Blogerskom drustvu zelim sve najljepse u 2008. Reuw

Abdij Sint Benedictus Berg Vaals

Kako je to živjeti u najstrožijem samostanu u Holandiji. U mjestu Vaals na samoj granici sa Njemačkom i Belgijom,u holandskom Limburgu, nalazi se opatija St. Benedictus Berg u kojoj žive katolički monasi (vidi ovdje ) . Prvi put je dozvoljeno jednom TV snimatelju da uđe u prostore samostana. Iako dosta toga nije prikazano, kao naprimjer gdje monasi spavaju, gdje jedu, ipak se mogla steći slika jednih do surovosti jednostavnog prostora, u jednoj te istoj boji, bez imalo svježine ili bilo kojeg znaka radosti za oči.

Dvadesetak muškaraca, uglavnom starijih, obučenih u duge crne mantije sedam puta dnevno se mole u crkvi opatije. Liturgije se obavljaju samo na latinskom, a zabranjena je bilo kakva upotreba muzickih instrumenata. Između molitvi rade. Neki izrađuju nadgrobne spomenike u kamenu, a manastir ima i svoje krave i ovce, i zemlju za obrađivanje.

U razgovoru sa voditeljem opatije i nekim monasima benediktincima, stiče se utisak da ljudi koji su ovdje došli imaju neku unutrašnju ravnotežu i duhovni mir, a upitani monasi su izjavili da su oni u biti sretni.Čovjek se stvarno upita šta ljude potakne na jedan ovakav život, koji je u stvari puno odricanje od svega, osim onoga minimuma što je potrebno da čovjek ostane živ. Mnogi zatvori su prema ovom samostanu pravi hoteli, jer imaju TV, sportske terene, posjete bračnih partnera itd. Ovdje postoje samo sivi prostori, rad i molitva.

 Unutrasnjost samostana (slika pozajmljena iz "Trow"}

Abdij St. Benedictusberg

Moja rahmetli mama je znala reći: ”Što je zime, to je to Nove Godine!”. Zaista su posebno u Sarajevu novembar i decembar najprljaviji mjeseci. Ovdje u Holandiji je objavljeno da zahvaljujući hladnom decembru nije probijen rekord po godišnjoj toplini iz prethodne, 2006 godine. Međutim je prva polovina ove godine bila do sada najtoplija, i rana pojava proljeća i ljetne temperature u aprilu su nanijele velike štete prirodi, posebno insektima i pticama, kojima je potpuno poremećen godišnji ritam.

Holanđani su se nakratko obradovali svojim zaleđenim kanalima, vratilo ih je to u stara dobra vremena. Međutim evo se sve opet vratilo toplo vrijeme, temperature su oko osam stepeni, nebo je sivo i stalni pušu morski neugodni vjetrovi.

U Sarajevu je juče prvi put bio čisti zimski dan, sa snijegom i bez smoga. U Evropi vlada bojazan da će skijanje postati privilegija malobrojnih. Više niko neće da ulaže u razvoj skijališta na malim visinama, zato jer se sniježna granica stalno pomijera naviše. Biće sve manje raspoloživih pista. Vještački snijeg nije rješenje, jer za njegovo pravljenje treba dosta vode i energije, pa je nerentabilno.

Najnovije mjere Evropske komisije o smanjenju ispuštanja gasova iz automobila od 2012 godine, u Holandiji se ocjenjuju kao previše blage i nedovoljne da bi do 2020 smanjile ispuštanje CO2 za trideset posto.

Gledam prije dva dana odličnu seriju “Oliver Tvist”na BBC-u. Djeci daju ucrvanu kašu, a ovamo direktor sa ostalima uposlenima jede pečenje i najbolju hranu. Podsjeti me to na ratne godine u Sarajevu. Meni je na Kliniku došao na pregled neki major iz egipatskog bataljona. Imao je upalu oka. Ja sam ga naručivao nekoliko puta, i svaki put su dolazili na kontrolu noseći paket hrane, svježih jaja, koncentrata za supu i svega još, što sam ja onda dalje dijelio kolegama i po familiji.

Kada se sve dobro završilo sa okom, pozvali su me na ručak u kasarnu na Bistriku. Pred kasarnom, u onom prolazu prema Pivari je po zemlji sjedilo desetine žena sa šerpicama u rukama, da dobiju ostatke od hrane iza vojnika UNPROFORa. Mene su uveli u ogromnu salu, stavili me blizu vrha stola i glavnih komadanata. Preda me su donijeli supu, krompiriće, pečenje, povrće, voće, sve prvoklasno. Tako su svi jeli. Na kraju je svaki vojnik dobio po cijeli ananas i kutiju cigara. I meni su dali jednu  kutiju “Marlbora”. Onda sam ih zamolio da mi zamotaju kosti za bratovog cuku. U to doba sam zivio sa bratom i njegovim cukom, familije smo poslali vani.

 Neko je dobro shvatio, pa je pored kostiju stavio i nešto mesa. Još u mi dali veliki paket pun svega i vozača da me odveze kući.

Moj brat i badžo su jeli i kosti i ono malo mesa, da je sve praštalo. Nisu vidjeli mesa više od godinu, mozda i dvije. Cuki jedva da je šta ostalo.

Ona slika žena poredanih po podu u onom tunelu prema pivari, i onoga obilja i bacanja hrane u kasarni UNPROFOR-a podsjetila me je na srednjovjekovne filmove, ili one još starije, tipa Bagdadski lopov, a eto i Oliver Tvist me je pobudio da napišem ovaj post.

Sinoć na belgijskom (flandrijskom) TV kažu kako su kontrole pokazale da otprilike svaki dvadeseti vozač u Belgiji ima u krvi više alkohola nego što je dozvoljeno (5%).

U Evropi  je pozitivan nalaz alkohola u oko 2,5% posto testiranih. Pri tome najgore stoji Njemačka, gdje čak 11 posto testiranih ima više alkohola u krvi nego što je po propisima  dozvoljeno. Najbolje stoji  Švedska sa svega 0,3 % pozitivnih na višak alkohola. Holandija, sa 1,2 % stoji pri vrhu nacija čiji se vozači trezveno ponašaju .

U različitim zemljama isto ime se  transformiše u skladu sa matičnim jezikom. Tako su Ivan (Jovan, John, Johan, Jan, Jonathan, Žan, Giovani), Đorđe (Hulio, Julio, Julije, Đulio, Džordž, Žil, Georgije), Jakob (Džek, Žak), Mate ( Matheus, Metju), Petar (Pietro, Piter, Peter, Pjer), Luka (Lucas, Luidji), Pavle (Paul, Paolo), Kris (Risto), Nikola (Nicolo, Klaus, Klas), Marko (Mark, Marco) itd., ujedno i najčešċa imena. Kod muslimana su to Muhamed (Mehmed), Alija (Ali), Fatima (Fatma), Ibrahim, Hasan, Husein itd, najbliži članovi porodice Muhamed a.s.

Pojava komunizma iza II sv. rata unijela je kod nas promjenu u nadijevanju imena. Trebalo je pratiti novu religiju, to jest negirati religiju. Djeca rođena neposredno iza rata, kad smo bili braċa sa Rusima, su čak dobijala imena ruskih geografskih pojmova, toliko su njihovi roditelji željeli da iskažu komunističku lojalnost. Tako se jedna moja poznanica zove Volga. Nakon prekidanja sa Staljinom nadijevaju se imena tipa Mirko i Slavko, imena koja su se i ranije nadijevala, ali koja malo upuċuju na religiozno porijeklo. To su imena u vezi sa mirom (Miroslav, Mirko, Mirjana, Ljubomir, Dragomir, Velimir, Vladimir) radom (Radenko, Rade, Radiša, Radan, Radomir) slavom (Slavko, Slavica, Slava), ljubavi (Ljubinka, Dragan, Mila, Mijo, Milinko, Milivoje, Milan), slobodom (Slobodan, Slobodanka). Nakon toga u modi su još neutralnija imena, vezana za napr. prirodu, voċe, godišnja doba i doba dana, neke biljke, planine (Jagoda, Višnja, Vesna, Dunja, Jasenka, Jesenka, Jesenko, Danko, Zoran, Neven, Goran, Planinko, Drenka, Snjezana), plemenite metale (Zlatko, Zlata, Srebrenko),  vatru i  svjetlo (Ognjen, Iskra, Svjetlan, Svjetlana) ili neke nade i emocije ( Željko, Veselko), geografske pojmove (Jugoslav, Drinka, Jadranko, Jadranka), karakter (Sanja) . Pa onda uvezena imena, obično iz Rusije, Mađarske, itd (Tanja, Olja, Igor, Maja,Tibor, Timur, Marina, Roman).

I muslimani su se u to vrijeme modernizovani, pa njihova imena okreċu nekako na zapad, a ko biva ostaju ipak muslimanska, pa imamo Dženita, Nejla, Minka, Dženan, Jasmin, Sabina, Damir, Mirela, Haris. Bio sam svjedok da se narastanje srpskog nacionalizma iz Srbije (krajem osamdesetih) preljevalo u Bosnu u davanju djeci starih srpskih imena. Tako su rađani Mitar, Marko, Lazar, Miladin, Vuk, Vujadin.

Napokon religiozna imena dobijaju ponovo pravo pojavljivanja. Muslimani ponovo nadijevaju Kemal, Alija, Mehmed, Mehmedalija, Muhamed, Fatima. Hrvati, nadijevaju Franjo, Mate, Ljudevit, Ivan, Josip, Marija.... Srbi: Jovan, Petar, Krsto, Risto.....

Naravno da sam namjerno malo pretjerao, bilo je u svakom vremenu svakakvih imena. Nikom nije branjeno da nadijeva kako hoċe. Pored religioznih i prije pojave komunizma su nadijevana imena koja simboliziraju određene prirodne pojave. Tako kod muslimana Nur, Nura i Nurudin , odnosno kod hrišċana Klara, Clair, izrazavaju poštovanje svjetlosti (Svjetlana, Svjetlan).

U svakom slučaju postoji moda i trend, a mnoga imena koja su se prije nadijevala, ne nadijevaju se više. Izašla su potpuno iz mode, a neka i potpuno izumrla. Pogotovu je nestalo mnogo originalnih slovenskih imena, koje su Sloveni donijeli u ove krajeve, i nosili ih prije nego su primili hrišċanstvo.  Vuk, Vukadin, Vatroslav, Ratomir, Rastisav, Kosara, Mrstislav, Vjenčeslav, Milisav..itd. vjerovatno potiču još od tada.  

Svakom je njegovo ime najdraže, dato mu od njegovog oca i majke, a ljudi smo, povodljivi, ili da ljepše kažem: pratimo modu.

I na kraju da spomenem priču mog prijatelja iz Mostara Alije, koji sada živi u Holandiji. Prezime mu može biti i muslimansko i hrvatsko. Kad su ga sa ženom protjeravali sa desne obale Neretve na lijevu, reče mu hrvatski vojnik koji mu je pri prelazu linije pregledao dokumente :
“Prezime ti je dobro, ali ime ti je brate pogano. A pogano ti je samo za jedno slovo. Ovo prvo, da ti je I umjesto A, bilo bi dobro!" (da bude Ilija, umjesto Alija). Kaže njemu Alija:”A šta ċu, moje je ime, tako mi ga nadjenuli babo i majka, nisam ga ja nadijevo, meni je lijepo!”

Udruženje apoteka je objavilo kako je  ovih dana jako pojacana navala na apoteke. U odnosu na isto vrijeme prošle godine izdavanje lijekova je povećano za dvadeset posto.

Hronični bolesnici, koji inače mogu dizati lijekove za nekoliko mjeseci unaprijed, žele da taj način umanje posljedice promjena u zdravtsvenom osiguranju, koje stupaju iduće godine. Naime od prvog januara za sve zdravstvene usluge napravljene tokom godine, osim posjete vlastitom porodičnom doktoru, moraće se prvih 150 eura  platiti iz vlastitog džepa.

Posljednje dvije godine su oni, koji nisu pravili posebne troškove socijalnom, dobijali natrag od osugaranja iznos do 250 eura. Tako je forsirano neodlaženje specijalistima i manja upotreba lijekova, a zakinuti su hronični bolesnici. Dolaskom nove vlade uveden je sistem “vlastitog rizika” (eigen bedrag), pa sad svi koji naprave račune socijalnom , moraju te prve račune do 150 eura sami platiti.

