Danas je u Holandiji grozota od vremena. Posljednjih dana je bilo jako hladno, ali je po danu sijalo sunce, pa je bilo lijepo. Danas je pored nemoguće zime još i sve u mraku, drveće okovano injem, a kanali totalno zaleđeni.

Juče sam bio u Den Hagu i snimio poznatu fontanu pred Tribunalom. Voda još izlazi iz prskalica, ali je cijela fontana zaleđena. Praznici su, sve je stalo, nema šta. Samo djeca rastu. 

Umjesto vlastitog komentara o 2008-oj donosim dio komentara Gojka Berica, objavljenog u danasnjem Oslobodjenju. Cijeli tekst vidi ovdje

Mudri Zuko Džumhur znao je reći da na Balkanu čovjek od sve imovine treba da ima samo dva kofera, jer tu nije moguće da se rodiš i da umreš u istoj državi. Tokom života najvjerovatnije će ti se kuća srušiti na glavu i moraš ponovo da je gradiš. Stalno vraćanje istog. Kao da je slutio šta će se desiti 90-ih godina prošlog vijeka. Život sam proveo u četiri ili pet različitih država a da nisam maknuo dalje od kruga čiji radijus iznosi svega nekoliko stotina kilometara. Moja generacija je odgajana u duhu ideološke parole o bratstvu i jedinstvu, komunističke verzije biblijskog gesla “ljubi bližnjega svoga“. Režim je potirao različitosti u višenacionalnoj zajednici, što se na kraju okrenulo protiv njega, pa je i ta parola skončala u potocima krvi. Događaji danas teku potpuno suprotnim tokom - na djelu je udarničko umnožavanje podjela na “druge i drugačije“.

Država u kojoj danas živim ustanovljena je i nametnuta tripartitnim mirom u Dejtonu, a normativno ustrojena na etničkom i vjerskom fundamentalizmu, tačnije na etnoreligijskom nacionalizmu. Individualizacija je mogućna, ali po cijenu da budeš izdajnik ili autsajder. Tragajući za novim identitetom isključivo na toj matrici, Srbi, Bošnjaci i Hrvati ponovo izmišljaju sami sebe i to tako da razlike među njima budu što veće. Učitelji, historičari i pisci, ideolozi nacionalističkih stranaka i vjerske poglavice nameću mladim generacijama model njihovog identiteta. Taj je model ispunjen ratovima, genocidom, neizmirenim računima, “pobjedama“ u ratu i “porazima“ u miru, glorifikacijom religije i svetim nacionalnim idealima.

Ovdašnje nacionalističke elite zanimaju samo kolektivni plemenski problemi, jer ih jedino to održava na vlasti. Nijedna od njih ne želi multietničku Bosnu i Hercegovinu i zato svih ovih godina jedna drugoj nude politička rješenja za koja se unaprijed zna da ih nije moguće provesti. To je stvorilo stanje u kojem se tri naroda ne podnose, a moraju živjeti zajedno, svako sa svojim frustracijama. Na tako oblikovanom horizontu ima svega osim prosperitetne budućnosti.

Znam, ovo novogodišnje vino je kiselo. Ali, nije do mene.

Najveća oftalmološka ustanova u zemlji Očna bolnica u Roterdamu (Oogziekenhuis Rotterdam) je nabavila  5000 naočala koje će besplatno podijeliti. Postoje i posebne male naocale za djecu. Naocale od pleksiglasa moraju zatvarati oci sa svih strana. Očno odjeljenje u Deventeru prodaje naočale bez dobiti (2,5 eura po komadu), a naočale se mogu kupiti i na mjestima gdje se prodaju sredstva za vatromet, po cijeni od 5 eura.

Na stranici Očnog odjela u Deventeru ima folder gdje je detaljno opisano kako treba pravilno postupati kod paljenja vatrometa, a da bi se izbjegle povrede.

U modi je čestitanje Nove Godine e mailom. Uz riječi sa lijepim željama šalju se i sličice, obično posuđene sa neke stranice specijalizovane u te svrhe.

Elektronika je sama po sebi sterilna i hladna. Slova su štampana, pa ma kako se izabirala uvijena i obojena, ona su kliširana. Nedostaje individualizam vlastitog rukopisa. Slika koja ide uz to je nečija, bolje je ako je vlastita. Još je bolje ako je neko kreativac da je lično napravio čestitku kao neko umjetničko djelo, pa još ako ih ima više da ne šalje svima istu.

Ipak je po meni najgora stvar kada se jedne te iste riječi sa lijepim željama, i jedna te ista eventualna slika, pošalju na adrese svim kontakt personama, kojima se smatra da ih treba poslati. Tako se jednim hicem ubije i po tridesetak persona. Svi se stave pod jedno, svi su jednako dragi i vrijedni i svima idu potpuno iste riječi.

Ne budimo toliko lijeni da ne možemo svakom pojedinačno stisnuti ruku, a ne svima samo mahnuti iz aviona. Pa ipak se šalje ljudima kojima se zna ime i prezime, i koji su nam bliski prijatelji. Druga je stvar kad se čestita svim posjetiocima bloga, ili svim čitaocima novine, svim simpatizerima nekog kluba, svim penzionerima, itd.

Evo lijepih haljina i kombinacija za ljepši pol da se urede za Novu. Pošto je ekonomska kriza neke dame nemaju baš para za skupe haljine, pa će, kao ove dvije  lutke ( izgubile sasvim glavu od brige sta ce obuci ) na posljednjim slikama, morati čekati Novu malo razgolićene. Ali ne fali, ako je dobro grijanje i izvana i iznutra, neće im biti zima.

