Šolja turske kafe

Pijenje kafe je ritual, kao i pijenje čaja u Engleskoj. Kafa mora biti vruća kao đavo, tamna kao čađ, gorka kao čemer, mirisna kao miris raja. Uživanje kafe u zemljama Balkana pod Otomanskim carstvom je tokom vijekova poprimilo u potpunosti način i ritual kakav je u te zemlje donešen iz Turske. Sudovi za kafu su prilagođeni da sačuvaju glavne odlike napitka, prije svega toplinu i miris. Džezve imaju uski gornji dio da se kafa što sporije hladi, i dugu dršku da se čovjek ne oprži manipulišući oko vatre. Fildžani i šoljice su mali i od debelog porcelana, opet u cilju zadržavanja topline. Džezve su ukrašene duborezima u mesingu, da očima bude veće zadovoljstvo, a tako isto i table za serviranje i mesingani okviri za fildžane. Kafa se ne uživa slatka, a osjećaj gorčine se ublaži ugrizom kocke šećera, pa se sasvim mali komadić šećera iskoristi za pijenje cijelog fildžana kafe. Kafa se pije dugo i polako, u društvu, uz šutnju, ili rijetki razgovor.

U zemljama zapadne Evrope kafa se pije u velikim količinama, Holandija je jedna od vodećih zemalja. Kafa se pije u glavnom na radnom mjestu, iz aparata za filtriranje, iz plastičnih širom otvorenih čaša, dobro zašećerena, uz dodatak mlijeka u prahu. Takva kafa nema ništa zajedničko sa onom kafom na koju smo mi navikli. Interesantno je da iako običaji sa zapada gromovitim tepom osvajaju i prostore bivše Jugoslavije, da ni u jednoj od bivših zemalja Juge, uključujući i Sloveniju i Hrvatsku, u domaćinstvima nije potisnut običaj pravljenja kafe u džezvi, tzv. turske ili bosanske kafe. Izuzetak su ugostiteljski objekti gdje je espresso kod nas odavno potisnuo tradicionalnu kafu, najviše zbog lakog pripremanja u espresso automatima. U posljednje vrijeme na zapadu je sve učestalija tzv. Senzeo kafa, moćna kafa,  iz malih ručnih aparata za filtriranje.

Vise o kafi i nacinu spremanja, vidi ovdje