Splahnulo je prazničko raspoloženje, u posluzi su  u ponudi skupo i egzotično voće iz Zimbabvea i Kostarike, zamijenile domaće jabuke i paradajz. Vraća se narod goloj svakodnevnici, još da se prebonta Nova, pa eto surog i dugog januara u kome dolaze opštinski porezi na naplatu, obračuni struje, vode, računi za holandske vode i kanale. Nafta je nakon pada pred praznike ponovo krenula ka sto dolara po barelu.

Šarene  Božićne paketiće, boriće i priče, začas je zamijenila surova stvarnost. Iako se na Tv još vrte zašećereni američki božićni filmovi, šarene životne laže o životu u skladnim porodicama, čudesni događaji i zbivanja, srećni završetci, sve je to već danas u sjeni stravične planetarne zbilje.

Počelo je viješću kako desničar Wilders ni za vlastitu kraljicu nema ni ovoliko respekta, i tretira je kao nužno zlo, gospođu koja ima  da presjeca trake na otvaranjima i da organizuje večere za diplomate. Nema ona šta da se miješa u politiku, a pogotovu ne da govori o respektu jednih ka drugima, o zajedničkom životu i međusobnom poštivanju sviju bez obzira na porijeklo i vjeru. Shvatio je Wilders kraljičin Božićni govor kao napad na vlastitu partiju, čija je politika zasnovana na mržnji, posebno prema muslimanima u Holandiji.

A onda su i sami muslimani pokazali kakvih sve ima među njima, ispali su hrabri ubistvom jedne žene. Benazir Buto, koja je predstavljala primjer kako žena i u islamskom svijetu, ( kome zapad toliko zamjera tretman prema ženama), može dostići dimenzije svjetske veličine, po svojoj pameti, ljepoti i plemenitosti, eto ta je Benazir zasmetala nekim neljudima, divljacima, da iz ko zna kojih razloga, a čini se najviše iz primitivizma i ludila, da je ubiju.

Ime aerodroma u nekom gradu često simbolizira najveću istorijsku ličnost dotične nacije ili države. U Beogradu je to Nikola Tesla, u Istambulu Kemal Ataturk, u Tirani Majka Tereza, a u Skoplju Aleksandar Makedonski. U Parizu je to Šarl de Gol, u Njujorku Džon Kenedi, u Hjustonu Džordž Buš.

Nikola Tesla se slavi  i u Hrvatskoj kao hrvatski građanin, Aleksandar Makedonski je po Grcima Grk, Majka Tereza je bila najduže u Indiji.

Davanja imena aerodoromu često izaziva nesporazume među narodima, zbog obostranog svojatanja osobe po kojoj se daje ime aerodroma, ili zbog nesaglasnosti sa predloženim imenom u višenacionalnim sredinama. Tako nije uspio pokušaj davanja sarajevskom aerodromu imena Alije Izetbegovića.

Snimio Reuw, 26-12-07

Kupili ga za Bajram, nerascvjetalog. Danas se jedan cvijet rascvjetao, a drugi samo što nije. Evo, pa i vi uživajte u ovom lijepom cvijetu.

Juče ujutro, ne znam šta ću od sebe, te sjedem na bicikl da se provozam  (probiciklam, kako bi ovdje rekli) do obližnjeg jezera. Hladno je, možda stepen iznad nule. Led počeo da se topi, tu i tamo se vodene ptice okupile oko malih otvora u ledu.

Na samom jezeru mnogobrojne crne ptice, liske. Rijetki pješači koji vode cuke, jedan djed i baba sa štapom u šetnji. Pojedini sa ruksakom na leđima i cipelama za pješačenje, očito odlučili na dužu šetnju.  Restoran na plaži zatvoren, uz čestitke za praznik, piše neće raditi ova dva dana Božića. Ne kaže se džaba praznik, stvarno je sve prazno. Uz samu obalu je vjetar jači, južni, ali hladan. Grupa Holanđana se bori sa vjetrom da razapnu šator. Vidim donijeli raznih stvari za kampovanje, među njima i boce za ronjenje. Ludi narod, eto došli da rone po ovoj zimi. Dok zagledam šta oni rade i pripremam se da ih tajno uslikam, udari me nešta u leđa, pa se zanesoh naprijed. Okrenem se a crni pas veselo oko mene skakuće, od njegove radosti uhvati  i mene smijeh. Gazde mi se izvinjavaju.

Zima počela da probija po nogama. Nigdje dućana da je otvoren, da čovjek uđe i da se malo ugrije. Vjetar u povratku bije u prsa i u glavu. Dva labuda i dalje se vrte u okrugloj rupi vode, dva sa dva, što bi rekli. Ispred jedne kuce gazda iznio sadnice na prodaju. Okrećem put zapada i vjetar me sada manje bije. Eto me u toploj kući.

Jutros za kafom nije mi zaboravila ispričati kako je gledala neku mladu ženu oboljelu od neke neizliječive plućne bolesti, jedva diše, ima samo četrdeset posto funkcije. A želila bi dijete. Zbog teške bolesti ne bi mogla nositi i roditi dijete. U Španiji joj je savjetovano joj da nađe majku nosilju koja će nositi njeno van uterusa oplođeno jajašce. Onda se ponudila njena majka, kojoj je pedeset godina da ona bude majka nosilja ćerkinog djeteta. Iz nekih razloga, vjerskih, kojih li, to je zabranjeno u Holandiji, a i u Španiji, gdje su joj savjetovali da to uradi u Rusiji. I otišla je majka u Rusiju, trebalo je sve svojim parama platiti, uspješno joj impalntirano van uterusa oplođeno jajašce i rodila za svoju kći blizance.

Eto, to je priča moje žene, meni je bilo mrsko da tragam po TV programu i da ulazim u detalje, te koja je bolest, te što se nije smjelo ovdje, te gdje je urađeno u Rusiji, kakvog su pola djeca itd. Možda će to dodati neko ko je gledao emisiju.

Eto, jutros sam pisao o majci koja je ćerki ukrala njenog  ljubavnika, a danas o majci koja je svojoj ćerki rodila njenu djecu.      

Stigla je tužna vijest da je ovdje u Holandiji u Harderwijku u 68-oj godini preminuo Begtašević Fehim, doktor veterine, magistar veterinarskih nauka. Fehim je bio jedan od članova Naučnog kluba, formiranog lani, sa ciljem pomoći Bosni i Hercegovini u pogledu zajedničkih naučnih istraživanja i saradnje.

Preminuli Fehim je magistrirao 1982. godine na Veterinarskom fakultetu u Sarajevu, a 1987. je objavio knjigu “Istraživanje etiologije retencija sekundina krava...” Radove rahmetli Fehima, vidi na spisku radova Veterinarskog fakulteta ovdje .

Posljednji oproštaj preminulog nam kolege biće u petak 28 decembra 2007 će se u 12:00 sati u uitvaartcantrum Monuta, Beetsstraat 17 u Harderwijk-u.

Čengić Ferid, dr.med.sci., predsjednik sekcije za medicinske nauke Naučnog kluba Bosanaca i Hercegovaca u Holandiji

Nedavno jedan pametan čovjek iz Rudog, nisam slušao od početka, pa ne znam ko je, možda je i predsjednik opštine, govori o aktuelnoj političkoj situaciji u BiH (na beogradskom radiju B-92). On ocjenjuje politiku koja se sada vodi u RS kao pogubnu po Srbe, posebno u istočnom dijelu RS. Kaže da se treba malo udubiti, pa vidjeti da je istočni dio RS jedna dozlaboga smiješna tvorevina. Planinske opštine poredane uz granicu jedna iznad druge, bez ijednog velikog grada ili centra. Onda banjalučka regija, koja na nešto liči, bi bila potpuno odsječena u slučaju nekog referenduma i neke nezavisnosti RS. Hrvatska bi vjerovatno takođe uvela sankcije, pa bi bila prekinuta i najprirodnija veza sa Evropom. Govornik apelira na Srbe da se okrenu Bosni i posebno da se građani Istočnog dijela RS okrenu Sarajevu, u kome ima toliko srpske tradicije. U suprotnom će se nastavljati stalno iseljavanje stanovništva, i negativan prirodni priraštaj. On kaže da se u posljednje vrijeme iz Rudog u Novi Sad odselilo 15 njegovih prijatelja. Bošnjaci nemaju kud seliti i njima je ostati u Bosni kako god bilo, a drugi se polako iseljavaju.

Marko Tadić, predsjednik HSS-NHI, u intervjuu  Nezavisnim novinama govori kako je priča o stvaranju hrvatskog (trećeg) entiteta opet prazna priča za Hrvate. Stvaranje entiteta sa diskontinutetom teritorije, znači stvaranje enklava, a iz enklava se ljudi iseljavaju. Tadić daje prednost privrednom i drugom razvoju, da ljudi bolje žive, a da se nacionalna pitanja riješe po evropskim principima lokalne samouprave.

Betrapt in bed met de vriend van je dochter. Merry Christmas..

Foto:News of the World

Sretan Božić

U Zagrebu pada snijeg, pa su ljudi radosni, Poslije nekoliko godina biće bijeli Božić. Ovdje u Holandiji  se opet zeleni trava. Bijelo je bilo prije dva dana, ne od snijega, nego od mraza. Uz ove bijele slike iz Goude prije dva dana, svima koji slave , čitaocima moga bloga, želim Sretan Božić.     

Jutros se na holandskom radiju javlja dopisnik iz Prištine. On priča o tome kako na Kosovu živi preko devedet posto Albanaca-muslimana. Kuriozitet je u tome da se na Kosovu masovno slavi Božić, kite se jelke i kupuju Deda Mrazovi na puhanje. Kako to da muslimani obilježavaju Božić?

Dopisnik daje objašnjenje kako je do toga došlo zato jer je početkom  devedesetih Milošević htio da prikaže Evropi kako na Kosovu žive islamski fundamentalisti, i da tako nađe opravdanje za svoje akcije protiv Albanaca. Reakcija Kosovara je bila kićenje božićnog drveta, u vidu poruke Zapadu, mi smo vaši, mi želimo k vama.

Reporter takođe govori o katoličkoj manjini u jednom kosovskom mjestu i o tome kako su tamo izgradili novu crkvu.

U ovom javljanju reportera i njegovom objašnjenju ima dosta toga za diskusiju. Jedno je međutim jasno: priprema se teren za proglašenje nezavisnosti Kosova.

Sinoć je na holandskoj TV 2 prikazan prvi dio mini serije “Princ i djevojka”, koja se bavi ljubavnom pričom holandskog princa Johana Frissa van Oranje (srednjeg kraljicinog sina) i ekonimistice i humanitarca Mable Smit. Ovaj brak je prije nekoliko godina podigao dosta prašine. Naime buduću kraljičinu snahu je pratio glas da je imala više ljubavnih afera, među kojima i u njeno studentsko doba sa najvećim holandskim kraljem droge Bruinisma (koji je ubijen 1991), te kasnije s bosanskim ministrom inostranih poslova Muhamed Šaćirbegom.

U seriji iz dva dijela jednu od glavnih uloga ima tadašnji i sadašnji premijer Balkenende, a pojavljuje se i bivši premijer Kok, kao i kraljica sama, doduše snimljena u šetnji, samo s leđa. Naravno da sve ove osobe glume glumci.

Jedan dio serije je snimljen u Bosni, kada Mable kao humanitarna radnica, u društvu princa, posjećuje bosansku djecu. Dok Mable priča sa djecom, princ zaluta u nekoj školi i ispod nekog smeća u hodniku otkriva slomljenu i bačenu statuu Krista. Onda on u autu to ispriča budućoj princezi, kako se eto u Bosni obnavljaju džamije, a da li se na isti način obnavljaju i crkve?

Potom par stiže u Sarajevo, gdje spavaju zajedno u hotelu “Evropa” (!) , a kao hotel je prikazan sadašnji Dom vojske sa natpisom na njemu Hotel Evropa. U krevetu Mebl priznaje da je imala oko dvadeset ljubavnika. Na pitanje je li joj i Muhamed bio ljubavnik, Mebl odgovara :” Muhamed je poseban slučaj!” Pogođen mislima o ovolikim ljubavnicima, princ zakaže u krevetu, a kad mu Mebl prizna da u stvari nikoga nije volila, on odgovara da ni on do sada nije bio zaljubljen. Nakon toga stvar u krevetu uspije.

Radnja se dalje odvija uz borbu Mable da pokaže površnost njene afere  sa top kriminalcem. Kod toga je našla odlučnu podršku kraljice, njene buduće svekrve. Serija se nastavlja, vjerovatno iduće nedjelje na Nederland 2.  

