Volim da pogledam dnevnik belgijske-flandrijske TV u sedam sati. U Flandriji govore holandskim (ne, flamanskim, kako neki krivo misle) jezikom, a imaju prepoznatljiv naglasak, kao naši Hercegovci kad govore bosanski.

U prvoj polovini dnevnika dominiraju socijalne teme, teme iz svakodnevnog života, zdravlja, sigurnosti u prometu. Tako je večeras u prvom dijelu znatno prostora posvećeno prijedlogu da se za mlade vozače do dvije godine vozačkog iskustva dozvoli 0,2 promila alkohola u krvi, umjesto dosadašnjih 0,5. Zatim je dosta vremena posvećeno događaju u valonskom(dio Belgije gdje govore francuski) gradu Charleroi-u gdje su nađena dva mladića mrtva, usljed predoziranja metadonom. Veliki dio vremena je posvećen i ovisnicima o kockanju i mjerama koje bi trebalo protiv ovog zla da preduzme zvanična državna  lutrija.

U drugom dijelu se daju veoma kratke vijesti iz zemlje i svijeta, a u trećem dijelu su događaji iz kulture, sport i vrijeme.

Veoma malo se posvećuje političkim sastancima, sjednicama Parlamenta, kretanju i izjavama političara. Naprimjer u jednom dnevniku je posjeta premijera Belgije Holandiji bila na redu tek nakon pola sata trajanja dnevnika.

Za ove političke događaje postoje posebne političke emisije iza dnevnike tokom noći, tako da se u dnevniku samo spomenu politička zbivanja tog dana, i najave teme koje  će biti u političkim emisijama. Pa ko voli nek izvoli.

Sjećam se da su kod nas u onom sistemu skoro svake vijesti počinjale sa: ”Predsjednik Republike drug J.B. Tito je posjetio, izjavio, obišao.....”

Sada je i kod nas napravljen napredak, pa teme iz običnog života budu često u glavnim udarnim emisijama. Ali veoma malo se posvećuje prostora zdravstvu, dječijoj zaštiti, zaštiti starih, siromašnih, zaštiti raznih ovisnika, itd. Još uvijek se previše prostora poklanja političarima, često i onim drugorazrednim, od kojih se neki ne skidaju sa TV. Posebno napr. kantonalna TV Sarajevo svaku noć u svom dnevniku u pola sedam  i po nekoliko puta predstavlja glavne gradske i kantonalne čelnike kako nešto obilaze, otvaraju , izjavljuju, sjede na sjednicama ...... 

Podsjeti me to na one dnevnike opisane u gornjoj alinei (drug Tito je....). 

Actualiteit, heet van de naald, dagelijks op uw Eén-scherm om 13, 18, 19 en 23 uur. Het Journaal Laat wordt 's nachts, na Man Bijt Hond, herhaald tot 09.00 uur in de ochtend. > volg het nieuws 24/7 op deredactie.be

U  emisiji TV West  De andere oog novinar ove stanice Mustafa Hadžibrahimovic donosi reportažu o gostovanju Esme Redzepove u jednoj diskoteci u centru Haga. U petak je Esma u prepunoj sali diskoteke oduševila naše zemljake i Holanđane koji ispoljavaju ljubav prema “balkanskoj” muzici.

Intervjuisani posjetioci su izrazili oduševljenje onim što su Esma i njeni muzičari pokazali. Jedna “naša” gospođa je rekla kako nam je Esma neka vrsta majke, toliko smo mi srasli uz nju i njenu muziku. Upitani mladi Holanđani kažu kako malo znaju o Balkanu, ali da ih ova muzika fascinira i da muzika ne poznaje granice.

Sezdestepetogodisnja diva romske muzike, koja još uvijek mlado izgleda, je dala intervju pomenutom novinaru. Između ostalog je rekla da neki nepitano koriste njenu muziku i tamo gdje ona ne pristaje, kao što je uradio Borat stavivši njeno “Čaje Šukarije” u  svoj film, u kome on ismijava Rome i Jevreje i u Americi stvara pogrešnu sliku o njima.

Jedan haški psiholog je ispitivao učestalost pojave šizofrenije kod stanovnika stranog porijekla. U sinošnjoj emisiji TV West “De ander oog” (Drugo oko) on je iznio svoje zapažanje da se šizofrenija pojavljuje češće kod osoba koje su se doselile u Holandiju, nego kod autohtonih stanovnika. Po njegovom mišljenju što je neka nacionalna grupa izložena više diskriminaciji, to je učestalost ove duševne bolesti učestalija. Tako Marokanci oboljevaju četiri puta više nego autohtoni Holanđani, a Turci i Antilijanci dva puta češće.

Mada nasljedni fakotori igraju veliku ulogu kod ispoljavanja bolesti, veoma je veliki značaj i okoline u kojoj se osobe nalaze. Ako ta okolina pruža osjećaj nesigurnosti, onda je šansa da se bolest ispolji veća. Tako se bolest najčešće pojavljuje u prvoj i drugoj generaciji doseljenika.

Autor knjige podvlači da iako osobe oboljele od ove bolesti imaju predstave i ideje o stvarnosti koje su daleko od realnosti, bolest ipak nije takva kako je okolina oboljelog zamišlja. Naime ovakvi ljudi se bezrazložno isključuju iz društva, mada se uz odgovarajući prilaz i tretman oni mogu zadržati kao ravnopravni članovi društva.

Da bi se smanjio broj oboljelih potrebno je doseljenicima pružiti osjećaj sigurnosti, i kreirati takve odnose da se ne osjećaju napušteni.