veliki je broj i crkava koje su se izgradile iza II svjetskog rata, u cilju obnove socijalnog i duhovnog života. Tako da znamo da nije unikatna  pojava intenzivne obnove džamiija (često kritikovana) i crkava kod nas iza rata.

 Vlijmen, mjesto ovogodisnjeg odrzavanja tradcionalnog bajramskog sastanka Bosanaca i Hercegovaca u Holandiji

Već tradicionalno bajramsko druženje holandskih Bosanaca odrzano je i ovaj put u organizaciji Islamske zajednice u Kraljevini Holandiji, ovaj put u pitomom brabantskom selu Vlijmen, predgrađu Den Bosha. Nadam se da će burek blog koji prati djelovanje naše zajednice u Holandiji o ovome izvjestiti više.

Mene je zbilja dirnula vesela igra naše mladosti i djece, koju je izvodila folklorna grupa iz Arnheima. Oni su se u uskom i neuslovnom prostoru trudili da što uspješnije odigraju naša kola. Mada je najveći broj njih bio prilično nevičan pravoj folklornoj igri, ipak su izazvali simpatije i aplauz pune sale.

Iz raznih govora uvaženih gostiju treba izdvojiti riječi predsjednika IZ Ahme Turbe koji je posebno istakao kako je bosansko iseljeništvo primjer dobro integrisane zajednice u kojoj je sve više visokih intelektualaca, magistara i doktora nauka, koji su diplomu stekli u zemlji u koju su se uselili. (Ja namjerno umjesto neprikladne riječi dijaspora koristim riječ iseljeništvo). Da je to tako vidio sam i večeras kada sam upoznao Srebreničana dr Avdića, veterinara koju je svoju sarajevsku diplomu potvrdio i u Holandiji, a sada radi u holandskom ministarstvu poljoprivrede. Ima troje djece, a njegova kćerka je bila najbolja igračica u folklornoj grupi.

Imponovala je stručnost mladih voditelja programa,  Emira i Hafe, koji su pored toga sto su vodili program i izvanredno pjevali ilahije, i bez greške sve prevodili na holandski, za goste Holanđane. Takođe i govor glavnog imama za Holandiju je bio na nivou visokog intelektualca, a pozivao je na toleranciju i suživot. Posebno i ovaj put treba istaći trud domaćica iz džemata Den Bosh koje su izvanredno pripremile zakusku sa bosanskim jelima i slatkišima, koja se umjesto “švedskog stola” zvala “bosanska sofra”.

Ovih bajramskih dana jedna riječ je jako u upotrebi. Baklava, izraz za istovremeno i jednostavan i veoma komplikovan slatkiš, čije je pravljenje  veoma težak ispit iz kulinarstva za svaku ozbiljniju domaćicu. Svačija je baklava drugačija, rukopis stvoritelja ostaje ispisan kako u tankoći i kvalitetu listova, tako i kvalitetu oraha i tirita, gustoći zaljeva i vještini pečenja. Baklava je pravi bajramski kolač, svi ostali su samo njene zamjene sa rezervne klupe, njene dopune. I ružice, i torte, hurmašice, džunlari, rehvanije, tufahije, kadaif...sve je to druga liga. Baklava je odraz vještine prave kuharice, njen obraz. Nije baklava ona napravljena od kupljenih jufki, ta se baklava ne računa, takve se kupuju u slastičarnama. Baklava, kao i burek, traži tanku, finu jufku koja krska, a to ne može biti ona koja je smrznuta ili koja danima čeka da se savije.

Ako pogledate u  http://en.wikipedia.org/wiki/Baklava vidjecemo da porijeklo baklave seže još u predotomanski period, da je nastala u Centralnoj Aziji, a da je svoj današnji oblik dobila u sultanskim kuhinjama Top Kapija. Njeno porijeklo, osim za Turke, veže se i za Kineze, Mongole, Uzbeke, Azerbejdzance, ali su današnji oblik, tanke liske tijesta, između kojih su orasi ili pistacije, i sve zaljiveno šećernom vodom ili medom, izmislili Turci na sultanskom dvoru. Centar pravljenja baklava je turski grad Gaziantep.

Ime baklava je jedinstveno skoro svukuda, najvjerovatnije turskog porijekla, a neki ime vezu i za mongolski, odnosno arapski. Baklave se sjeku u vidu romba, pa cesto kazemo da je nesto baklavasto ( u stvari romboidno).