Nedavno sam napisao (na svom drugom blogu) sjecanje iz djetinjstva na Dr Arsenijevica, koji je radio u Visegradu deset godina, negdje do 1963. Iznenadilo me brzo javljanje ( u komentarima) njegovog necaka, koji je dekan Medicinskog fakulteta u Kragujevcu. Eh sto ti je blog i internet.!Evo dajem i tekst price i komentar profesora.

Doktor Arsenijević

Već sam ranije pisao kako su bosanski franjevci bili u stvari hroničari Bosne. Sva važnija događanja iz njene istorije su zabilježena u knjižnicama samostana u Fojnici, Kreševu, Guča Gori. Ovi samostani su nekoliko puta gorili pa je dosta građe i izgubljeno.

U franjevačkim samostanima su postojale i takozvane “ljekarice” (farmakopea), u stvari spisak recepata za pojedine bolesti, pa su oni tako uz ostale bili i nosioci razvoja zdravstva u jednom periodu razvoja Bosne. O ovome više vidi u knjizi profesora Izeta Mašića “Korijeni zdravstva i medicine u Bosni” (strana 24 ako kliknes ovdje).

 Jedan od najpoznatijih franjevačkih fratara u Bosni i Hercegovini je bio fra Grga Martić. On je bio i knjizevnik i prosvjetitelj. Rodio se u Posušju, službovao u Sarajevu, a potom najveći dio života proveo u Kreševu, u kojem je umro 1905. Iako se radi o bosanskom (odnosno BH) franjevcu (provincija "Bosna Srebrena"), u Wikipediji se piše o njemu kao o Hrvatu, (ne bosanskom Hrvatu), pa sad ne znam da li je on hrvatski ili bosanski franjevac (vidi o njemu ovdje). Trg ispred katedrale u Sarajevu je prije agresije na BiH nosio njegovo ime, a mislim da sada više ne nosi. Zato sada gimnazija u Mostaru nosi njegovo ime. U Kresevu postoji knjizevna zaklada koja nosi ime ovoga ipak "bosanskog Homera", zbog njegovih epova (vidi ovdje).

Baš sam se pitao šta će sad raditi carinici koji su radili na Jesenicama ili u Šentilju, kad pročitah u ”Oslobođenju” o mukama na graničnim prelazima prema Sloveniji. Vozači kamiona čekaju i po 12 sati po zimi, da prođu kontrolu. Mogu misliti da i autobusi dugo čekaju, čekali su i do sada. A carinici koji su radili blizu svojih kuća, moraju sada više desetina, pa i sto i više kilometara putovati do novih radnih mijesta, naprimjer iz Kopra na Breganu (sada je tu granica EU). Cjelokupni tekst pročitaj ovdje.

Žali mi se sinoć na bajramskom sijelu moj komšija Željko. Dobio je novi posao, radi kao tehnički crtač na nekom radilištu. Kancelarija mu je u kontejnerskoj zgradi. Kaže kako ga niko ni za šta ne pita, ni ko je, ni odakle je, ni s kim živi, niti koga ima. Tako kaže: “Provedem cijeli mjesec da skoro ni sa kim ne progovorim. Samo izađem napolje da zapalim, ne smije se unutra pušiti. A juče su imali kao neki ručak pred božićni odmor,  i tu sam na brzinu pojeo i nestao.”  

Nešto se sjetih i moga posla u očnoj privatnoj ordinaciji u bivšoj bolnici za TBC Berg en Bosch, kod Bilthovena, (između Utrechta i Amersforta- vidi staru sliku glavne zgrade). Šef praktike, moj stariji kolega, Holanđanin, je imao ordinaciju s jedne strane, a moja, znači ordinacija drugog očnog doktora, je bila na suprotonoj strani. Dijelila nas je sobu kojoj je bila i moja i njegova sekretarica.  Čekaonice su nam takođe bile razdvojene. Moj poslodavac nikad nije došao meni da me nešto pita, a ja sam njemu odlazio samo u krajnjoj nuždi, u vezi kad mi treba za nekog moga pacijenta.

Jednom sam dobio pismo na svome stolu u kome me kolega obavještava da on odlazi na neki kongres i da sam ja odgovoran za praktiku dok se on ne vrati. Bilo mu je teško napraviti desetak koraka i to mi usmeno saopštiti.

Poslije, u jednoj drugoj privatnoj praktici u Haarlemu, gdje je radilo više oftalmologa i drugog osoblja, sav razgovor sa kolegama se veoma zvanično vodio samo na stručnom sastanku ujutro. Niti jedan kolega ni kolegica me nisu pitali ko sam ja i zašto sam ja ovdje, iz kojeg ja to poganog kraja i kojeg prljavog rata dolazim. Ništa.

Isto međutim ne mogu reći za srednji i niži kadar. Oni su druželjubivi i blagopitljivi kao i mi i sa mnogim sam sačuvao vezu i sada, iako ne radim već tri godine. Juče sam dobio pismo od jedne Jolče, koja je radila u Bilthovenu kao medicinska sestra. Ona živi u Friziji, sjevernoj Holandiji. Uvijek se borila za neka radnička prava, pravi sindikalac. Pita za mene, kako moja reuma, čestita praznične dane. Hvala Jolče, neka je i tebi sretan Božić i Nova Godina. Svugdje ima dobrih ljudi.

Stari foto glavne zgrade nekadasnjeg sanatorijuma u Berg en Boschu (vidi vise ovdje) , sada su tu razlicite privatne medicinske prakse   

Povodom “primanja” Slovenije u zajednicu šengenskih zemalja htio bi da napišem nešto o mome drugu i kolegi Sami.

Slokan Samo je specijalista neuroradiolog, živi i radi u Mariboru. Tamo ima vlastitu ambulantu za dijagnostiku suptilnih neuroloških oboljenja mozga i kičmene moždine. To podrazumjeva i posjedovanje veoma skupog vlastitog aparata za magnentnu rezonanciju. Doktora Samu poznajem od studentskih dana. Studirali smo zajedno medicinu u Sarajevu, u koje je on došao na treću godinu studija. Stanovao je u iznajmljenoj sobi preko puta pozorišta. Izvanredno se uklopio u našu raju i skoro svaku noć samo sjedili u kafani “Velež” koju smo zvali Ribarija (udruženje ribolovaca kod Hotela Evropa), ili u “Lovcu” u Titovoj. Tu je za studente bilo najjeftinije nešto popiti i pojesti. Kad bi dobro ogladnili išli bismo u kasne sate u “Mali Raj”na Baščaršiji da tamo pojedemo šniclu.

Samo je sin jedinac poslijeratnog direktora mariborske bolnice. Samin otac je za vrijeme rata bio partizanski ljekar, rukovodilac jedne od tajnih partizanskih bolnica u slovenačkim brdima. Negdje početkom pedesetih godina je dobio komplikacije od strane srca, otišao je na operaciju srca u Hjuston, ali ga ni tamo nisu uspjeli spasiti.

Samo je iza oca ostao živjeti sa majkom u samom centru Maribora u velikoj starinskoj kući sa ogromnim vrtom i voćnjakom oko nje. Kad se moj otac liječio od raka u Ljubljani ja sam prvi put posjeti Samu u Mariboru. Njegova sada već pokojna majka me je primila kao najrođenijeg.

Samo se oženio sa Majdom. Od milja je zovemo Majdicom. Nakon našeg preseljenja u Holandiju Maribor nam je zaustavna stanica pri putovanju u i iz Bosne, a Samin i Majdin dom je kao i naš. Kad je moja sestra obolila od raka, doveo sam je u Maribor na liječenje. Njen sin i ja smo kuhali, pekli kafu, ponašali se mjesec dana kao u svojoj kući.

Na proslavi Majdinog pedesetog rođendana, gdje se pekao vo na ražnju, mnogi od preko sto pozvanih zvanica se nisu mogli začuditi tolikom prijateljstvu između Slovenca i Bosanca.

Samina i Majdina kuća je za nas uvijek otvorena. Nakon napornog putovanja i vožnje od Goude ili Sarajeva čeka nas spremljena večera i svježa posteljina u bračnom krevetu Saminih roditelja. U toj se sobi nije ništa promijenilo od vremena kad su mu roditelji bili živi. Masivni kreveti i ormari, starinske slike, očevi lovački trofeji, sve je isto kao prije. Uz dobru večeru i mariborsko vino ostanemo tako zadugo sjediti i sjećati se studentskih dana, prijatelja, izleta po planinama.

Od osamostaljenja Slovenije Samo i Majda su postigli standard života daleko iznad prosjecnog evropskog. Pred ogromnom kućom je veliki džip, na moru imaju porinutu dugačku jahtu. Svake zime odlaze na daleko putovanje. Prije tri godine u Keniju na safari, lani na Kubu, trenutno su na Sejšelima. A ostali su jednostavni i dragi. Majdica kao svaka vrijedna domaćica, iako ima ozbiljan posao direktorice Turističkog saveza, vrijedno sprema tegle krastavica, mrkve, zelenog paradajza za zimu. Kad se vraćamo sa godišnjeg i svratimo, usput ponesemo po neku teglu, i još svježih šljiva, jabuka i krušaka iz vrta.

Od prvog januara Slovenija predsjedava Evropskom unijom. Zemlja radnih ljudi, evropske tradicije, prošla je skoro bezbolno balkansku ujdurmu sa početka devedesetih. Ne mogu reći da i tu nema nacionalista i omalovažavanja južnjaka, ali su većina građana bivših južnih republika postali punopravni građani Slovenije, zadovoljni stanovnici jedne lijepe, sređene, napredne i uredne zemlje.

Sinoć mi na Bajram došla jedna poznanica sa prijateljem Holanđaninom. On je jedan fini uglađeni čovjek iz dobre građanske porodice.  Malo je stariji od mene, dijabetičar je, a žali se kako ima i visok holesterol. Večerao je kod kuće, po holandskom običaju, u šest sati, pa ne želi da jede. Ni bureka, ni francuske salate, a ni baklave ni ružice. Zabrinut je, jer  mu je holesterol osam i  mora  dobro paziti. Kaže nije gladan, a ja njemu rekoh da mi jedemo i kad nismo gladni.

Onda mu kažem da je moj pradjed iz Foče živio sto godina, a njegov sin, moj dedo, 84. Oni skoro da nisu jelo drugo meso osim janjetine i ovčetine, a jelo se zamašćivalo ne puterom, nego maslom (topljenim pa stvrdnutim maslacem). Onaj moj pradjed, koji je umro 1935. ima i danas žive djece, jer je zadnje od osamnaestero djece dobio kad mu je bilo 86 godina. To je danas jedan veoma bogat i veoma poznat čovjek, a i njemu je preko 85. Istina on se za razliku od svog oca dobro “pazi od hrane”. I djed i pradjed su umrli sasvim dobre pameti i rasuđivanja, nikad nisu imali neki moždani ili srčani insult.

Moj pradjed je iz Foče u Sarajevo dolazio kočijama, imao je konjušara, putovalo se nekoliko dana, spavalo u hanu. Putovaklo se rahat, kao što se tako i živjelo. Nije bilo žurbe niti zagađenja zraka, vode, hrane.

Teza da sam holesterol i masna ishrana sama po sebi izazivaju bolesti krvnih sudova je veoma problematična. Vjerovatno u kombinaciji sa stresom, žurbom, problemima na poslu itd.  i masna ishrana postaje rizikofaktor, ali su veoma važni i genetski faktori. Prema tome nije masna ishrana za svakoga opasna. Veoma je teško uraditi potpuno vjerodostojnu kliničku studiju za bilo koju hranljivu materiju pojedinačno.Vjerovatno ce nova genetska istrazivanja baciti vise svjetla na ovaj problem.     

Udruženje medicinskih sestara pedijatrijske struke je zatražilo da se donese jednogodišnje plaċeno odsustvo za porodilje. Na taj način bi se izbjegli stresovi za bebu koja rano mora u jaslice, a isto i za roditelje, posebno majku, koja se mora veoma rano odvojiti od svoje bebe. Osim toga bi beba duže vremena bila hranjena majčinskim mlijekom.

Holandija, jedna od najliberalnijih svjetskih zemalja, vodilica po pitanju ljudskih prava, je istovremeno kolijevka kapitalizma, koji se i danas ogleda u veoma kratkom porodiljskom odsutstvu, koje iznosi sve skupa osam sedmica, računajuċi i vrijeme prije poroda.

Kroz nekoliko minuta žitelji devet evropskih zemalja neċe trebati nikakve dokumente za putovanje kroz Evropu. Žitelji Baltičkih zemalja, Poljske, Češke,Slovačke, Mađarske, Slovenije i Malte ċe bez pasoša slobodno putovati u sve evropske zemlje.

