Tako je nekad davno pjevala Zdenka Vučković. Imati kućicu sa vrtom i ne dijeliti je ni sa kim je nedosanjani san mnogih Holanđana.  Kućicu  ili kuću, vilu, ili zamak, i vlastiti veći komad zemlje oko nje imaju samo seljaci i jako bogati Holanđani. Zemlja je jako skupa, isto kao i gradnja, pa se kuće radi jeftinije gradnje grade u nizovima, ili u najboljem slučaju jedna prislonjena uz drugu, a zemlja oko kuće se daje na kašikicu.

U Reeuwijku, u kome ja provodim najveći dio dana, postoje jezera, u stvari oni ih zovu lokve (plassen) koja su nastala iskopavanjem uglja treseta. Na rubovima tresetišta su seljaci pravili jednostavne seljačke kuće. Vremenom je ova lokacija postala jako atraktivana, pa su veoma bogati ljudi počeli da prave vile. Tako su sada izmješane stare seoske kuće prekrivene slamom i nove vile pravljene od cigle, betona, čelika i stakla. Danas je gradnja veoma ogranicena jer se radi o prirodnom rezervatu za ptice, a i kad se gradi nova kuća potrebno se je držati stare holandske arhitekture. Parcela od jednog dunuma na kojoj je zabranjena gradnja košta preko 100000 eura, a vile dostižu cijene i do 3 miliona eura.

Je sam iskoristio proljetni dan i napravio dosta snimaka ovih kuća, koje imaju nemoguće lijepo uredne i uređene parkove. Danas dajem dio tih snimaka, a drugi put drugi dio.

Volkskrant javlja kako je u BiH konačno, nakon toliko, vremena, postignut sporazum o reformi policije, koji je preduslov za dalje približavanje EU. U kratkoj vijesti se iznosi da je zemlja do sada imala dva policijska korpusa i da je onome iz RS prebacivano na nesposobnosti da uhapsi ratne zločince. Novina javlja da ċe “dva korpusa od sada raditi zajedno” .

Zeljeznicka stanica Waspik kod Waalwijk-a

Stanovnici brabantsko sela Waspik (sjeverno od Brede) imaju da se crvene zbog svog rasizma . Oni su mjesecima riječima i na drugi način zlostavljali jednu liberijansku azilantsku familiju, posebno su se rugali djeci obojene kože. Prozore u kući kojoj je stanovala familija su gađali jajima i paradajzima. Ostali detalji zlostavljanja nisu iznešeni. Familija se u septembru prošle godine morala iseliti iz sela.

Jedna nevladina organizacija istražila je slučaj i konstatovala da su sve organizacije u selu zakazale u preduzimanju mjera za zaštitu ove familije. Iako je bilo toliko žalbi i molbi za pomoć, i iako se slučaj familije raspravljao na opštini, nije ništa preduzeto da se nasilnici spriječe i familija zaštiti. O ovome vidi ovdje.

Moja familija je u početku živjela u jednom selu na sjeveru Holandije. Iako je većina stanovnika bila veoma ljubazna, bilo je onih koji su nam dva puta bacili truhle jabuke na prozor. A ovdje u Goudi pred vratima stana nam je komšija zapalio auto. Iako su svi okolo znali ko je nasilnik, niko od komšija nije htio da ukaže prstom na njega, a da o policiji i ne govorim. Poslije su ga spengali jer je napao holandskog agenta u civilu. Što se nas tiče mogao je  nas rahat i dalje paliti, svi bi se pravili da se ništa ne dešava. Mi smo bili ti koji smo morali promijeniti stan, a on je ostao i do dana današnjeg, iako većinu vremena provodi u zatvoru.