Žali mi se sinoć na bajramskom sijelu moj komšija Željko. Dobio je novi posao, radi kao tehnički crtač na nekom radilištu. Kancelarija mu je u kontejnerskoj zgradi. Kaže kako ga niko ni za šta ne pita, ni ko je, ni odakle je, ni s kim živi, niti koga ima. Tako kaže: “Provedem cijeli mjesec da skoro ni sa kim ne progovorim. Samo izađem napolje da zapalim, ne smije se unutra pušiti. A juče su imali kao neki ručak pred božićni odmor,  i tu sam na brzinu pojeo i nestao.”  

Nešto se sjetih i moga posla u očnoj privatnoj ordinaciji u bivšoj bolnici za TBC Berg en Bosch, kod Bilthovena, (između Utrechta i Amersforta- vidi staru sliku glavne zgrade). Šef praktike, moj stariji kolega, Holanđanin, je imao ordinaciju s jedne strane, a moja, znači ordinacija drugog očnog doktora, je bila na suprotonoj strani. Dijelila nas je sobu kojoj je bila i moja i njegova sekretarica.  Čekaonice su nam takođe bile razdvojene. Moj poslodavac nikad nije došao meni da me nešto pita, a ja sam njemu odlazio samo u krajnjoj nuždi, u vezi kad mi treba za nekog moga pacijenta.

Jednom sam dobio pismo na svome stolu u kome me kolega obavještava da on odlazi na neki kongres i da sam ja odgovoran za praktiku dok se on ne vrati. Bilo mu je teško napraviti desetak koraka i to mi usmeno saopštiti.

Poslije, u jednoj drugoj privatnoj praktici u Haarlemu, gdje je radilo više oftalmologa i drugog osoblja, sav razgovor sa kolegama se veoma zvanično vodio samo na stručnom sastanku ujutro. Niti jedan kolega ni kolegica me nisu pitali ko sam ja i zašto sam ja ovdje, iz kojeg ja to poganog kraja i kojeg prljavog rata dolazim. Ništa.

Isto međutim ne mogu reći za srednji i niži kadar. Oni su druželjubivi i blagopitljivi kao i mi i sa mnogim sam sačuvao vezu i sada, iako ne radim već tri godine. Juče sam dobio pismo od jedne Jolče, koja je radila u Bilthovenu kao medicinska sestra. Ona živi u Friziji, sjevernoj Holandiji. Uvijek se borila za neka radnička prava, pravi sindikalac. Pita za mene, kako moja reuma, čestita praznične dane. Hvala Jolče, neka je i tebi sretan Božić i Nova Godina. Svugdje ima dobrih ljudi.

Stari foto glavne zgrade nekadasnjeg sanatorijuma u Berg en Boschu (vidi vise ovdje) , sada su tu razlicite privatne medicinske prakse   

Povodom “primanja” Slovenije u zajednicu šengenskih zemalja htio bi da napišem nešto o mome drugu i kolegi Sami.

Slokan Samo je specijalista neuroradiolog, živi i radi u Mariboru. Tamo ima vlastitu ambulantu za dijagnostiku suptilnih neuroloških oboljenja mozga i kičmene moždine. To podrazumjeva i posjedovanje veoma skupog vlastitog aparata za magnentnu rezonanciju. Doktora Samu poznajem od studentskih dana. Studirali smo zajedno medicinu u Sarajevu, u koje je on došao na treću godinu studija. Stanovao je u iznajmljenoj sobi preko puta pozorišta. Izvanredno se uklopio u našu raju i skoro svaku noć samo sjedili u kafani “Velež” koju smo zvali Ribarija (udruženje ribolovaca kod Hotela Evropa), ili u “Lovcu” u Titovoj. Tu je za studente bilo najjeftinije nešto popiti i pojesti. Kad bi dobro ogladnili išli bismo u kasne sate u “Mali Raj”na Baščaršiji da tamo pojedemo šniclu.

Samo je sin jedinac poslijeratnog direktora mariborske bolnice. Samin otac je za vrijeme rata bio partizanski ljekar, rukovodilac jedne od tajnih partizanskih bolnica u slovenačkim brdima. Negdje početkom pedesetih godina je dobio komplikacije od strane srca, otišao je na operaciju srca u Hjuston, ali ga ni tamo nisu uspjeli spasiti.

Samo je iza oca ostao živjeti sa majkom u samom centru Maribora u velikoj starinskoj kući sa ogromnim vrtom i voćnjakom oko nje. Kad se moj otac liječio od raka u Ljubljani ja sam prvi put posjeti Samu u Mariboru. Njegova sada već pokojna majka me je primila kao najrođenijeg.

Samo se oženio sa Majdom. Od milja je zovemo Majdicom. Nakon našeg preseljenja u Holandiju Maribor nam je zaustavna stanica pri putovanju u i iz Bosne, a Samin i Majdin dom je kao i naš. Kad je moja sestra obolila od raka, doveo sam je u Maribor na liječenje. Njen sin i ja smo kuhali, pekli kafu, ponašali se mjesec dana kao u svojoj kući.

Na proslavi Majdinog pedesetog rođendana, gdje se pekao vo na ražnju, mnogi od preko sto pozvanih zvanica se nisu mogli začuditi tolikom prijateljstvu između Slovenca i Bosanca.

Samina i Majdina kuća je za nas uvijek otvorena. Nakon napornog putovanja i vožnje od Goude ili Sarajeva čeka nas spremljena večera i svježa posteljina u bračnom krevetu Saminih roditelja. U toj se sobi nije ništa promijenilo od vremena kad su mu roditelji bili živi. Masivni kreveti i ormari, starinske slike, očevi lovački trofeji, sve je isto kao prije. Uz dobru večeru i mariborsko vino ostanemo tako zadugo sjediti i sjećati se studentskih dana, prijatelja, izleta po planinama.

Od osamostaljenja Slovenije Samo i Majda su postigli standard života daleko iznad prosjecnog evropskog. Pred ogromnom kućom je veliki džip, na moru imaju porinutu dugačku jahtu. Svake zime odlaze na daleko putovanje. Prije tri godine u Keniju na safari, lani na Kubu, trenutno su na Sejšelima. A ostali su jednostavni i dragi. Majdica kao svaka vrijedna domaćica, iako ima ozbiljan posao direktorice Turističkog saveza, vrijedno sprema tegle krastavica, mrkve, zelenog paradajza za zimu. Kad se vraćamo sa godišnjeg i svratimo, usput ponesemo po neku teglu, i još svježih šljiva, jabuka i krušaka iz vrta.

Od prvog januara Slovenija predsjedava Evropskom unijom. Zemlja radnih ljudi, evropske tradicije, prošla je skoro bezbolno balkansku ujdurmu sa početka devedesetih. Ne mogu reći da i tu nema nacionalista i omalovažavanja južnjaka, ali su većina građana bivših južnih republika postali punopravni građani Slovenije, zadovoljni stanovnici jedne lijepe, sređene, napredne i uredne zemlje.