Za hrvatske građane ċe biti dovoljna osobna iskaznica za ulazak u Mađarsku, Sloveniju i Italiju. Oni ċe uz ličnu kartu morati ovjeriti formular kod ulaza i izlaza iz ovih zemalja.

Za one koji putuju u Bosnu eto jedne granice manje. Prva kontrola ċe biti na izlazu iz Slovenije, odnosno na ulazu u Hrvatsku.

Za građane BiH ċe otvaranje granica među zemljama Evrope značiti i veċu kontrolu kod ulaska u evropsku tvrđavu. Vanjske granice EU ċe biti posebno čuvane, uz upotrebu infracrvenih zraka, koji ċe u mraku registrovati svako kretanje i pojavu živog biċa na granici EU. Posebno stroga kontrola ċe biti na granicama Poljske sa Bjelorusijom i Ukrajinom. Problem za Poljsku je nedostatk carinika, jer za platu od 400 eura je teško naċi oko 700 potrebnih carinika.

Prvog dana Kurban Bajrama Holandija je okovana ledom. Poslije niza godina ponovo  se formirao debeli sloj leda na kanalima. Eto Holandjanima radosti, mogu s posvetiti svome najpopularnijem sportu: klizanju. 

Uz Ramazanski Bajram sam pisao o lijepoj proslavi Bajrama u Vlijmenu, gdje mi se posebno svidjela folklorna grupa iz Arnhema. Sad sam u prilici da vam pokažem  mali film sa nastupa te grupe. Film sam snimio mobitelom, pa nije najboljeg kvaliteta, ali je zato jasna muzika lijepog bosanskog kola.

Toliko iznosi prosječna godišnja bruto plata policajaca koji patroliraju na ulici. To je mjesečno neto oko 2300 eura. Mnogo više nego plata profesora u srednjoj školi. Pa ipak sindikati policajaca traže povećanje, čak za 200 eura neto.

Zbog štrajka policajaca u nedjelju nisu odigrana dva derbija fudbalskog prvenstva. Izrevoltirani direktor fudbalskog saveza je nazvao policajce “razmaženim derištima”. Onda su policajci zaprijetili prekidom saradnje sa fudbalskim savezom, pa je direktor sutradan povukao svoje riječi.

Policajci su se prepali lošeg imidža pred publikom, koji je nastao usljed neigranja utakmica. Zato su sada okrenuli list pa vode akciju u korist male raje. Tako, dok im se ne riješe zahtijevi, oni neće kažnjavati za male prekršaje,kao što je vožnja biciklom po trotoaru, ili prolazak biciklom kroz crveno (zašto sam ja nedavno platio globu 25 eura).

Cezar: Alea iacta est (kocka je bačena)

Dekart: Cogito, ergo sum (mislim, dakle postojim)

Arhimed: Noli turbare circulos meos (ne dirajte moje krugove)

Aristotel : Primum vivere, de inde philosophari (prvo živjeti, pa onda filozofirati)

Muhamed Čengić: More biti bidne, morebit nebidne ( u božijim smo rukama)

Kod nas postoji običaj da neko ko stekne neku naučnu titulu ili akademsko zvanje, svugdje nosi skraćenicu tog zvanja ispred svog imena, bez obzira na kontekst u kome se njegovo ime pominje. Tako ako neki doktor bude izabran za neku društvenu funkciju koja veze nema sa njegovim prijašnjim poslom i strukom, njegova se titula i dalje veže za njegovo ime. Tako niz doktora medicine koji su dobili funkciju u politici, i dalje se tituluju i na neki način se uzdižu iznad novih kolega, koji obavljaju isti posao, a nisu ranije stekli titulu u svom prijašnjem poslu. Tako funkcije predsjednika države ili vlade, člana parlamenta, gradonačelnika, kandidata na izborima itd. nemaju nikakve veze sa veterinarstvom, medicinom, poljoprivredom i titulama koje su dotični funkcioneri zaradili u ovim oblastima. Kad nastupaju u svojim stručnim krugovima, kada pišu nešto iz svoje struke, kada predaju na matičnom univerzitetu, mogu se titulisati, iz razloga da se bolje odredi stepen njegove obrazovanosti, što može, ali i ne mora imati značaja u obavljanju njihove funkcije.

Činjenica je i to da se u svim vrijednim stručnim i naučnim časopisima, u naslovu rada se nigdje uz imena autora ne pišu njegove titule, iz razloga da svi autori budu jednaki. U fus noti se mogu navesti funkcije autora, ustanova u kojoj radi i njegova adresa, a u cilju korespondencije. Svugdje u svijetu je dobijanje naučne titule samo ulaznica u svijet nauke, a ne oznaka nekih posebnih kvaliteta onoga koji nosi titulu. Ti kvaliteti mogu postojati, ali nisu sami po sebi dovoljni samim tim što neko nosi skraćenicu ispred imena, pogotovu ne u struci koja nema nikakve veze sa prvobitnom strukom u kojoj je titula zarađena.

Posebno je problematično pisanje titula na čituljama, kao da su oni umrli sa dr i mr ispred imena vrijedniji od umrlih bez tih titula. Danas čak vidjeh u “Oslobođenju” kako su dvoje dali nekom prijatelju čitulju u vidu posljednjeg pozdrava, pa u potpisu potpisana žena bez titule i muž doktor taj i taj.

U razvijenom svijetu ovakav način izražavanja svojih zasluga nije poznat. Druga je stvar što je dobijanje ovih titula kod nas devalvirano do dna i nema veze sa dobijanjem titule u većini zapadnih zemalja.

Za razliku od holandske TV, koja spominje muslimane uglavnom kada neko rekne nešto negativno o njima, belgijska državna televizija je poslala specijalnog izvještača koji prati petodnevna događanja tokom obavljanja hadžiluka.

Tako je sinoć u prvom dnevniku flandrijske TV een emitovana višeminutna reportaža o svim važnijim elementima jučerašnjeg obavljanja hadža. U izvještaju belgijski muslimani koji obavljaju hadž daju svoje komentare pojedinih postupaka učesnika ceremonije hadža.

Pretpostavlja se da ovogodišnjem obavljanju hadža prisustvuje oko 5000 belgijskih muslimana.

Nedavno sam pisao o jednom incidentu, kada muž jedne muslimanke nije dozvolio da je pred porod pregleda muškarac ginekolog (vidi arhivu).

Juče je  holandsko Društvo ljekara donijelo odluku da žena, iz religioznih ili drugih ubjeđenja, može zahtijevati pregled ženskog ginekologa. Izuzetak su hitni slučajevi, kada je ovo pravo ograničeno.

U reakcijama na ovu odluku kaže se da se previše popušta muslimanskim pacijentima.

 Crvena svjetla na Wallen-u

Jedna dama koja ordinira u amsterdamskom kvartu Wallen, poznatom kao “rosse buurt”, ili crvena četvrt, izjavila je jutros na radio dnevniku, da strahuje za sudbinu u svijetu najpoznatijeg kvarta prostitutki. Wallen se nalazi u samom centru grada, a polugole prostitutke sjede u prozorima kuća poredanih oko stare crkve.

Amsterdamska opština je otkupila veliki broj kuća u kojima se nalaze sobe sa prostitutkama, i u namjeri je da investira sto miliona eura u potpunu rekonstrukciju četvrti. Nije jasno da li  će ta rekonstrukcija značiti i potpuni nestanak obavljanja “najstarijeg zanata na svijetu” u samom centru glavnog grada. Vjerovatna je namjera da se prostitutke izmjeste negdje na periferiju, kod stadiona “Arena”.

Juče ti bijah ja u onoga Turčina, znaš onoga Hasana, što ima dućan na ćošku, znaš svašta on drži tamo. Trebala bi mi u stvari nova dževza. Žena gledala namještaj, da kupimo neku novu garanturu. A morao bi se i inače malo snadbjeti, ostarilo ovo sve, sve mislim vratićemo se, šta će nam, ništa nisam kupovao.

Prije toga moram naći koga da mi pomogne da ispunim ovaj folmular, što su mi poslali nešta u vezi penzije. Pitaju me, zamisli molim te, imam li odozdo penzije. Nikad da te puste na miru. A i biciklo mi se pokvarilo, ne radi mi dinama, pa nemam svjetla, a znaš kako su ovdje policajci strogi. Nekidan me zaustavili, srećom po danu, pitaju me za indentifikaciju, traže ličnu.Opet srećom, imadoh je sa sobom, a sad te debelo kazne ako si bez lične. Prije si mogo vala svukuda godinama hoditi da te niko ništa ne priupita, ma nije te ni smio pitati, odakle njemu pravo da sumnja u tebe. A sve ti je došlo od kad ovaj naš svijet voliki poče dolaziti. Odma ne važi više ni vozačka odozdo, haj ponovo polaži. Kokad dole kod nas za pare možeš nabaviti vozačku đe hoćeš i za šta hoćeš. Samo je za avijon malo teže. Pa onda ne važi više ni diploma. U Rusa možeš nabaviti diplomu kaku hoćeš, ma kakav doktor, specijalista brajko, koje god hoćeš specijalizacije. I to da i tamo u knjigama piše. Ako ovi probaju čačkati, ima brajko tamo sve u arhivi, tvoja slika, svi ispiti i potpisi profesora, ne merete bog ufatiti. A kako smo ti mi i oni, po ovima ovdje, na jednakoj deredži, ne priznaju ni nama ništa, sve moraš ponovo pred njima polagati, taman da si bio prvi u bolnici tamo.

A drugčije je bilo kad smo mi ovdje došli. Ja sam ti, jarane, došo prije četrdeset i nešto godina. Poslala nas “Industrogradnja” iz Zagreba. Mi smo ti bili među prvima. Ništa ti nisi morao znati govoriti na njihovom jeziku, reknu ti šta ćeš raditi, i samo udri. Nikad nas nisu slali da učimo jezik, a evo ni danas ti ga baš najbolje ne znam. Udaraj izolacije, lijepi onu staklenu vunu oko cijevi, i po danu i po noći. Jednom prva smjena, pa druga, pa treća.

A bilo je tu i nekoliko doktora naših. Ništa oni nisu morali posebno polagati, odmah im davalo poso. Bio jedan očni doktor, neki Crnogorac, ma skoro bio šef Očne bolnice u Roterdamu, tako su oni njega ovdje cijenili. Sve hin je on ovdje naučio operisati oči, znao valjda od onoga našeg Čavke iz Sarajva, čuven to bijaše doktor. Tražio sam ja tog doktora kad mi ono špena upade u oko.

Ovi novi naši što su došli, njima mnogo bolje. Oni mogu imati i ovo i ono odozdo državljanstvo. Nama oni naši traži velike pare da se odrekneš svoga državljanstva, a ovi ovdje ti ne daju njihovo dok se ne odrekneš svoga. Pa onda him (ovim našim) plaćalo da nauče jezik. Djeci him dalo stependiju, eno hin završilo i za doktora i za profesora, kolko hin hoćeš.

Eto sad sam u penziji, djeca mi velika, imaju lijepe poslove. Sin mi poslovođa u prodavnici autodijelova, ćerka mi radi u bolnici. Imam tri unuka, ma volim ih ko ista. Mislio sam uvijek da ću se zastalno vratiti u Sanski Most, napravio sam kuću tamo, razrušilo mi je u ratu, evo sam je  popravio. Budem ljeti mjesec-dva, dodije mi brzo i tamo. Naviko sad ovdje, na djecu i unuke. I na ovu pijacu ovdje. Nekako više svijeta znam sad ovdje na ovoj pijaci, nego na onoj u Sanskom. Naviko i na ovoga doktora i bolnicu u kojoj sam se operiso. Moram stalno ići na kontrole od kako mi je operisalo pluća. Ne znam od čega mi je ono došlo, doktori kažu od toga što pušim, a ja mislim da mi je od one staklene vune. A eto, sada ne kašljem košto sam kašljo, a duhana ne mogu da ostavim. Jes da se odma zadisem.

 A tamo će me ukopati, rezerviso sam i ovdje uplaćujem. Da ne opterećujem djecu.

Ima jedna ulica, počinje ona preko puta Vijećnice, i penje se ka Bistriku. Završava se pred stepenicama koje su prije vodile do početne stanice žičare za Trebević. Tu sam, kao dijete, proveo dosta vremena u kući moje tetke Feride. Ulica se prije rata zvala Šahinagića, a tetka je stanovala na broju 6. Dolaskom partizana ulica je preimenovana u ulicu Dimitrija Tucovića, a moja tetka i svi drugi su je zvali Šahinagićeva, kako se ranije zvala, a mislim da joj je danas vraćeno prijašnje ime.