Pa neka su vam slatki ovi bajramski dani uz pravu carigradsku, ili sarajevsku, baklavu.

Probah da se sjetim kako je to bilo za Bajram kad sam bio mali. U Višegradu je živjela očeva sestra, moja tetka. Od roda tu je bila još strina, bila je sama jer su joj početkom rata ustaše odvele muža i za njega se više nije nikad čulo. Stradao je u Jasenovcu.

Sjećam se da bi me mama uredila, obukla mi mornarsko odijelo, a onda bih išao kod tetke. Tamo bih pojeo kolace i dobio pare za Bajram. Onda bih otišao i strini. Strina je bila bolesna, imala je slabo srce i bila je mršava. I ona bi odnekud izvadila banku (deset dinara – braon novčanica), ili dvije banke (bila je to crvena novčanica).

Ljudi bi nam dolazili, a najljepše je bilo kad iz Sarajeva dođe moj dedo. Bio je krupan čovjek i potpomagao se pri hodu štapom-bastunom. Ja bih njegov zakrivljeni štap vozio po ćilimu, zamišljao sam da je to voz. Vozovi su od najmanjih nogu do danas bili i ostali moja preokupacija.

Neposredno pred izbijanje posljednjeg rata bio je Bajram. Moja djeca su ostavila Sarajevo još prije kraja aprila. U stolu u dječijoj sobi su ostale zaboravljene bajramske pare. Crvena banknota sa velikim brojem nula, koja je uskoro i sama postala nula, bezvrijedni papir. Kao što više nije vrijedio ni stan bez djece. Nestalo je zatim stakala na prozorima, stakala u haustoru, a onda je stan zapaljen zapaljivim mecima. Sve je tada nestajalo.

Al eto, opet je Bajram. Vratio se zivot koga je sila pokusala da zaustavi. 

Uz najbolje zelje svim muslimanima za njihov najveci praznik, donosim dio intervjua predsjednika Sabora IZ BiH Edhema Bicakcica "Nezavisnim novinama". Integralni intervju vidi ovdje

Edhem Bičakčić: Bajram treba da slavimo na tradicionalan način

Selma Lemo 11.10.2007 19:09

Slavljenje Bajrama ne bi trebalo da bude modernizovano, a vjernici bi trebalo da ga obilježe na tradicionalan način, u krugu svojih porodica. Poručio je ovo svim muslimanima Edhem Bičakčić, koji će danas proslaviti jedan od najvećih vjerskih blagdana, Ramazanski bajram.

Bičakčić, nekadašnji premijer FBiH i bivši čelnik SDA, danas je predsjednik Sabora Islamske zajednice u BiH. Poručuje da je Bajram prilika svim muslimanima da prevaziđu nesuglasice i priklone se istinskom ujedinjenju.

NN: U čemu je važnost Ramazanskog bajrama za muslimane?

BIČAKČIĆ: Ramazanski bajram dolazi nakon ramazana, mjeseca posta. Tokom Bajrama uobičajeno je da posjetimo prijatelje, komšije i da obiđemo mrtve. U toj tradiciji drugi dan Bajrama proglašen je Danom šehida.

NN: Iza nas je mjesec posta. Kakav je bio njegov značaj?

BIČAKČIĆ: U ovom mjesecu dogodile su se mnoge značajne stvari za historiju islama. U ovom mjesecu su i dvije mubarek večeri: Lejletu-l-bedr i Lejletu-l-kadr. Posvećen je veličanju i slavljenju Boga kao apsolutnog autoriteta. Vjernici to tako i doživljavaju i ramazan koriste kao inventuru za sve što su radili tokom godine. U ovom mjesecu se nastoje popraviti i biti bolji.

NN: Kako će bosanskohercegovački muslimani obilježiti Bajram?

BIČAKČIĆ: Ramazanski bajram počinje klanjanjem bajram namaza i traje tri dana. Uobičajeno je da muškarci posjete familiju i prijatelje, žene dočekuju goste, a djeci se daju bajramluci.

NN: Posljednjih godina slavljenje Bajrama sve više je modernizovano, pa i komercijalizovano. Kako to komentarišete?

