Čujem na radiju B92 kako su i u Srbiji poskupili osnovni životni artikli, između ostalog i mlijeko, kojega i ne bude uvijek u prodavnicama. Mnogi sa nostalgijom pričaju o dobrim starim vremenima, o Titovom vaktu, sjećajući se samo dobrih stvari. A bilo je nestašica i poskupljenja, hej, hej.

Još kao dijete se sjećam prvog velikog poskupljenja, devalvacije dinara, negdje početkom šezdesetih, kada je skinut sa položaja i Ranković, a sve je poskupilo za preko trideset posto. Tada se je u Višegradu ubio mesar Rade, pričalo se da je imao ušteđevinu, i nije mogao podnijeti da njen veliki dio preko noći propadne.

Poslije toga su se devalvacije događale u određenim vremenskim razmacima, a poskupljenja se nisu zvala tako, nego se govorilo o promjenama poreskih osnovica, pa je nešto kao poskupilo, a nešto pojeftinilo. Po pravilu bi poskupilo ono što ti treba svaki dan, a pojeftinili skupi parfemi ili gramofonske ploče sa revolucionarnim pjesmama.

 Ako glavne stvari nisu poskupile onda ih nije dugo bilo da se kupe, ili bi ih bilo u ograničenim količinama. Tako se moralo rano ustati i stati u red za mlijeko i polubijeli hljeb. Svake jeseni bi bila nestašica benzina, pa se je u redu čekalo po pola dana da se naspe benzina. Da bi se kupilo auto “Zastava” ili ”Reno 4” trebalo se dugo čekati i potplaćivati da se dobije nešto ranije. Ko bi ga kupio prije poskupljenja odjednom je zaradio velike pare.

Početkom osamdesetih su bile redukcije struje, cijeli kvartovi su isključivani i morali smo se seliti iz kvarta u kvart. Onda su uvedeni bonovi pa su se kafa,deterdžent, ulje, i još nešto, ne mogu se sjetiti, mogli kupiti samo u mjesečno ograničenoj količini. Prije toga je uveden sistem par-nepar za benzin, pa onda bonovi za benzin.

Onda su uvedeni čekovi, sa kojima je bilo toliko malverzacija. Ko je imao nekoga u trgovini da mu zadrži čekove od naplate, zaradio je  na inflaciji ogromne pare.

Sve u svemu čudim se kako smo ikako ostali živi u tako haotičnoj ekonomiji, koja je mnogima odgovarala da se obogate i naprave nekoliko kuća, a onaj ko je istrajno i ozbiljno radio u zdravstvu ili prosvjeti naprimjer, nije dobio ništa. Stanovi su dijeljeni “kadrovima”, ili “ugroženima” , kao stanovi "solidarnosti", portirima i čistačicama, koji su obično već imali kuću na selu sa koga su šljegli.