Ulica je prije rata bila vrlo prometna pješacima, jer su kolone ljudi išle ili se vraćale sa trebevićke žičare. Za vrijeme rata sam idući od Pivare sa kanisterima vode htio da prođem ulicom sa vrha ka dnu. Odmah na početku ulice su kraj mene zazviždali metci za Trebevića, te sam brzo zamakao natrag za ugao prema pivari.

 Odavno nisam prošao Šahinagića ulicom, čuo sam da se u dvorištvu tetkine kuće, koja se od starosti srušila, napravila neka zgrada. Žičara od rata ne radi, pa nema ni ljudi da grabe uz ulicu, ili se vraćaju zadovoljni sa izleta. Fabrika čokolade “Zora” koja je nekada bila u ovoj ulici, i od koje je cijela ulica mirisala na čokoladu je preselila na Stup. Tamo će i njoj biti posljednje stanište. 

Ovaj tekst je skraćena verzija nostalgične priče “Šahinagića ulica”. U priči se spominju neke ličnosti, bivši stanovnici ove ulice. Tekst treba da uputi čitaoca na cijelu priču na mom književnom blogu http://bosnanostalgicar.blogger.ba

U modi je kićenje Božićnog drveta, novogodišnje jelke, što bi mi nekad rekli. Komunistima nije bilo preporučeno da kite bor za Božić, pa su oni kitili jelku za Novu godinu. Isto tako djeci nije djelio poklone Božić Bata, nego su dobijali paketiće od Deda Mraza za Novu Godinu. Hele, nije vrat, nego šija.

Jutrosa slušam na radiju kako i u kićenju drveta postoji modni trend. Ko hoće da je u trendu, nema da skine kuglice, lijepo ih pohrani, pa iduće godine ponovo natakari. Ili da vještački bor lijepo skupi ko kišobran, pa opet iduće godine isti. Onda nema potrošnje.

U modi su sve novi i novi aranžmani  za kićenje, cijela sela napr. u italijanskom stilu, muzički noviteti uz koje drvo svira Božićne pjesme, razne kućice, novi svjetlosni efekti, itd. I izgled i kvalitet vještačkog drveta se mijenja.

Kao što je zastarjelo nemati auto bez klime, air bag-ova, navigacije i svega li još, tako oni sa statusom ne mogu imati svakakav nakit na boru.

Na slici koju sam juče snimio: okićeni borovi plivaju po vodi (u jednoj ulici u Goudi). Klikni na slikicu da je uvecas.  

Konferencija o sprječavanju klimatskih promjena koja je održana na indožanskom ostrvu Bali je ipak polučila određeni uspjeh. Zbog nesaradnje američke delegacije izgledalo je da će konferencija doživjeti krah. U posljednji čas su Amerikanci dali saglasnost na smanjenje produkcije CO2 u atmosferi.

Iako nisu utvrđeni precizni procenti snižavanja emisije ugljen dioksida, na čemu je insistirala EU, ipak je donešen odluka da se novim protokolom koji će važiti od 2012 i biti usvojen 2009-te u Kopenhagenu emisija zagađenja snizi za 20 do 40 odsto. Nada je da će kroz dvije godine Amerika imati novu vladu, koja će biti manje ovisna od naftnog lobija.

Iznenađenje je da su i Indija i Kina pozitivno sarađivale na novom protokolu, iako su te zemlje još u razvoju, i emisija zagađenja po glavi stanovnika je četiri puta manja nego u Evropi, a osam puta manja nego u Americi.

Četiri labuda napraviše danas zastoj. Gegava ekipa je imala prednost pri prelasku ulice. Kad pređoše, razbrojiše se u parove. Ja uslikah ovaj par do moga auta.

Onaj ko je imao bliskog srodnika oboljelog od teške bolesti, koji moli Boga da umre, ili pokušava samoubistvo, se sigurno zapitao o mogućnosti eutanazije. Eutanazija pod određenim, strogo propisanim mjerama, postoji u Holandiji, i primjenjuje se već desetak godina. U mojoj novoj anketi postavljeno je pitanje: “Šta mislite o eutanaziji?”, a moguće odgovore ćete vidjeti u boksu bloga.

Danas je publikovan izvještaj zdravstvene inspekcije o stanju u oko 300 holandskih staračkih domova, u kojima se bolesnici njeguju i zbog zdravstvenih razloga. Konstatovano je čak 20000 medicinskih grešaka tokom godine. Veći dio se odnosi na zaboravljanje uzimanja lijekova i drugačijeg doziranja nego je to preporučeno. Takođe su u jednoj od deset ustanova kod pacijenata primjećene plave modrice od stiskanja i modrice u vidu pruga i traka, što su u stvari tragovi vezivanja.  

Sve u svemu 62% se izjasnilo o lošoj stručnosti  i korumpranosti doktora, a 34 % o dovoljnoj stručnosti, ali lošoj organizaciji zdravstva. Pozitivno se izrazilo samo 4% anketiranih.

Bizarna nesreća, a štete ogromne. Sinoć je holandski vojni helikopter “Apač” vježbajući niske letove po mraku, i pripremajući se za Afganistan, naletio na glavni dalekovod i pokidao kabl preko rijeke Maas. Veliki dijelovi provincije Gelderland su ostali bez struje. Struja nije ni do sada došla.

Gledam večeras na početku dnevnika, preko deset minuta, o posljedicama nestanka struje. Velika briga za stare, kako će izdurati, biće im hladno, posebno onima u staračkim domovima. Krave se na farmama ne mogu pomusti. U poslugama već bacaju mliječne proizvode. I tako dalje, i tako dalje.

Naumpade mi naše ratno bivstvovanje u Sarajevu. Godinama bez struje. Ko je brinuo o našim starcima. Ili bebama. Plus bez vode. I povrh svega te kokaju s brda. Miloševiću, dobio si juče 33 godine, malo bi ti bilo i 1033, a biće ti ljepše u zatvoru nego što je nama bilo u onome logoru, ne ponovilo se nikome.

Dan je sve kraći, srećom kroz osam dana počinje duljati. Gledam na karti, gore blizu šarafa na globusu živi moj školski i fakultetski drug Nermin Škrbo. On je specijalista ORL (uho, grlo i nos).Žena mu Mirsada je očni ljekar. Nermina je rat zatekao u Doboju, a inače je radio kao specijalista u Derventi. Mirsada je radila u Doboju gdje su i živjeli. Inace su oboje odrasli u Sarajevu.

Grad Harstad se nalazi unutar kruga Sjevernog pola, jedan je od najsjevernijih gradova Norveške, i plus pride nalazi se na ostrvu. To je i najsjeverniji norveški univerzitetski grad. A nema ni 25000 ljudi.

Nermin je uvijek bio vesele naravi. Jednom sam ga sreo u Sarajevu, pa mi je pričao svoje dogodovštine.Jednom je došao u priliku da u autobusu zametenom snijegom porađa neku ženu. O tome su pisale norveške novine. Inače u Hrastadu on radi posao specijaliste koji je radio i u Bosni. Samo nema baš kakve navale.

Moj Nermine kod tebe je sada vječita noć. Ali doći će i vječiti dan. Više o Nerminu i njegovoj porodici vidi u ovom članku Mirka Jeleca.

Deel van de stad Harstad

Tridesetog novembra je u štampi objavljeno da je jedan vozač jednog jutra, kad je htio krenuti na posao, našao mrtvo dijete ispod svog auta. To se desilo u Maastrichtu. Vozač pojma nije imao odakle dijete tu. Radi se o malom Amiru Mohamedu Ibrahimu, somalijskog porijekla. Dan ranije su roditelji malog Amira alarmirali policiju, pa je napravljena potraga, čak su i helikopteri bili uključeni.

Danas su u Telegrafu izašli novi detalji o nesreći. Vlasnik automobila je jedna 61-godišnja žena, koja je najvjerovatnije dan ranije i pregazila dijete. Ona navodno nije osjetila nikakav udar, a dijete se zabilo ispod motora (koji nema poklopac odozdo), i tako dovučeno sve do garaže i ostavljeno preko noći. Sad se kao pretpostavlja da je dijete već ležalo na zebri i da je žena prešla preko njega osjetivši samo manji udar čemu nije poklonila pažnju.

Bezbroj pitanja ostaje bez odgovora. Kako da žena ne osjeti da prelazi preko nečijeg tijela. Kako da ne vidi dijete ne zebri, čak i ako je ležalo ispruženo. Kako je dijete (navodno poslije svađe sa sestrom) došlo na zebru i još tu leglo. Kako da žena bude vozila dijete više desetak kiklometara, a da to ne osjeti. Slična pitanja se postavljaju i u komentarima (150) čitalaca. Između ostalih je i pitanje, ko je ta žena? Ona nije ni uhapšena, samo je osumnjičena.

Takođe nije jasno poslije koliko vremena od udara, i od čega je dijete umrlo. Originalni tekst vidi u Telegrafu

Prolazim često biciklom pored ove tri tek izgrađene kuće. Ima već nekoliko mjeseci, ako ne i pola godine kako su završene, i velikim dijelom useljene. Kuće se prodaju po pola kuće. Ova jedna polovina nikako da se proda. Sve bih da je kupim, ali mi je ipak (kao i mnogima) poskupa. Tričavih 480000 eura, za pola kuće u jednom selu, pa recite i sami.

Iranska “umjetnica” je poslala pismo ministru kulture u kojem se žali na muzej u Hagu koji je odbio da izloži njenu spornu fotografiju koja asocira na homoseksualnost Muhameda a.s. Ona moli ministra da joj se omoguci dalji rad. Usput je rekla da je ona opet u situaciji da se sakriva jer je ugrožena od islamista. Ranije je kritizirala islam (valjda misli na svoju bivsu domovinu), pa je zbog toga morala bjezati.

Ministar Pasterk je u odgovoru napisao kako on ne može narediti muzeju šta će on izlagati. Istovremeno je rekao da je ovo slobodna zemlja i da svako ima pravo da u svojoj umjetnosti radi šta hoće bez obzira na kritike određenih krugova. On je pozvao bivšu Iranku na razgovor.

Originalni tekst sa spornom fotografijom vidi  de Telegraaf

Jedan porodični ljekar (huisarts) na sjeveru Holandije (Leewarden) je uveo mogućnost da sa svojim pacijentima komunicira preko web kamere. Jedna 84-ogodišnja žena ističe prednosti ovakvog načina komuniciranja. “To je mnogo bolje nego telefon, jer ovako mogu lijepo da razgovaram s doktorom i da mu objasnim moje smetnje. A ne mogu da odlazim kod njega, pogotovu kad je kiša i ružno vrijeme. Prije dvadeset godina mi je ugrađen vještački kuk,sad opet imam bolove,  i  maloprije sam razgovarala sa doktorom šta dalje da se radi”.

I sam porodični ljekar je zadovoljan, jer na taj način dobije bolji uvid u stanje pacijenata i oslobođen je  od često bespotrebnih kućnih posjeta. Većina starijih ljudi, hroničnih bolesnika, traži nekoliko riječi utjehe i razumijevanja, neki su u nepotrebnom strahu, a sve se to može riješiti na ovaj način.  

U svom govoru prilikom primanja Nobelove nagrade za mir u Oslu, Al Gore, bivši predsjednički kandidat USA, je apelovao da Kina i Amerika moraju preuzeti vođstvo u smanjenju produkcije CO2. Iako je spomenuo i Indiju, Gore je napomenuo da Kina i USA se ne smiju više skrivati jedna iza druge, niti optuživati jedna drugu.

Dobitnik nagrade norveške akademije je iznio da je planeta jako ugrožena, ali da još postoji nada. Dolaze li nam crni oblaci, kao ovi što sam ih maloprije snimio?

Nekoliko sam puta pisao o vodi koja ovdje okružuje sve, pa i crkvu i duševnu bolnicu.Šezdesetogodišnja Maja i njen 32-godišnji sin Mark su prije četiri dana nađeni mrtvi u kanalu koji okružuje psihijatrijsku ustanovu  Parnassia u Den Hagu. Majka je stanovala u boljem haškom kvartu Vogelbuurt ( Ptičiji kvart), imala fakultetsko obrazovanje, i radila za Shell kao prevodilac ruskog. Sin je takođe imao fakultetsko obrazovanje. Susjedi govore o “finoj” ženi, i sinu koji je često dolazio da joj pomogne u malim kućnim poslovima.