BIČAKČIĆ: Mnogi događaji su dobili društveni aspekt i značaj. Tradicionalni način dobija društvenu dimenziju. Imamo različite prijeme za Bajram koje organizuju vjerski velikodostojnici, politički lideri. Bajramska okupljanja koriste za svoj xafsing.

NN: Koliko je u današnje vrijeme dobro sačuvati tradicionalno obilježavanje Bajrama?

BIČAKČIĆ: Mislim da treba čuvati tradicijske vrijednosti. Ako je proslava Bajrama garnirana nastupima pjevača i ako se pretvori u nekakve derneke, to nema nikakve veze s ovim blagdanom.

NN: Šta poručujete muslimanima povodom Bajrama?

BIČAKČIĆ: Apelujem na neophodnost jedinstva. Puno je stvari koje pokazuju njihovu totalnu razjedinjenost, od događaja u Sandžaku do događaja u BiH, koji se prvenstveno odnose na reforme. Prosto sve vrvi od neke nesloge, borbe za vlast, za fotelje. Ne pokazuje se htjenje za stvaranje istinskog jedinstva, kako bi se lakše moglo doći do povoljnih solucija.

U australijskoj Adelaidi se može kupiti vino na čijim naljepnicama je slika ratnih zločinaca Karadžića i Mladića. Ovo je objavila jedna australijska novina.

Pripadnici bošnjačke i hrvatske zajednice su protestovali zbog ove provokacije ističući kako zbog ovoga inače dobri odnosi sa srpskom zajednicom mogu biti dovedeni u pitanje.

Predstavnik firme Omega Foods, koja puni boce je izjavila da se flaše dobro prodaju i da ne bi baš rado odustali od prodaje.

Pročitah na B 92 stranici kako je u Srbiji umrla mlada djevojka nakon operacije “čukljeva”. Kod nas u Bosni nisam čuo za taj termin, pa se malo udubih da vidim o čemu se radi.

Radi se u stvari o deformitetu na stopalu, blizu korijena palca na stopalu, koje mi zovemo “slijepa kost”. Medicinski izraz je hallus valgus (engleski bunion vidi wikipedia ), a označava pomijeranje dvije završne koščice nožnog palca (falange) prema unutra, i samim tim pomijeranje prve falange palca upolje, što se ispoljava kao koštano ispupčenje na unutračnjoj strani korijena palca. O ovome vidi vise ovdje .

Hallus valgus predstavlja estestski problem, a izaziva i bolove i nemogućnost nošenja određene obuće. Ova pojava je nepoznata u kulturama koje uopšte ne nose obuću, a češća je kod žena, vjerovatno u vezi sa nošem uske obuće sa visokim petama. Deformitet se tretira ortopedskim dodacima (vidi ovdje ) , a nekad je potrebna i operacija, koje na spriječava ponovno vraćanje deformiteta.

Smrt nesretne mlade žene iz Beograda je ponovo pobudila diskusiju o katastrofalnim ljekarskim greškama i o tome da ne postoji tijelo koje bi ove greške sankcionisalo (vidi na B92 ) .

Bijaše moćna škola sarajevska Treća gimnazija. Imala je ona žestoke profesore. Mislim ne ljute, nego dobre, školovane i pametne osobe, sa mjerom i taktom. Da pomenem samo neke što su mi predavali šezdesetih godina prošlog vijeka. Bijaše tu profesorica biologije Sana Lojo. Pa Ferid Prolić, isto professor biologije. Pa Kulenović, professor geografije, Fahrudin Isaković prof. istorije, prof. Avdić koji je predavao S-H (srpskohrvatski jezik, za one koji ne znaju), Selak Josip i Mica Novaković predavali latinski, Despot Ivo filozofiju i logiku…itd.

Jedna mi je profesorica bila posebno draga. Radmila Peleksić je predavala S-H. Bila je veoma odmjerena, realna, uvijek dobro raspoložena. Imao sam smisla za pisanje i kod nje uvijek imao peticu, čak bi me nekad kao neformalno nešto pitala, da diskutujem o nekom književnom djelu, a  ono bi poslije bila petica u dnevniku.

