Leteci Holandjanin

Kada sam nedavno posjetio groblje Bare iznenadilo me da je pored ulaza napravljen, arhitektonski veoma uspio, komemorativni centar. Inače se vidi  da se groblje veoma dobro održava. Naravno, kod nas nisu ni mrtvi svi isti, pa neki imaju cijela turbeta, a nekima nema traga osim u grobljanskim knjigama. Tako je i u novinama, pojedini imaju stranice i stranice, kao da nije dovoljna sasvim standardna obavijest o nečijoj smrti, kao i sasvim mala kamena ploča ili nišan na grobu ili mezaru. Tako je u Holandiji svi imaju jednak prostor u novini i svi jednaku veličinu posmrtne ploče.

Za Borije nisam ranije čuo, sve dok nas devedeset druge neprijateljski agresorski topovi nisu počeli gađati sa ovog lokaliteta. Danas sam eto bio na Borijama i grad odavde zaista izgleda kao na dlanu.Dobro je da je iko ostao živ, odavde se sve živo može pogoditi. Ne ponovilo se nikome.

Prije dvije godine na Kongresu B-H naučenjaka jedno od glavnih pitanja koje su postavljali naši studenti, diplomci na stranim univerzitetima, je bilo kada će njihove diplome biti priznate u BiH. Jučer na Forumu mladih Drugog kongresa B-H umnih glava, je ponovno to pitanje bilo jedno od glavnih.

Iako je u međuvremenu usvojen Zakon o visokom obrazovanju, u kome stoji da će diplome priznavati Agencija za priznavanje diploma, u praksi je ostalo sve isto. Ta Agencija nije ni formirana. Džaba diplome sa Harvarda, Oksforda, Kembridža, ništa to ovdje ne vrijedi. Diplome treba lijepo predati na fakultet ili višu školu, lijepo platiti nekoliko stotina maraka,  pa će onda svjetski poznati kadrovi koji su prije nekoliko godina šljegli i preko noći odradili doktorate, e te će hadžije reći kako nigdje nema takvih fakulteta kao u Sarajevu. Sve je to tamo negdje da te bog sačuva,nemaju oni tamo anatomija ni matematika na kojima se ostaje po nekoliko godina, oni tamo to završe u roku, pa kako mogu ti fakulteti biti dobri. Programi se jednostavno ne slažu i ono od tamo se ovdje ne pika.

Kao da fakultet nije samo prvi korak u struci i nauci, mjesto gdje se ne bubaju napamet Markovi konaci i Španska sela, nego mjesta gdje se budući intelektualac nauči da misli i da zna gdje će naći znanje, kako će proizvesti nova saznanja i kako će to objavljivati i komunicirati sa ostalima. Posebno će se oni naučiti da budu skromni i oprezni sa svojim znanjem i da ga u svojoj bahatosti ne iskoriste pogrešno i naprave veću štetu nego korist ljudskom i životinjskom zdravlju, ekonomiji i ekologiji, moralu i nacionalnoj kulturi. A upravo to fali našem okamenjenom visokom obrazovanju.

Naši Harvardovci će i dalje nailaziti na zatvorena vrata, curik natrag okle ste i došli, nisu ovi prostori za vas, slabe su te vaše škole,  svakako vas nije bilo kad je ovdje grmilo i gorilo.

Selo Rakovica, dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva, bijaše kako je neko izračunao, centar bivše Jugoslavije. Otuda i restoran kraj puta za Kiseljak, koji je nosio takvo ime, a danas se zove “Centar Bosne i Hercegovine”. Nekada je kompletan saobraćaj iz Sarajeva za sjever Bosne i za Zapadnu Evropu išao kroz ovo selo, pa su bile učestale saobraćajne nesreće na dionici do Kiseljka. Put se od Rakovice vijugavo penje ka Kobiljači, na kojoj je u ratu bila granica između srpske i hrvatske vojske. Danas je tu granica između Kantona Sarajevo I Srednjebosanskog kantona. Kiseljak je bio povezan stalnom linijom gradskog saobraćaja, autobusi su išli svaki sat. Sada se Kiseljak okrenuo od Sarajeva i usmjerio ka Vitezu i Travniku, pa bolesnici umjesto u mnogo bližu i veću sarajevsku bolnicu, idu u bolnicu u Novu Bilu, ili u Travnik.

