Svako ima povremeno potrebu da istrese nešto iz sebe. Nekada se radi o tajnama koje se ne smiju reći ni najboljem prijatelju. Tako i onaj iz priče, kad je vidio u cara Trajana kozije uši, nije nikome smio to reći, nego je iskopao rupu u zemlji i na sav glas zavikao u zemlju kako su u cara kozije uši.

Nekada je bolje svoj jad reći nepoznatim ljudima. Tako ljudi koji putuju autobusom u Bosnu ispričaju nepoznatim ljudima svoje najintimnije tajne, a onda na zadnjoj stanici odu bez pozdrava. Moja rahmetli mama bi otišla na Ilidži, sjela na klupu kraj fontane, i ispričala se sa nepoznatim ženama. Jedna njena prijateljica je išla kod nekoga kacara (čovjek koji pravi kace, burad) na Vratniku i s njim bi se ispričala. Njena djeca nisu imala kad vremena za priču.

Nekad je potrebno da čovjek ima i neko poznato usamljeno mjesto koje pruža neku sigurnost, i da tu sam na miru razmisli i često razmrsi zapetljane konce. Moje mjesto ovdje u Holandiji je ova osamljena klupa. U Bosni je to livada pored moje vikendice.

Imate li vi neko svoje omiljeno mjesto za razmišljanje?