Oslobađanje Ingrid Betancour iz ruku FARC-a je već treći dan medijski događaj broj jedan u svijetu. Oslobođena francusko-kolumbijska političarka, koja usput rečeno izgleda mnogo bolje nego što su predstavljali, je izjavila kako je sretna da može konačno slobodno disati. Napomenula je kako je sedam godina živjela bez tople vode, električne struje, i svega drugog što se podrazumjeva u normalnom životu.

Njenim oslobađanjem žele svi da uberu poene, od kolumbijanskog, i francuskog predsjednika, do vojnih komadanata, humanitarnih organizacija, raznih udruženja koja su se kao borila za njeno oslobađanje. Sad se uključio i papa, koji ju je pozvao na prijem sljedeće sedmice. Ingrid je naime za svoje oslobođenje prvo zahvalila Bogu i Djevici Mariji, a onda svojoj majci i ostalima. Takođe je rekla da je to jutro, kada će biti izvedena akcija oslobađanja, imala čudan osjećaj, neko predskazanje nečega što  će joj se taj dan dogoditi.

Ko je živio u zatočeništvu, može bar donekle razumjeti kakav je to osjećaj biti ponovo slobodan. Stotine hiljada Sarajlija su godinama, pred očima cijelog svijeta, živjele zatočene bez vode, struje, hrane, i plus što su sistematski ubijani. Kada sam krajem 1994 krvave glave izašao iz Dobrinjskog tunela i stigao u Hrasnicu, a potom u Zenicu, shvatio sam šta znači sloboda i udisanje slobodnog vazduha. Nažalost medijska kampanja oslobađanja sarajevskih zatočenika je na zapadu bila nikakva, izuzimajući pojedince koji su dolazili u Sarajevo i dijelili sudbinu njegovih stanovnika.

Došavši u Holandiju krajem 1994. nisam moigao sebi doći kako niko nema pojma šta se u Sarajevu i u BiH radi. Ljudi su u poslugama vukli hranom prenatrpana kolica. Jednom su me nazvali iz lokalnih novina. Javio se sin i rekao da otac nije kod kuće. Mislio sam da traže intervju sa mnom da im iznesem strahote u kojima Sarajlije žive. Kada su nazvali ponovo , ja sam se javio, nisam razumio holandski, pa mi je sin preveo. Kaže, pitaju nas, da li hoćemo da se pretplatimo na Groninške novine.