Selo, koje je svoje ime dobilo po rakovima koji su živjeli u potoku koji teče iz Zenika, je danas centar široke doline sa nekoliko zaseoka, u stvari prigradsko naselje poznato prije svega po velikom broju vikendica. U posljednjem ratu srušena džamija sa desne strane puta zamijenjena je novom sa lijeve strane puta, u samom centru mjesta. Tu se sada pravi I trgovački centar. Iznad Rakovice su kantonalne vlasti napravile moderan centar za odvikavanje od narkomanije. U Gladnom polju je bio veliki voćnjak jabuka, a danas je to područje zatrpano različitim skladištima i trgovinama.

Tlo u Rakovici je glineno i slabo rodno,a mjesto pati od nedostatka vode. U toku je izgradnja vodovoda. Očekuje se da će sredinom iduće godine Rakovica dobiti vodu iz gradskog vodovoda sa Ilidže.   

Proputovao sam Pelješcem. Poluotok mungosa, divljih pasa čagalja, morskih kapetana, grožđa postupa i dingača, trajekata, strmih i uskih puteva, pustih sivih brda i oskudnih polja prekrivenih vinogradima, solane i školjki - malo se, ili nikako promijenio od kako znam za njega. Ljetovao sam tu prvi put daleke 1968., još kao srednjoškolac, sa ferijalom u Vignju. Došli smo do Vignja truckajući se po makadamu u nekom starom autobusu. Bijaše to skromno ljetovanje, budio nas je u jutru Tom Jones (Dilajla), Adamo i ostali tada popularni pjevači. Ustajali smo bunovni iz šatora, prali se na zajedničkoj česmi, poslije pomagali u kuhinji u guljenju krompira. Bila je to jedna od prvih pravih sarajevskih ferijala. Naveče nam je svirao orkestar, a bio je tu i Nikola Borota Radovan, koji će kasnije postati popularan sa svojom crvenom crnogorskom kapom i sa Nedom Ukraden.

Danas se Pelješac spominje uglavnom u vezi izgradnje mosta kojim bi se skratio put do zabitih i zaostalih mijesta, a koji bi Hrvatsku objedinio kao zemlju koja nije više prepolovljena teritorijom susjedne zemlje. Ništa na ovom poluostrvu nije izgrađeno u posljednjih dvadesetak godina. Hoteli u Orebiću su postojali i ranije, a kompleks bivšeg vojnog hotela Perna je djelimično obnovljen, mada okolina još uvijek djeluje depresivno.

Mi smo boravili u Orebiću, mjestu starih kapetana i njihovih oronulih vila, mjestu raskošne suptropske vegetacije, velikih palmi, čempresa i dalmatinskih borova. U nekoliko hotela, poznatih od ranije po povoljnim prvomajskim aranžmanima, ima Francuza, Nijemaca, Italijana. Neugledni kamp u Perni su okupirali Poljaci. Na plaži ispod hotela najviše Bosanaca koji dolaze kod prijatelja i rođaka koji su nekad davno u Orebiću napravili kuće. Rijetki su muškarci Bosanci koji ne nose veliki trbuh ispred sebe.Jedan Italijan svaki dan ulovi hobotnicu, onda je mlati od beton na molu da je usmrti, pa je trlja i mlati papučom, pa poslije pola sata je oguli i sa svojim Italijanima je pojede onako sirovu. U kabini za presvlačenje koja ima dva dijela, za dvoje, i odjeljena je pregradom, neko na pregradi izbušio veliku rupu baš u visini onih dijelova tijela, zbog kojih se ljudi i presvlače u kabini.

Grad je čist, snabdijevanje dobro, cijene za oko 30 posto više nego u Sarajevu. Nedostatak je smrad ispred hotela Bellevue, tu je i ranijih godina smrdila kanalizacija. Korčulanskim kanalom prolaze brodovi i trajekti, a baš sam uspio snimiti jedan veliki kruzer, ogromni brod dužine oko 200  metara. Evo vam nekoliko slika snimljenih sa plaze ispod Grand Hotela u Orebiću.     

Drugi kongres B-H naučnika “iz zemlje i svijeta” otvoren je juče u Avazovom Radon plaza hotelu. Kongres okuplja istaknute bosansko-hercegovačke naučnike iz zemlje i iseljeništva, a cilj mu je razmjena iskustava i povezivanje naučne misli između “domaćih” i “iseljenih” bosanskih i hercegovačkih mozgova. Tako je objavljeno da na konresu prisustvuje oko 400 učesnika, a oni će podnijeti referate iz raznih (skoro svih) oblasti nauke.