Međutim sin je u posljednje vrijeme imao psihičke probleme, takozvani “burn-out” ( vidi ovdje) , odnosno što mi kažemo “prolupao” je. Neposredno prije nego se tragedija desila on se trebao javiti u psihijatrijsku ustanovu radi početka tretmana. Kako su majka i sin dospjeli u hladnu vodu koja okružuje psihijatrijsku ustanovu, nije jasno.

Originalni tekst vidi: DeTelegraaf

Holandiju oplakuje Sjeverno more. Na zapadu je to kanal između Evrope i Britanije. Najveća luka u Holandiji, a i u Evropi je Rotterdam. Međutim Holandija ima i nekoliko turističkih mijesta na obali. Jedan od njih je Wijk aan zee (zee=more), poznat po velikom šahovskom turniru. Noordwijk aan zee je poznat po centru za svemirska istraživanja, a kao i turističko mjesto koje posebno posjećuje puno Nijemaca. Danas sam bio u ovom mjestu, bilo je sunčano, pa sam napravio nekoliko snimaka dina uz pojas mora. Dine su pješčana uzvišenja koja se nalaze uz veliki dio holandske obale. One su obrasle travom i niskim rastinjem, a pored zaštite od mora imaju i rekreativnu ulogu, za šetnju i trčanje.

U jednom mjestu kraj Utrehta je raspisana nagrada za onoga ko bude dao informaciju o mogućem ubici jedne guske. Guska, inače veoma popularna životinja u Ijselsteeinu je nađena mrtva, zavrnutog vrata. Policija vrši istragu.

Nedavno se u Harenu, kod Groningena zapalio jedan tražilac azila. Od posljedica opekotina je naredni dan umro. O tome je bilo vrlo malo informacija u medijima. Takođe vrlo malo o motivima samoubice. Navodno se zapalio u samoj opštini, pred nekoliko opštinskih službenika.

Više o mrtvoj gusci vidi u De Telegraaf

Iz svoje fototeke izabrah za ovu nedjelju snimak ove crkve u mom susjedstvu. Protestanska crkva je u stvari obicna gradjevina, okruzena jednim dijelom vodom. Efekti su u skladu sa religioznim objektom.

Mary Poppins (right, behind) as portrayed by Julie Andrews in the most famous adaptation of the character.

Maloprije sam odgledao film "Mary Poppins" iz davne 1964.te, sa Džuli Endrjus (Julie Andrews) u glavnoj ulozi. U ovom poznatom muzičkom filmu u Diznijevom stilu veliku ulogu igraju i odžačari, koji pjevaju i plešu. Nešto mi naumpade, šta li je sad sa odžačarima kod nas? Prije je u Sarajevu bilo preduzeće koje se zvalo “Odžačar” i zapošljavalo dosta odžačara. Dimnjaci u stambenim zgradama su čiščeni po određenom rasporedu, a na vratima stubišta bi uvijek ostajao papirić sa porukom kada će doći odžačar. Tada bi trebalo pripaziti da se kod čiščenja dimnjaka ne prosipa čađ iz sulinara u kuću.

Grijanjem na gas i parnim grijanjem prestala je valjda potreba za odžačarima. Ipak se u velikom  broju privatnih kuća upotrebljavaju ugalj i drva, pa onda valjda treba i čađo da čisti.

Inače su odžari prije bili nezamjenljivi na novogodišnjim čestitkama. Zajedno sa potkovicom i djetelinom sa četiri lista oni su najava sreće, pa je odžačara lijepo sresti, ili još bolje rukovati se s njim. Tada je sreća zagarantovana, kao i u naprijed pomenutom filmu.

Da saznas vise o ovom veoma poznatom muziklu i cuvenoj rijeci superkalafradjelistikespielidousn.....klikni wikipedia.

Evo nastavlja se bespotrebna trakavica, niko ne sluša riječi ovoga sociologa o kome jutros napisah post. U najpopularnijoj političkoj emisiji “Buitenhof” suprostavljalo je svoja mišljenja troje pozvanih po pitanju da li policajke smiju biti pokrivene. Iznošeni su različiti argumenti, naveden je primjer Engleske gdje je u pojedinim korpusima uniforma prilagođena muslimanskom uvjerenju one što će je nositi, ali i primjer Turske ili Maroka gdje je mahrama zabranjena.

Parlament  bi se uskoro trebao izjasniti o prijedlogu ministra unutrašnjih poslova da policajci moraju izgledati jedinstveno, znači niko ne može nositi kao “religiozna obilježja”. Jedan od argumenata protivnika nošenja je i da je u Holandiji, opet kao, strogo odvojena crkva od države. Pobornik nošenja modifikovane uniforme za muslimanke je izjavio da ako se a priori usvoji ova odluka, da će to značiti da niti jedna muslimanka neće moći raditi ni u kojem odjelu policije, znači ne samo kao agent, nego i kao recepcionista ili službenik.

Ko stanuje u stanu od hiljadu kvadrata, placa samo 12 maraka za odvozenje smetlja. Tako pise u "Oslobodjenju", prenosim citat sa ove stranice:

 Ipak, imajući u vidu da u pojedinim većim stanovima živi jedan ili dva člana, činjenica je da oni plaćaju uslugu odvoza smeća više od građana iz manjih stanova s istim ili čak većim brojem članova.

Đipa ističe i to da je ova vrsta naplate za sada jedina moguća, te da je daleko manja od stvarne ekonomske cijene, navodeći nam primjer da vlasnik jednog stana od hiljadu kvadratnih metara plaća Radu 12,05 maraka mjesečno. Na osnovu ovoga nameće se zaključak da građani koji žive sami u većim stanovima imaju višak životnog prostora.

Willem Schinkels je mladi sociolog, docent teoretske sociologije na Erasmus univerzitetu u Roterdamu. Pažnju javnosti izazvala je njegova knjiga :”Živjeti u vrijeme socijalne hipohondrije” (“Denken in een tijd van sociale hypohondrie”).

U svojoj knjizi autor konstatuje da holandsko društvo nepotrebno živi u strahu od terora, nasilja, i posebno u strahu od islama. Društvo je umišljeni bolesnik koji stalno prepipava dijelove tijela i od najmanjih znakova pravi alarm oboljenja od teške bolesti.

Pogrešnim predstavama o razlici kultura i sukobu civilizacija izrodio se kultruni konflikt. Reintegracija druge kulture se pokušava provesti jednostranim putem, odnosno prilagođavanjem manjinske kulture većinskoj. Na taj način se formira jedna varijanta rasizma. Razvio se termin kulturizma, koji isključuje jednu grupu na bazi kulturalnih razlika. Društvo se bavi minornim problemima, kao pravom na nošenje mahrame, ili burke (iako u Holandiji možda petsto osoba nosi burku), dvojnim državljanstvom, i o svemu tome se u Parlamentu vode cjelodnevne žučne diskusije.

Po Schinkelsu reintegracija nije uopšte potrebna, pogotovu ne na ovakav način. Polaznu tačku potpuno treba promjeniti i krenuti sa jednakih pozicija obje strane.

Autorova knjiga predstavlja osvježenje u stereotipnoj viziji kulturnih razlika i integracije stranaca, odnosno islama, u holandsko društvo. Više o ovome vidi na vijesti Erasmus univerziteta

 Aerodrom Sarajevo: Je li bilo pomagaca iznutra?

Na većini aerodroma u svijetu je dozvoljen ulaz u aerodromsku zgradu i onima koji ne putuju, nego prate nekoga ili imaju neki drugi posao. U područje za čekiranje karte može biti ograničen pristup, ali ne i u kafanu, WC. ili prodavnicu u aerodromskoj zgradi.

Na sarajevskom aerodromu, ako nekoga pratite, morate odmah kod ulaza u zgradu pristupiti kontroli, isprazniti džepove, proći kroz ona vrata što zvone na metal, a vaša popratna torbica će proći kroz kontrolu  rentgenskih zraka. Tek onda ćete moći otići do bara, da nešto popijete, do WCa, doktora u aerodromskoj zgradi ili do banke da dignete pare. Ako nosite kakav nozic ili noktaricu morate to ostaviti kod obezbjedjenja.

Na amsterdamskom aerodromu možete slobodno hodati nizom zgrada, hotela, prodavnica, posjetiti WC, popiti kafu. Dio gdje se čekiraju karte ima obavijest da pristup imaju samo oni koji će putovati, ali niko vam neće ništa ni ako se tu zateknete.

I jedan i drugi aerodrom su bili meta drskih plajčkaša. U Amsterdamu je prije možda godinu dana odnešena pošiljka dijamanata ogromne vrijednosti. Lopovi su bili prerušeni u osoblje aerodroma. Nikad nisu uhvaceni.

U Sarajevu, gdje ne smijete ni noktaricu donijeti do aerodromske kafane, su prije nekoliko dana pored  službe  obezbjeđenja slobodno prošišala četvorica naoružana  sa automatskim puškama i lijepo odnijeli dva i po miliona maraka. Ovi su banditi bili presvučeni u odjeću državne agencije za zaštitu SIPA. Sad se SIPA hvali kako im je veliki ugled, jer eto, ko nosi njihovu odjeću prolazi sa puškama u rukama bez ikakve kontrole i tamo gdje obični svijet ne može ni noktaricu pronijeti. Vise o pljacki u Sarajevu vidi u nezavisnim

 Amsterdamski aerodrom sa sest slijetno-poletnih staza i sto puta vise prometa broja putnika (45 miliona) nego sarajevski (450000), ima nesto slicno sa sarajevskim = presvuceni kriminalci odnose dijamante ili  lovu.

Mačke imaju svoj svijet, svoje navike, karaktere, temperamente. U mom komšiluku ima ih nekoliko i sve su drugačije i po izgledu i po karakteru. Jedne su umiljate i odane, druge plašljive i nepovjerljive. Prije pola godine su gazde jednog mačka odselile u drugi dio grada. Međutim se mačak vratio u svoj kraj i sada dežura pred vratima starog stana, a komšije ga hrane.

Nama svaki dan dolazi jedna ljupka bijela mačka. Ispod prozora izvodi cijeli cirkus da bi je nahranili. Tako zadugo sjedi na zidu ispred kuhinjskog prozora dok bude primjećena, a onda skoči čekajući da joj se šta baci. Valja se po podu, isteže, okreće na leđa, ko oni ulični cirkuzanti u Amsterdamu.

Sada je međutim dobila konkurenciju. Jedna zelena mačka, sa zvončićem ispod vrata, je skužila kako ona bijela dolazi do hrane, pa je počela u potpunosti da je imitira, pokušavajući da bude ljupka kao i ona. To joj baš ne ide od ruke, nekakava je nespretna, ali eto valja probati. Danas je ipak dobila nagradu. Na slici se umiljava oko moga bicikla.

Stadhuis Gouda - Vijecnica u Goudi je jedna od najstarijih gotickih vijecnica u Holandiji

Gouda je pred iskušenjem. Poslije Amsterdama i Utrechta grad koji ima najviše Marokanaca u Holandiji je na meti takozvanih “slobodnih mislilaca”. Pošto je direktor opštinskog muzeja u Hagu odustao od izlaganja sporne slike Muhameda a.s. koja asocira na njegovu homoseksualnost, sada je jedan privatni muzej u Goudi odlučio da izloži blasfemičnu sliku. Inače autorka fotografija je jedna “emancipovana” holandska Iranka.

Gouda je inače centar prtestantizma u Holandiji, u kojoj je najduža crkva u zemlji sa svjetski poznatim vitražima. U Goudi je smještena i visoka škola za nastavnike u protestanskim školama. Grad je poznat po konzervativnoj i istovremeno tolerantnoj tradiciji. Pored toga što je diljem svijeta poznat po čuvenom siru, grad je primjer stare urbane holandske arhitektonike. Čak i poslije ubistva Theo van Gogha grad je uspio sačuvati mir i dobre odnose autohtonog stanovništva i velike marokanske useljeničke populacije.

Mohammed Mohandis, ispred radničke stranke PVDa član opštinskog savjeta, ne može da se načudi provokaciji. On apeluje da se odustane od namjere izlaganja i obrazlaže da je islamska zajednica još u izgradnji svoje emancipacije i da nije u stanju da prihvati ovakve izraze “slobodnog mišljenja”.

Gradonačelnik Wim Cornelis je rekao da je njegova mogućnost protiv privatnog muzeja samo reakcija u vidu novinske vijesti. On je poručio da je “Gouda vitalan grad i da ćemo znati kako ćemo sa ovom stvari izaći na kraj”.