Nedavno slučajno na forumu dovla.net  naiđoh na neki komentar Nenada Peleksića. Obratim mu se sa pitanjem da li mu je nešto profesorica Radmila i da li zna šta o njoj. Čovjek mi ubrzo odgovori kako mu je to strina, da živi u Beogradu i da je dobro. Kažem da je pozdravi i pita da li se ona slučajno sjeća mene. Opet stiže odgovor da ju je pozdravio, da se ona mene sjeća i da i ona mene pozdravlja.

Eto bijaše mi drago, nije šala tolike godine prošle. Kažu da se profesori dugo sjećaju dobrih đaka.

Evo kopije prepiske sa Nenadom Peleksicem na dovla.net

@ Ferid

Da, Radmila-Seka je moja strina (da se ne uvrijede ostale strine na svijetu, ali nekako mi uvijek malo nelagodno nekog nazvati strinom Jest, ziva je i zdrava, u relativno dobroj formi koja se rapidno poboljsa kad je okruzena unucima (kom. 4 -tri cure i jedan decko). Ukratko, prijeratne i ratne godine provela je s mojim stricem u Italiji i Skoplju, sada zivi u Beogradu. Prenesem pozdrave.

·  ferid, srijeda, 26. septembar 2007, u 08:18 CEST

Hvala, bas mi je drago.nadam se da ce se ta fina stalozena zena sjetiti mene, imao sam tada u skoli talenta za pisanje, sto za sada ne bih mogao reci. Pozdrav.

·  Nenad Peleksic, četvrtak, 27. septembar 2007, u 13:20 CEST

@ Ferid

Pozdrav prenesen, a takodjer i uzvracen. Razgovarao sam jucer sa Sekom, velim da ima pozdrav od Ferida Cengica i pitam je li ga se sjeca. Kako da ne, kaze Seka, pozdravi i ti njega.
Eto.

Nenad P.

Sinoć ja na BBC prikazana jednosatna emisija o trenutnom stanju vezanom za oboljevanje od AIDS-a i u borbi protiv ove bolesti. Prikazana je mlada žena koja je kao dijete postala seropozitivna i koja živi već dvadeset godina sa AIDS-om. Pri tome je uspjela roditi i ćerkicu. Dokazano je da se tokom trudnoće virus ne prolazi kroz placentu, a nakon rođenja se zabranjuje hranjenje bebe vlastitim mlijekom. Tako je ova beba nakon tri mjeseca života HIV negativna. Međutim ova žena je jedina koja je iz svoje generacije oboljele djece ostala još živa.

Drugi slučaj je čovjek koji se već više od dvadeset godina bori sa bolešću. Njegov problem sada je taj da je virus u njegovom tijelu postao rezistentan (neosjetljiv) na svaki, od 24 lijeka koja su danas u upotrebi. Ipak čovjek ne gubi nadu jer je počeo eksperimentalno da troši novi lijek koji je još u fazi ispitivanja.

Najveći problem sa ovom bolešću je u Africi. U Ugandi, odakle je reporter pravio reportažu, je veliki problem nedostatak lijekova. Svega 0,5 % oboljelih prima adekvatnu terapiju. Veliki dio strane pomoći završava u rukama birokratije i nikad ne stigne do oboljelih. Dodatni problem je stav katoličke crkve kako treba apstinirati od seksa, umjesto imati seks sa kondomom, koji je kao nepouzdan jer propušta virus.

U Africi ima oko 25 miliona oboljelih od AIDS-a. Broj oboljelih u evropskim zemljama uglavnom se održava na istom nivou, s tim što je znatno smanjen među homoseksualcima, pa je danas najčešći oblik širenja bolesti heteroseksualnim kontaktom i upotrebom zaraženih igala.

Vise o AIDS-u vidi u http://en.wikipedia.org/wiki/AIDS

Hirsi Ali ostala bez obezbjedjenja u Americi ( izvor fotografije: de Telegraaf )

Juče je ovdje bio dan u znaku diskusije o radikalnom islamu. U jednoj emisiji na TV (Netwerk) je konstatovano kako je islam u vidu salafizma (vehabije) i u Holandiji u ekspanziji, i da ima oko 30000 pristalica. Jednostavno je pojašnjeno da salafisti žele vladavinu šerijata, islamskog prava. Iako se ne propagiraju nasilne metode, ipak je visoki predstavnik AIVD (holandske tajne službe) izrazio zabrinutost jer se ekspanzijom salafista uskraćuju prava ostalih muslimana, što u krajnjem može dovesti do nasilja. Posebno je istaknuta aktivnost imama džamije u Tilburgu, koji je izazvao senzaciju zato što poštujući islamske propise, nije pružio ruku ministrici Verdonk prilikom njene posjete.

