Onima što su stalno na jednom mjestu čini se da se malo šta mijenja u životu, ali su promjene jako vidljive ako dođete nakon čak i nakon kratkog odsustvovanja. Često sam u Sarajevu i uviđam promjene, ne toliko u izgledu grada, koliko u izgledu i sudbini ljudi. Oni ljudi koje ja poznajem i sreċem su na silaznoj krivulji života, na paraboli koja često ima isuviše strm onaj padajuċi krak. Kad sreċem stalno jedne te iste osobe onda i ne želeċi, ne mogu da izbjegnem utisak njihovog laganog propadanja. Prije dvije tri godine sam sretao jednog poznanika koji mi se žalio kako je ostao bez posla. Onda mi je kod sljedeċih susreta pričao kako nema pravog posla, ali kako se bavi nekim aktivnostima, kako organizuje neke ekskurzije za omladinu, itd. Sljedeċi put mi nije spominjao nikakve aktivnosti. Samo je imao više bora, podočnjake, odjeċa mu je bila iznošenija. Kad sam ga zadnji put sreo nije spominjao nikakava posao nego mi se odmah požalio na velike zdravstvene probleme koje ima, kako nosi kateter, kako mora operisati prostatu itd. Sve bi ovo bilo u neku ruku i normalno da se ne radi o relativno mladom čovjeku, koji bi u normalnim prilikama bio na vrhuncu svoje radne aktivnosti, i ne bi imao zdravstvene probleme karakteristične za jednog starca.
U ratu sam primjetio da slabljenje vida na blizinu, koje je normalno kod osoba preko 45 godina života, i koje ide otprilike jednu dioptriju svake četiri godine, da to slabljenje akomodacije ide dvostruko brže u ratnim godinama. Tako je vjerovatno i sa drugim vitalnim organima, posebno sa srcem i mozgom. Poratno vrijeme za mnoge nije mnogo bolje, pa ako se i ono uračuna onda je tih deset ili više godina skratilo život prosječno za pet do osam godina života. Da se ne govori još o užasno štetnoj ratnoj ishrani i onečišċenju vode (strancima u BiH se još uvijek preporučuje zabrana upotrebe vode iz vodovoda), zatim o sadašnjem katastrofalnom onečišċenju zraka zbog starih dizel automobila, što je sve dovelo do rapidnog porasta malignih oboljenja. Ako se sve ovo uračuna onda se može govoriti i o skraċenju života do deset godina.
U Sarajevu za mog boravka od dvije do tri sedmice obično odem na najmanje jednu sahranu. Ovaj put sam išao na tri dženaze, doduše dvije osobe su bile u dubokoj starosti, što pobija ove moje dosadašnje tvrdnje. Ali ako se obrati pažnja na dob urmlih u smrtovnicama vidjeċe se veoma veliki broj umrlih između pedesete i šezdesete godine, da ne govorim o još mlađima. Jedna velika neovisna naučna studija bi bila potrebna da potvrdi ove moje teze, ali je to obzirom na nepotpune zdravstvene statistike, veoma teško provesti. Može se doduše jednostavno uporediti srednje trajanje života u BiH 1990 i 2008, ali je pitanje koliko su i te statistike u našim uslovima pouzdane. Treba napomenuti da je prosječno trajanje života jedan od glavnih pokazatelja kvaliteta života u nekoj sredini, i da su tu razlike ogromne između nekih afričkih zemalja gdje srednje trajanje života iznosi jedva 40 godina, i razvijenih zemalja, napr. Japana, Norveške, Holandije, gdje prosječna dob iznosi preko 80 godina.
Ostaje utjeha da se čovjek približava onom dobu kada najviše susreċe prijatelje na groblju, da su ljudi i ranije umirali relativno mladi i da je ovo gore napisano, samo subjektivni utisak.
