Za Borije nisam ranije čuo, sve dok nas devedeset druge neprijateljski agresorski topovi nisu počeli gađati sa ovog lokaliteta. Danas sam eto bio na Borijama i grad odavde zaista izgleda kao na dlanu.Dobro je da je iko ostao živ, odavde se sve živo može pogoditi. Ne ponovilo se nikome.

Prije dvije godine na Kongresu B-H naučenjaka jedno od glavnih pitanja koje su postavljali naši studenti, diplomci na stranim univerzitetima, je bilo kada će njihove diplome biti priznate u BiH. Jučer na Forumu mladih Drugog kongresa B-H umnih glava, je ponovno to pitanje bilo jedno od glavnih.

Iako je u međuvremenu usvojen Zakon o visokom obrazovanju, u kome stoji da će diplome priznavati Agencija za priznavanje diploma, u praksi je ostalo sve isto. Ta Agencija nije ni formirana. Džaba diplome sa Harvarda, Oksforda, Kembridža, ništa to ovdje ne vrijedi. Diplome treba lijepo predati na fakultet ili višu školu, lijepo platiti nekoliko stotina maraka,  pa će onda svjetski poznati kadrovi koji su prije nekoliko godina šljegli i preko noći odradili doktorate, e te će hadžije reći kako nigdje nema takvih fakulteta kao u Sarajevu. Sve je to tamo negdje da te bog sačuva,nemaju oni tamo anatomija ni matematika na kojima se ostaje po nekoliko godina, oni tamo to završe u roku, pa kako mogu ti fakulteti biti dobri. Programi se jednostavno ne slažu i ono od tamo se ovdje ne pika.

Kao da fakultet nije samo prvi korak u struci i nauci, mjesto gdje se ne bubaju napamet Markovi konaci i Španska sela, nego mjesta gdje se budući intelektualac nauči da misli i da zna gdje će naći znanje, kako će proizvesti nova saznanja i kako će to objavljivati i komunicirati sa ostalima. Posebno će se oni naučiti da budu skromni i oprezni sa svojim znanjem i da ga u svojoj bahatosti ne iskoriste pogrešno i naprave veću štetu nego korist ljudskom i životinjskom zdravlju, ekonomiji i ekologiji, moralu i nacionalnoj kulturi. A upravo to fali našem okamenjenom visokom obrazovanju.

Naši Harvardovci će i dalje nailaziti na zatvorena vrata, curik natrag okle ste i došli, nisu ovi prostori za vas, slabe su te vaše škole,  svakako vas nije bilo kad je ovdje grmilo i gorilo.

Selo Rakovica, dvadesetak kilometara sjeverozapadno od Sarajeva, bijaše kako je neko izračunao, centar bivše Jugoslavije. Otuda i restoran kraj puta za Kiseljak, koji je nosio takvo ime, a danas se zove “Centar Bosne i Hercegovine”. Nekada je kompletan saobraćaj iz Sarajeva za sjever Bosne i za Zapadnu Evropu išao kroz ovo selo, pa su bile učestale saobraćajne nesreće na dionici do Kiseljka. Put se od Rakovice vijugavo penje ka Kobiljači, na kojoj je u ratu bila granica između srpske i hrvatske vojske. Danas je tu granica između Kantona Sarajevo I Srednjebosanskog kantona. Kiseljak je bio povezan stalnom linijom gradskog saobraćaja, autobusi su išli svaki sat. Sada se Kiseljak okrenuo od Sarajeva i usmjerio ka Vitezu i Travniku, pa bolesnici umjesto u mnogo bližu i veću sarajevsku bolnicu, idu u bolnicu u Novu Bilu, ili u Travnik.

Selo, koje je svoje ime dobilo po rakovima koji su živjeli u potoku koji teče iz Zenika, je danas centar široke doline sa nekoliko zaseoka, u stvari prigradsko naselje poznato prije svega po velikom broju vikendica. U posljednjem ratu srušena džamija sa desne strane puta zamijenjena je novom sa lijeve strane puta, u samom centru mjesta. Tu se sada pravi I trgovački centar. Iznad Rakovice su kantonalne vlasti napravile moderan centar za odvikavanje od narkomanije. U Gladnom polju je bio veliki voćnjak jabuka, a danas je to područje zatrpano različitim skladištima i trgovinama.

Tlo u Rakovici je glineno i slabo rodno,a mjesto pati od nedostatka vode. U toku je izgradnja vodovoda. Očekuje se da će sredinom iduće godine Rakovica dobiti vodu iz gradskog vodovoda sa Ilidže.