Izvor: Volkskrant

 Onaj, ko od nove godine, hoće da uđe u dvadesetak njemačkih gradova, moraće imati vinjetu kojom se potvrđuje da je njegovo auto dovoljno čisto za okoliš, odnosno da posjeduje specijalne filtere protiv finih čestica sagorijevanja. Ove su čestice odgovorne za pojavu astme i raka pluća. Pored drugih, Berlin i Keln, spadaju u gradove koji su uveli vinjete. Koga policija uhvati bez ove naljepnice moraće platiti kaznu od 40 eura. 

 Zavisno od “čistoće” auta biće različite cijene vinjeta i kretaće se od pet do deset eura. Na osnovu papira za auto vinjete će se moći kupiti na benzinskim stanicama. Stari automobili i oni bez katalizatora neće uopšte moći ulaziti u grad.Izuzetak su oldtajmeri.

Dok ova obaveza ne oživi u praksi, znači prvih dana, policija neće kažnjavati, nego će samo opominjati. Ova obaveza važi i za strance. U Holandiji se može pismeno zatražiti vinjeta.

Više o ovome vidi na ovom sajtu

Šesnaestogodišnja Johanna, iz jedne familije u Leeuwardenu na sjeveru Holandije, očekuje bebu. Ništa posebno, da ne očekuje istovremeno da joj se rodi i brat ili sestra. Naime i Johanina 37-godišnja majka otprilike u isto doba očekuje porod. Johanna očekuje bebu 24-og februara, a njena majka sedmicu ranije.

Izvor: telegraaf.nl

U Sarajevu je u 73-oj godini preminuo Salvko Burazor, redovni profesor na Arhitektonskom fakultetu. Burazov je bio đak Druge gimnazije i veliki sportista. Bio je atletičar, a zanimao se i za zimske sportove. Bio je predsjednik Atletskog kluba Sarajevo. Pokojni Slavko je bio prava sarajevska raja, što se vidi iz mnoštva smrtovnica u “Oslobođenju”.

Često vidim dosta dodirnih tačaka između onog našeg “crnog” socijalizma i ovoga po meni isto “crnog” kapitalizma. Tako i ovdje sve više bespotrebno zapošljavaju ljude na izmišljena radna mjesta. Kad sam bio u Sovjetskom Savezu, u hotelu “Ukrajina” u Moskvi je na svakom spratu posebno bio portir, a u prizemlju jedno desetak raznih portira.Sad i ovdje “zaposle” ljude, samo da ne sjede u kući na socijali, na mjesta raznih portira, čuvara, pozornika itd.

Kod nas je bio običaj da bolnice bespotrebno drže bolesnike i kada su izliječeni, jer su bolnice bile plaćene prema broju tzv. bolesničkih dana (b.o.dana). Sada je i ovdje objavljeno u javnosti da razni socijalni zavodi (osiguravatelji) forsiraju liječenje ljudi u bolnicama, umjesto da se liječe kod kućnog ljekara, fizioterapeuta i sl. Tako bolnice zadržavaju hronične bolesnike oboljele od dijabetesa, hroničnih bolesti pluća itd. Razlog je da država refundira socijalnom bolničko liječenje, a ambulantne posjete ljekaru mora socijalno platiti bez refundiranja. Tako lijepo i bolnicama, koje se ne satiru plaho oko hroničnih bolesnika, a i socijalnom ostanu pare. Račun plaćaju osiguranici. Cijene zdravstvenog osiguranja su dostigle ogromne iznose i svake godine rastu u nevjerovatnim iznosima. Jedna četvoročlana familija mora platiti skoro 500 eura mjesečno za zdravstveno osiguranje, koje opet ne pokriva sve oblike zdravstvene zaštite.

 Dvospratni busevi u Sarajevu su bili zelene boje, ne kao ovi crveni koji voze po Londonu

Sarajevo je negdje  sredinom pedesetih godina dobilo londonske dvospratne autobuse. Bili su to autobusi u drugom životnom dobu, koje su Englezi zamjenjivali, pa sad ne znam jesu li nam poklanjali ili smo morali nešto platiti. Tada još nije bilo tramvajske pruge do Ilidže, pa su autobusi čini mi se prvu liniju vozili na Ilidžu. Išli su starom cestom, koja i sada postoji, ide pored fabrike žice i kroz Stup pored katoličke crkve i Hladnjače i klaonice. Cesta nije bila asfaltirana, nego pokockana granitnim kockama, a saobraćaj se odvijao dvosmjerno.

Autobusi su za Ilidžu polazili sa Marijin Dvora, zapravo sa mjesta gdje su nekad polazili vozovi uskom prugom na Ilidžu. To je mjesto bilo na mjestu gdje je danas zgrada zajedničkih organizacija BiH, tačnije stepenice ispred zgrade, odnosno ono mjesto gdje su mjesecima protestvovali poljoprivrednici u razapetim šatorima. Na mjestu sadašnjeg nebodera bivše vlade SRBiH je bio park. Tu je bila, koliko se sjećam, i originalna tabla autobuska stanice iz Londona, uz izražavanje zahvalnosti londoncima na poklonjenim autobusima. Na Ilidži je stanica bila ispred hotela “Bosna”, zapravo autobusi su se okretali kod onih rimskih iskopina blizu zgrade opštine. Nedaleko odatle je bila ljetna bašta sa muzikom za ples.

Ja sam bio mali i išao sam na Ilidžu sa mamom i tetkom. Volio sam da se popnem na sprat i da  sjednem na prvo mjesto. Tako sam imao utisak da sam ja onaj koji vozi autobus.

Puni tekst ove price vidi na Nostalgicnim pricama iz Bosne: http://bosnanostalgicar.blogger.ba 

 Doekle Terpstra , pokretac pokreta protiv Geert Wildersovih stavova o islamu (slika prenesena iz Elsevier-a)

U Holandiji je sve više akcija kojima se želi približiti islam običnom Holanđaninu i iskorijeniti nepotrebni strah od ove religije. Jutros na radiju slušam kako katolički kardinal Simonis (radio 1 ) priča o njegovom velikom respektu prema ovoj religiji te o pozitivnim stranama islama, koje su neke i bolje od hrišćanstva, naročito svakodnevna molitva i veza sa Bogom. Jutros je takođe javljeno da su holandski svjetski radio (Wereldomroep) i protestanski TV program IKON uspostavili website (www.bijbelenkoran.nl) , na kome su zajednički tekstovi iz Biblije i Kur’ana, i to na holandskom, arapskom i engleskom jeziku. Sam citirani kardinal Simonis (vidi wikipedia) ne nalazi sličnosti između Novog Testamenta i Kur’ana. Stari Testament po njemu ima poglavlja gdje se proklamuje nasilje, ali se u Novom Testamentu sa pojavom Isusa taj dio potpuno zanemaruje.

Nedavno je pokrenuta i akcija (pokretač Doekle Terpstra, ( vidi .elsevier ) objedinjavnja glasova istaknutih Holanđana protiv rasističkih antiislamskih izjava desničara Wildersa, pogotovu njegovih napada na Kur’an i njegovu namjeru pravljenja filma u kome će pokazati kako Kur’an poziva na nasilje i ubijanje.

Kardinal Simonis je protiv ove akcije Terpstre, jer ce ona podijeliti Holandjane . Prema nekim istrazivanjima otprilike polovina Holandjana je za Wildersove stavove, a polovina protiv.

Ovdje Sinterklaas dođe oko 15-og novembra, kao brodom iz Španije. Prate ga njegovi pomoćnici Crni Pitovi, muškarci nagarvljenog lica i pantola do koljena.Šta oni zaista predstavljaju, ne bih vam znao reći. Izgleda da postoje samo u Holandiji. Dolazak Sinterklasa prenosi nacionalna televizija,a skupi se i veliki narod na doček. Svaki put se on iskrca na drugom mjestu.

Sinterklas tako dvadeset dana obilazi djecu po školama i vrtićima, ima ih na raspolaganju (Sinterklasova) ako hoćete i da vam dođu u kući, u pratnji onih Pitova. Naravno morate to platiti. Istovremeno u dućanima se stalno vrte Sinterklaas pjesmice, i vi htjeli ili ne htjeli počnete pjevušiti dječije pjesmice.

Danas je vrhunac Sinterklasne groznice. Sutra je Sv. Nikoli rođendan, a večeras svako mora nekome predati poklon. Pokloni se dijele i odraslima zaposlenima. Narod mora potrošiti silne pare. Taman kad malo dođe sebi i dobije novu platu trebaće opet kupiti poklone, da se stave pod bor, za Božić. Decembar je najskuplji mjesec, a trgovci od njega žive sve do Valentinova, kad opet treba kupiti poklon. Ma neka, nek se lova vrti.

 Zwarte Piet (Crni Petar), pratilac Sinterklaas-a

 Marco van Basten, nije izdrzao napade na njega

 

Napisah već kako o Bosni, i nasem EU- politika uspjehu, ne rekoše ovdje ni riječi. Zato se sve prolama povodom izjave nacionalnog selektora Marka van Bastena da on, čim Holanđani ispadnu na turniru EU, a i ako postanu šampioni (malo sutra), da on odlazi sa položaja selektora. Najavio čovjek unaprijed, da znaju u Savezu s kim imaju posla i da mu na vrijeme traže zamjenu.

Neka ode vala, ovaj čovjek-robot, iliti drvena Marija, iliti nit smrdi ni miriše, čovjek bez emocija, uvijek iste face i kad gubi i dobija. Najnapadaniji selektor, najbolje rangirane evropske reprezentacije. Jadno ga je i to rangiranje, nisam odavno video da Holandija odigra s nekim akibetirkail utakmicu, nego se patila sa Albanijom, Slovenijom i Luksemburgom, i jedino je trebala Bugare pobijediti da se plasira u završnicu, pa eto uspjelo je.

Već se traži novi trener, ali kako ga nabaviti kad su svi dobro skućeni. Kako oteti Hiddinka od Rusa kad mu plaćaju šest miliona eura na godinu, ili Rajkarta iz Barcelone, ili Co (Jacobson) Adriaansa iz Quatara, koji zarađuje tričavih dva i po miliona. Louis van Gaal bi još i pristao, ali da ne ostavlja svoj posao kao trener AZ iz Alkmaar-a, nego da radi oba, može on to, tek je prešao pedeset i šestu.

Na Euro-neuws se juče parafiranje sporazuma BiH-EU dugo vrtilo kao udarna vijest. Namjerno, ili slučajno niti jedan medij u Holandiji nije o ovome rekao ni riječi, osim ako mi nešto nije izmaklo. Obično bar na teletekstu bude makar kratka vijest. Tako je ranije javljano  o trovanju ljudi piletinom u fast-food-u u Sarajevu, o požaru u dječijem domu na Bjelavama, o nesreći autobusa kod Lašve, o onom čovjeku koji je kao sam sebi izvadio kamen iz bubrega…. itd.

U Holandiji inače postoji sve manje raspoloženja za primanje novih članica, pogotovu balkanskih zemalja. Pored proteklih ratova, o ovim zemljama se ovdje govori uglavnom kada se uhapsi ili osudi neki ratni zločinac, dogode mafijaški obračuni  u Amsterdamu, ili kada se priča o nesigurnoj sudbini neke azilantske porodice. Jedino se jednom godišnje, na godišnjicu genocida, stidljivo spomene Srebrenica kao trajna holandska mora.

Evo malo komentara i sa druge strane BiH. Sa stranice B 92 prenosim dva, koja odražavaju potpuno suprotno mišljenje 

1.                Ne treba se previse radovati.Put BiH ka Evropskoj uniji tesno je povezan sa pitanjem Kosova i Metohije,plus imajuci u vidu da bi gradjani RS pre sa Srbijom na put ka EU nego sa BiH.Kako se bude radikalizovala situacija sa KiM to ce se odraziti na ovu zemlju,jer kako objasniti ljudima ako ne zele da zive u jednoj zemlji i dobiju zeleno svetlo da se odvoje,isto to ne mogu drugi, konkretno Srbi u BiH.
(zokac, 4. decembar 2007 10:49)

Preporuči

Predloži za brisanje

Šta je ovo

Broj preporuka 25

2.                Konacno nesto pozitivno za taj napaceni narod u BiH. Nacionalisti ce sigurno biti nezadovoljni ovim jer taj put vodi u bolji standard i zivot ljudi, bez obzira na formu, naziv, sadrzaj i simbole drzave u kojoj zive. Barem neka deci bude bolje u buducnosti.
(Nostradamus, 4. decembar 2007 10:54)

 Iz “Večernjeg lista” evo nekoliko friških “zadovoljnih” komentara povodom parafiranja Sporazuma o približavanju i saradnji BiH i EU 

Prije tri minute parafiran je Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH EU. Sporazum je u zgradi zajedničkih organa potpisao Nikola Špirić, predsjednik Savjeta ministara BiH ( u ostavci) i evropski komesar za proširenje Oli Rhen. Sporazum je trebao da se potpiše u 11 sati, ali zbog magle nije mogao u to doba stići gospodin H. Solana, visoki predstavnik EU za spoljne poslove, te portugalski ministar vanjskih poslova Amado (Portugal je trenutno predsjedavajuca EU)i. Oni nisu mogli stići ni kasnije, pa je sporazum potpisan u 15,05 sati i to bez njihovog prisutstva, ali u prisutstvu svih najvažnijih domaćih dužnosnika, visokog izaslanika Lajceka, pripadnika diplomatskog kora i predstavnika međunarodnih dužnosnika u BiH.