Takođe je ponovno u žiži pomalo zaboravljena Hirši Ali, bivša članica holandskog Parlamenta i protivnica islama, kojoj je holandska vlada prestala pružati životno obezbjeđenje u Americi. Parlament se složio sa odlukom vlade. Britanski pisac iranskog porijekla Salman Ruždi, i sam osuđen na odstrel kao neprijatelj muslimana, je oštro napao holandsku vladu zbog njene odluke.

Hoćemo li ikada moći normalno na zapad iz Sarajeva? Mislim ovdje na raskršće u Blažuju i put od nekoliko kilometara koji se pravi godinama. U petak izašla policija da ureduje da bi mogle ući mašine na ono malo urvine ispred kuća da poravnaju zemlju i spoje put. Sa policijom raspravlja nekoliko ljudi, a okolo se poredali mještani, nane u dimijama posjedale po uzvišenjima pa seire.

Istovremeno iz pravca  Sarajeva otegao se red automobila skoro do Ilidže.

Ko je kriv ne znam. Navodono da vlasti uzmu zemlju nepitano, pa onda ti ganjaj da naplatiš. I ako naplatiš daju ti malo. Onoliko koliko vlasnici traže, vlast ne da. Uglavnom teško putnicima i vozačima GSP-a. Nikako nam se ne da na zapad.

Na slici: Ilidza pod maglom

Ima sad i blog mladih lingvista i prevodilaca. Bila je prije i neka Liga mladih lingvista. Možda mi oni pomognu kod ove stvari.

Na TV Hayat pred iftar ima program gdje mlada voditeljica sa mahramom na glavi i jedan mladi kuhar pripremaju iftar za goste, budu tu neki poznati gosti, koji sa sobom dovedu svoje prijatelje.

E tu na toj TV čuh i od Bebe Selimović za osobu koja posti naziv postač. Nekako mi ta riječ ružno zazvuči, a i pokvari mi moje mišljenje o postu kao nečem uzvišenom i divljenja vrijednom, a osobu koja posti izjednači sa riječima kopač, hodač, čitač, zviždač, izviđač, itd. Kod nas je već odavno kroatiziranjem jezika slušalac i gledalac postao slušatelj i gledatelj, branilac postao branitelj…itd. Ne znam da li bi po istom principu i kopač trebao biti kopatelj, zviždač zviždatelj, a postač postitelj…itd. Po principu da je sudija sudac, muftija bi trebao biti muftilac, a kadija kadilac.

Međutim vratimo se ovoj prostoj riječi postač. Kroatiziranjem bi mogli izumiti riječ postilac, odnosno postitelj. Ovo prvo mi i ne zvuči loše, i više mi se sviđa od riječi postač. Međutim u ovom slučaju bi najbolje bilo da se ne koristi niti jedna glagolska imenica, nego da se upotrebljava izraz: onaj koji posti (oni koji poste), ili još bolje: oni koji obavljaju post. Tako bi se nekako sačuvalo dostojanstvo i dignitet tih ljudi i obavljanja njihove uzvišene dužnosti, nešto kao što se ambasadoru ili kralju obraćamo sa “Vaša ekselencijo, da li bi vas mogao nešto pitati”, a ne kažemo: “Slušaj kralju, da ti nešta rečem!”

Sasvim je drugačije ako nekoga pitamo (iako to nije pristojno, ali nekad se mora pitati) : ”Da li postiš”, ili još bolje: ”Obavljaš li post?”, nego da ga pitamo:”Jesi li ti postač?”. Tu riječ do ove godine zaista nisam nigdje čuo.

Sa stranice B 92 prenosim zanimljiv tekst o napetosti u Novom Pazaru, koja je nastupila kao rezultat borbe za vlast medju islamske zajednice u BiH i novoformirane u Srbiji.

Kompletan tekst i komentare vidi ovdje

Evo još jedne pričice iz lokalnog voza.