Prije dvije godine je organizovan Prvi kongres. Organizator je bilo, kao i sada, Ministarstvo za nauku Kantona Sarajevo. Karakteristična je mnogo manja medijska zastupljenost ovoga kongresa, nego onoga nego prije dvije godine. Tada je grad bio izlijepljen ogromnim posterima sa fantastičnim slikama projekcije nauke izvana u Bosnu i Hercegovinu. Tada su potrošene i velike pare jer je većini učesnika bio plaćen put, avionska karta iz Amerike ili Australije, a bio je I besplatan smještaj u gore pomenutom tek otvorenom hotelu. Ove godine su samo izabrani imali privilegiju da dođu o trošku Kantona, odnosno Sarajlija.

Kantonalna televizija i ove godine daje veliki publicitet skupu. Da li to ima veze sa izborima, (kao i prije dvije godine), te popravljanjem imidža kantonalnih vlasti, o tome bi se moglo govoriti. Činjenica je da ovakav multipliciran kongres može povezati naše ljude od struke I nauke, ali prevelika rasplinjenost na sve oblasti nauke teško da može rezultirati konkretnim projektima i rezultatima.  

U danasnjem "Oslobodjenju" Ljekarska-lijecnicka komora Kantona Sarajevo u rubrici smrtovnica daje posljednji pozdrav preminulom primarijusu dr. Dragi Kovacevicu.U smrtovnici pise (citiram): Bio je omiljen kod pacijenata i medju kolegama, a malo je takvih medju nama! 

Komora  sama priznaje kako medju njenim clanovima ima malo onih koji su omiljeni medju kolegama i pacijentima, vecina su znaci neomiljeni. Komora je tako jedna od rijetkih udruga koja priznaje sa kakvim clanovima ima posla.

Na putu ka moru, stanemo u Čelebićima, odmah iza tunela. Tamo u pravoj staroj pekari na drva peku odličan hljeb. Imaju dobre i seljačke pite. Usput obavezno kupimo i lepinje sa kajmakom.

 Na stubu pred radnjom stoje plakati sa reklamama  za kombinacije jela i pića. Eto ispade kako je prava bosanska kombinacija: lepinja sa kajmakom uz koka kolu kao prikladno piće. Meni baš to nikako ne ide, bolje bi bilo kombinacija lepinje sa kefirom ili mlaćenicom.

Prije dva dana jedan profesor jezika se u "Oslobođenju" osvrnuo na neopravdanu, pretjeranu i često sasvim nepotrebnu upotrebu stranih riječi u našem jeziku.  Ranije sam pisao kako je u Sarajevu riječ definitivno  jedna od najčešćih koja se može čuti na TV. Nekidan gledam intervju, novinrka intervjuiše neku damu koja se smatra uspješnom u nekoj oblasti kulture. Dama je u svojim odgovorima jedno desetak puta upotrijebila riječ apsolutno. A daleko najčešće korištena riječ je super. Ona je zamjena za sve pridjeve koji opisuju ljepotu i uspjeh. Mirza iz "Mirzinog jata" je njih sviju davno pretekao pjevajući: Specijalan mi smo spoj, apsolutno ja sam tvoj,....(vidi).

Kovači su dio moga djetinjstva. U blizini je stanovala moja tetka, a ja sam volio da se spustim niz Kovače i prođem iza Telala pa preko Šeherćehajine ćuprije na drugu stranu Miljacke. Prekjučer sam imao popodnevnu pauzu pa sam prošetao Kovačima. Izniklo je podosta novih hotela, onih malih, kao u Parizu ili Istambulu, svi su lijepo uređeni i nose neka egzotična imena.

Stara pekara kod Mahira neprekidno radi, uz nju vozilo za kućnu dostavu poznatih pica sa suhim mesom. U njenoj blizini tapetarska radnja. Ulazim i pitam za popravku roletni, još su mi od rata izbušene od metaka iz Nedžarića. Nekadašanje Čengino skladište građevinskog materijala je napušteno, oslobođen ekskluzivan prostor za novu gradnju, priča se kako će tu biti rezidencija visokog vjerskog službenika.

Kroz šehidsko mezarje protiče bistri potočić, dvije djevojke se slikaju ispred mezara Alije izetbegovića. Sunce na utoku negdje tamo iza Huma, osvjetljava prozore obnovljenih i uljepšanih starih bosanskih kuća.Pored jedne takve kuće koja graniči sa mezarjem prolazi zgodna djevojka u mini suknji. Onima koji leže u zemlji nasilno je prekinuta mladost, tuga je da ne mogu vidjeti ni doživjeti ovu ljepotu ljetnjeg akšama na Kovačima.