Nikola Špirić upravo drži popratni govor upotrebljavajući u ovom istorijskom trenutku riječi nade za Bosnu i Hercegovinu i njenu evropsku budućnost.  

Nedavno sam upoređivao efikasnost rada nekih ovdašnjih (u Holandiji) i onih mojih sarajevskih superxafsa. Pri ttome sam spominjao hiperxafs na Mojmilu, u koji najčešće idem kad sam u Sarajevu. Moram ih pohvaliti na izvanrednoj higijeni, posebno na odjelima mesa i hljeba, gdje prodavačice sve uzimaju rukama u rukavicama, i gdje niko ne dira ništa direktno rukama.

Hljeb je u holandskim superxafsima zapakovan, a kifle uzimaš sam, pa da li ćeš mašicama ili rukama, to je tvoj izbor.

Međutim u mnogim prodavnicama je higijena užasna. Tako u privatnim prodavnicama, bilo da su vlasnici autohtoni Holanđani ili alohtone “došle”. Utorkom obično napravim izlet u Roterdam i prošetam po pijaci. U kiosku gdje se prodaje pomfrit, Holanđanka, u nekom ne baš čistom džemperu, istim rukama uzima pare, uzme papirnu kesu pa gurne u nju prste da je raširi, natrpa krompiriće nekom lopaticom, ako koji ispadne prihvati ga rukom. Na drugom štandu se prodaje turska pica. To je ko palačinak tanko tijesto sa malo faširanog mesa i povrća po njemu. To se zajedno ispeče, pa savije u fišek. I ovaj Turčin sve dira rukama, picu uzima i okreće rukama, tako je zamota, pa onda uzme istim rukama pare. Ako na sljedećem mjestu tražite nekoliko kifli, onaj što prodaje prvo obali prst da bi izdvojio plastičnu vrećicu, i onda takvim prstima otvara kesu i stavlja kifle. U jednoj dobroj (po izgledu) holandskoj slastičarni lijepo uređena Holanđanka prihvata kolače golim rukama, svejedno što su mekani i lijepe se za prste, pa onda istim rukama uzima pare.

Kad to sve vidim obično me prođe volja da kupim njihove kifle, kolace, pice ili pomfrite. A kupi se sigurno svega, samo što čovjek ne moze sve da vidi.

Devetnaestogodišnja djevojka iz Helmonda, u Brabantu, je umrla od TBC. Za holandske prilike je to udarna vijest. Oko 1400 osoba oboli godišnje, ali su to većinom starije osobe, sa tzv. zatvorenom TBC, koja nije opasna za okolinu. Smrtni slučajevi su veoma rijetki i obično povezani sa postojanjem još nekih popratnih bolesti U ovom slučaju radilo se o otvorenoj TBC pluća, koja je opasna za sve osobe koje su došle u kontakt sa oboljelom.

Predstoji obimna akcija pretraživanja svih onih  koji su sa djevojkom bili u kontaktu. Bacili TBC se prenose preko izdisanja  i naročito preko kašljanja. Tuberkuloza je posebno opasna u pojedinim dijelovima Rusije, jer su se razvile forme koje su sasvim otporne na bilo kakve antibiotike.

Evropska komisija će ukinuti obavezu upaljenih oborenih svjetala tokom dana. Ovo će se uraditi na zahtijev motociklista, jer oni postaju ugroženi, skoro nevidljivi,ako svi automobili imaju upaljena svjetla. Pored toga motociklisti sumnjaju u švedska istraživanja da auta, sa svjetlima upaljenim po danu, smanjuju broj saobracajnih nesreća.

U Holandiji nije nikad zaživjela obaveza paljenja svjetala po danu.

Evropska komisija razmišlja o uvođenju posebnih svjetiljki na autima koje bi se palile po danu i koje bi proizvođači bili dužni instalirati na novim automobilima. Slične svjetiljke bi imali I motociklisti.

Izvor: http://www.telegraaf.

Fudbalerima Njemačke kladionice daju najveće šanse da će postati prvaci Evrope. Ko uloži euro na Njemačku može očekivati 4,5 eura ako ona pobijedi. Nešto više se dobija na Španiju i Italiju. Holandija je na osmom mjestu, i ko se na nju kladi može dobti oko 15 eura na jedan uloženi. Austrija stoji najslabije, i onaj ko na nju uloži može računati na sto eura za svaki uloženi.

Reprezentaciji Holandije (na slici) daju se male sanse da pobjedi na EU

Izvor i fotografija: http://www.telesport.

Univerzitet u Michigen-u donio je rezultate ispitivanja koliko razvoj braka utiče na zagađivanje okoline. Rezultati su pokazali da razdvojeni partneri troše mnogo više energije i ugrožavaju okoliš nego osobe koje ostaju u braku.

Tako razvedena osoba troši 53% više struje i 42% vode nego nerazvedena. Razvedenoj osobi treba napraviti novu kuću, i još ekstra put do nje. Takođe joj treba 42% više materijala za pakovanje i 1,5 puta više đubreta da izbaci na ulicu.

Izvor: De Telegraaf

 Johan Rudolf Thorbecke, otac savremene holandske parlamentarne demokratije

Danas je u političkoj emisiji “Buitenhof” izašao interesantan komentar kolumniste Max Pam-a o zloupotrebi političke moći. Pod naslovom “Balkenende i Beatrix” autor kritikuje korištenje pozicije moći za ocjenu nekog kulturnog dijela. Naime radi se o knjizi o holandskim kraljevima iz prošlog vijeka, odnosno Willemu I, II i III. Knjigu “Očevidci holandskih kraljeva 1813-1890” su napisala dva autora, nakon odobrenja kraljice Beatrix da uđu u Kraljevski arhiv i izvrše istraživanja. U knjizi je međutim objavljeno nekoliko stvari koje ne idu u prilog kraljevskoj lozi, naime spominju se duševne bolesti i sklonost ka homoseksualizmu navedenih kraljeva.

Kraljica Beatrix je protekle sedmice izjavila zvanično preko RID (Kraljevske službe za izvještavanje) da je knjiga jednostrano prikazala dotične ličnosti. Premijer Balkenende se takođe javno na TV izrazio o jednostranom pristupu u knjizi i pri tom našao podršku u jednom novinaru koji je ranije pisao o kraljevskoj familiji. Komentator Pam u svom komentaru ističe da je u Holandiji još Thorbecke (otac holandske parlamentarne demokratije), kao premijer, (vidi Johan_Rudolf_Thorbecke )1862., prije 150 godina, izjavio da se neko, sa pozicije vlasti nema šta izjašnjavati o nekom naučnom ili umjetničkom djelu. Državnici to mogu  uraditi samo kao privatni građani, znači u formi pisma naslovljenog onome ko je odgovoran za knjigu. Komentar Max Pam-a možeš pročitati ili vidjeti na komentari Max Pama.

Bila je to "teta Esma". Zivjela je sa paralizovanom majkom i dvanaest godina je njegovala. Iako nije imala nikakvih prihoda kuca joj je blistala od cistoce. Samo mirisi sapuna, nikad onaj neugodni koji dolazi od tako dugo lezecih bolesnika. Posvecujem joj ovu pricu, koju sam prenio sa svog knjizevnog bloga.

01.12.2007.

“Gdje Esma pere haljine*”

 Marco van Basten, kapiten evropskih prvaka Holandije 1986, sadasnji selektor reprezentacije, na meti je napada domacih strucnjaka, iako je Holandija po rezultatima najbolje rangirana evropska reprezentacija 

Nisu ovdje baš oduševljeni žrijebom za EU. Prvo, bolje bi bilo da Holandija igra u Austriji, nego u Švajcarskoj. Razlog:U Austriji navijači mogu slobodno kampirati, u Švicarskoj je to zabranjeno. Drugo: Austrija je jeftinija, pogotovu glavni artikal na EU, a to je pivo. Kao treće: Kud su za protivnike dobili finaliste prošlog svjetskog prvenstva i još pride Rumuniju s kojom imaju negativan skor u kvalifikacijama. Eto, bolje bi im bilo da ih nisu rangirali kao zemlju sa najboljim koeficijentom, pa joj kao takvoj dali “autsajdere” za protivnike.

Naučiti djecu od malih nogu da shvate vrijednost novca i da ga cijene, je jedan od postulata vaspitavanja djece u Holandiji. Za vrijeme dana slobodne trgovine po ulicama djeca iznose iz kuće korištene stvari, slikovnice, igračke i dr. i prodaju ih. Mnogi raznose novine, reklamne materijale, čuvaju djecu. Većina srednjoškolaca radi za prilično niske nadnice, u samoposlugama, garažama, piljarnicama. Niti jedan posao se ovdje smatra ponižavajućim.

Mladima do osamnaest godina je satnica dvostruko niža nego kod odraslih, pa se poslodavcima isplati da ih koriste kao dodatnu radnu snagu subotom ili danima produžene trgovine četvrtkom ili petkom. Roditelji ne štede djecu, pa i kad su dobrog imovnog stanja traže od njih da zarade sebi za džeparac, a često i da učestvuju u kućnim troškovima.

Jučer sam snimio ovu djevojčicu koja ima možda devet godina, ima kikice i liči na Pipi dugu čarapu. Razastrla je svoje stvari ispred ulaza u tržni centar i vodi ozbiljnu trgovinu.  

Na burek blogu (komentari burek bloga ) se razvila žestoka diskusija povodom najave da će na izložbi jedne iranske fotografkinje, u Gemeente (opštinskom) muzeju u Den Haagu, pored fotografija holandskih homo parova, biti objavljene i slike koje asociraju na homoseksualizam Muhameda a.s.

Danas je objavljeno da  je direktor muzeja odustao od izlaganja problematičnih slika, objašnjavajući svoju odluku da dotične fotografije mogu imati uvrijedljivu poruku nekim građanima Holandije i Den Haga.

U reakcijama na ovu odluku ( vidi članak u DeTelegraaf) direktora, mogu se naći različiti komentari. Neki ne odobravaju odluku direktora i izjavljuju kako je Holandija postala muslimanska zemlja u kojoj se ništa više ne smije reći protiv muslimana, i da je u tom pogledu potpuno ubijena sloboda mišljenja. Drugi pak odobravaju odluku ( iako nisu muslimani) govoreći kako treba zabraniti bespotrebne provokacije koje nemaju ništa sa slobodom mišljenja.      

Aids

Svako doba ima svoje bolesti. Ovo podmuklo i komplikovano vrijeme ima i podmukle bolesti. Prije je narod umirao od kuge, kolere, upale pluća, sepse. Snađe te brzom brzinom, i tako brzo i odeš sa ovoga svijeta. Ostajali su samo najjači.

Ovaj AIDS dobiješ u najslađim trenutcima, sve ti lijepo, a ne znaš da si sa ljepotom dobio i smrtonosnu boljku. Još ako ti nađu da si “pozitivan”, zdrav si još, a  ne znaš kada  će stvar krenuti naopako. Ako imaš para gutaš skupe i teško podnošljive lijekove, pa odlažeš egzekuciju. Ako si sirotinja, i još slušaš “pametne” savjete svoje sveznajuće crkve, zaraziš sve živo oko sebe, povučeš sa sobom ženu, nemaš pare za lijekove, ostane sijaset djece bez roditelja koja lutaju afričkim gradovima i većina umiru kao i njihovi roditelji.

Crvena traka je medjunarodni simbol borbe protiv ove bolesti od koje danas boluje oko 40 miliona ljudi.

AIDS najviše pogađa najsiromašnije. Tako je kažu i sa klimatskim promjenama. Sirotinjo, i Bogu si teška!

O svjetskom danu borbe protiv AIDSa vidi naB92