Do mene sjedi mladi čovjek, a preko puta njega jedan s bradicom, još mlađi, njegov prijatelj. Ovaj do mene priča onome s bradicom kako mu je brat star dvadeset godina dobio teški dijabetes. Pio je po petnaest litara vode na noć. Otkriven mu je šećer u krvi bio za više od deset puta veći od normalnog (normalan nivo glukoze u krvi je negdje do 5,5 mmol /litar, a u njega je bio 75). U daljem razgovoru se ispostavilo da i onaj sagovornik sa bradicom, kome je 23 godine, takođe ima teški mladalački dijabetes (takozvani tip I). Kad mu je otkriven imao je vrijednost 35, a sada troši inzulin, jako mu varira,  dnevno od 4-20. Mora kod sebe stalno imati nešto za jelo.

U kupeu se povede razgovor o mogućem uzroku bolesti. Povod je bilo moje pitanje da li je mladić imao dugotrajni stres, i da li se bolest javljala u familiji. Šega je bilo objašnjenje pojma stresa od strane jednog putnika.

“Naravno da je stres, nešto se isprepadao, to ga je streslo, i eto ti belaja!”

Bilo bi interesantno ispitati kako je ratni stres kod djece ( ovi su bolesnici imali pet, odnosno  osam godina kada je počela agresija 1992.) mogao uticati na pojavu dijabetesa i nekih drugih bolesti. Poznato je da se i maligne bolesti djece, posebno maligne bolesti krvi i limfnih žlijezda, pojavljuju u većem broju nego ranije.

Vise o dijabetesu vidi ovdje

Imam vikendicu u Tarčinu, pa često idem vozom, pogotovu sada kad je zakrčeno Mostarsko raskršće. E, sjedem ja tako nedavno u popodnevni voz. Voz ima dva vagona, jedan je stari vagon prve klase, a drugi je neki poklonjeni švedski vagon iz 1968., čudnog enterijera, a koji i danas odlično izgleda.

Sjedio sam u onom “prvom razredu”, vaze tu naravno karte drugog razreda (one se jedine  i prodaju), kad dođoše tri mladića i uljudno upitaše da li je slobodno. To se još samo kod nas pita, jer u Holandiji se podrazumjeva da ako niko ne sjedi, da je to slobodno, i da niko nema pravo čuvati mjesto za drugoga.

Mladići su imali oko dvadeset godina, lijepo su izgledali, neke intelektualne face. Ali su se nekako snebivali, nikako im nije bilo potaman, zagledali su se, i kad voz pođe izmjenjaše međusobno neke upitne i začuđujuće poglede.

Ne mogoh otrpjeti a da ih ne počnem ispitivati. Saznah da su sva trojica iz Živinica i da su studenti druge godine šumarstva u Sarajevu. Upitah ih gdje idu. Rekoše da se nikad u životu nisu vozili vozom i da su došli i sjeli u prvi voz. Pošto ovaj ide do Konjica, odoše oni u Konjic, pa će se ili večeras vratiti, ili noćiti negdje pa sutra natrag.

Ostao sam zatečen  po mladež  tragicnim posljedicama groznih događaja iz početka devedesetih te još neriješene političke situacije u BiH koja mladima i dalje  truje život. Ja sam kao student za jeftine pare preko međunarodne studentske organizacije obišao i Španiju, Francusku, Poljsku, Češku, itd. I to i vozovima i avionima, i bez potrebnih viza. U voz sam (doduše u starog ćiru) sjeo  nekoliko dana po rođenju u Sarajevu. Današnja mladost u BiH je uskraćena za osnovna prava, među kojima je i pravo na slobodu kretanja.

Ajax se večeras propisno obrukao. Smušeni Amsterdamci su izgubili od odličnog Dinama. Izvinjavam se navijačima zagrebačkih plavih za pisanje u jednom od prošlih blogova. Sve čestitke modrima za izvanredno zalaganje i vrhunsku igru, posebne čestitke golmanu. Ajaksovcima pitanje:dokle misle da prodaju najbolje igrače. HTJELI BI I JARE I PARE. E ne može dragi škrti Holanđani!

Druga bruka je naše Sarajevo. Fasovaše šest komada. Niti imaju trenera, niti im igraše sedam najboljih igrača. FALIO IM JE JOŠ JEDAN GOL DA PRIME, PO JEDAN ZA SVAKOG OD SEDMORICE IZOSTALIH.