Hladno je vrijeme, boravi se u zatvorenim prostorijama, sve to dovodi do pojave prehlada i raznoraznih oblika “gripa”.  U modi su stomačne gripe. Srećom malo se spominje ptičija gripa, koja je prije godinu-dvije prije finansijske krize, izgledala kao glavna pohara koja će nam dohakati.

Posjete  apotekama su postale frekventne, kupuju se razna sredstva protiv gripa i nahlada, vitamini, sirupi, sredstva za poboljšanje imuniteta. Moje lično mišljenje je isto kao  ona stara izreka, da gripa traje sedmicu dana ako se ne liječi, a ako se liječi traje heftu. Isto važi i za većinu narodnih “bir iladža” kojima će bolest biti “ko rukom odnešena”. Bijeli luk, crni luk, rakija loza,  praziluk potpoljen u kiselu vodu, i druga sredstva jakih mirisa, učiniće da pored toga što ste bolesni, još i smrdite.

Većina ovih lijekova stvara utisak da djeluju, jer se često ne radi o pravoj gripi, nego o nahladi koja bi ionako prošla za kratko vrijeme. Virus gripe nije osjetljiv ni na kakve lijekove, a vakcina ima dejstva, ako se pogodi tip virusa koji se svake godine mijenja.

Prije dva dana sam bio u apoteci, da uzmem lijek koji nema veze sa nahladom, neku mast za oči, ne daju ni to bez recepta. Iako sam se već navikao, u početku mi je bilo pravo čudo, uvijek se iznenadim holandskim apotekama. Iznenadi me u stvari neobična živost i trka osoblja, tamo – vamo, dok  mušterija obično ima da se načeka da mu daju lijek. Sve to uredno stigne od doktora, recept elektronskim putem, rekneš ime i prezime, kad si rođen, oni odmah to imaju na ekranu, sve o tebi tamo piše, kad si koju tabletu uzeo, mast namazo, flaster prilijepio. Kažu ti da pričekaš, onda sjedneš i gledaš ko na filmu kako razne djevojke letaju s kraja na kraj apoteke, imaš utisak da je to sve bez pravca i cilja. Podsjeti me to kad sam u komunističko doba otišao na doručak u jedan restoran u Moskvi. Toliko je osoblje letalo tamo-vamo, a ja sam svoju skromnu porudžbinu dobio nakon dva sata. Tako i ovdje u apoteci kad misliš da su te zaboravili ipak se neko pojavi za tvojom kutijicom i objavi tvoje ime. Na kutijici opet odštampana naljepnica sa svim tvojim podacima, ime i prezime, adresa, te uputom  kako da upotrijebiš lijek.

E lijepe naše sarajevske apoteke, samo rekneš ime antibiotika, apotekarka se malo protegne, doturi ga do tebe, platiš, i ko čojek, začas na vrata.

Telegraf  objavljuje članak o tome kako je u porastu broj specijalista koji su hronični alkoholičari, ili  ovisnici od droga.

Tako je jedan urolog , ovisnik od kokaina i heroina, godinama radio u jednoj bolnici na jugu Holandije, dok mu konačno to nije zabranjeno, i dok nije otišao na jednu kliniku za odvikavanje u inostranstvu. Drugi doktor, specijalista za uho, grlo i nos, nije mogao operisati dok ne bi popio pola flaše viskija.

Jedna klinika za odvikavanje od ovisnosti je objavila da je broj specijalista koji su ovisnici u porastu i da treba računati na oko 1000 takvih. Dosta njih radi u privatnim klinikama. Klinika je u  posljednje vrijeme imala na tretmanu više različitih specijalista, te četiri stomatologa. Većina doktora, sa namjerom da sačuva svoju privatnost, ide na tretman vani.

Današnji  De Telegraaf prenosi pisanje Dnevnog Avaza. Iznosi se kao kuriozitet da je neko pokrao  džamiju u Han Ploči, ispraznio sandučić (!) za dobrovoljne priloge i ostavio pismo u kojem moli Allah-a dz.s. da mu oprosti.

Imam koji je otkrio krađu nije rekao koliko je bilo novaca u sandučiću, jer se sandučić nije dugo praznio.

Protekla godina je u ekološkom svijetu proglašena godinom žabe (vidi  kikkers ). Razlog za to je sve ugroženija pozicija ovoga životinjskog roda. Zbog raznoraznih razloga, prije svega zbog uticaja čovjeka, smanjenja staništa, zatopljavanja i pojava raznih bolesti u posljednje vrijeme nestalo je oko 120 vrsta žaba.

Kao dijete u Višegradu, koji se nalazi između dvije rijeke, uspavljivao me je kreket žaba. Ljeti su žabe po noći šetale po korzu, zajedno sa ljudima. U narodu je vladalo vjerovanje da kad vidiš žabu moraš zatvoriti usta, jer će ti žaba “prebrojati zube”. Kad smo tek doselili na Mojmilo isto je bilo žaba u nekim barama i lokvama, pa se takođe noću čuo njihov kreket. Sada je to davno prošlo vrijeme. Ovdje gdje sad živim ima dosta žaba, jer ima puno vode, a vodi se i računa o svim živim bićima u barama.

Verschillende schilkleuren 

Krompir je od strane UN proglašen povrćem godine. Želila se skrenuti pažnja na veliki ekonomski značaj ove biljke. Od kako se pojavio krompir u Evropi, prestala je i glad u njoj.  Misli se barem  na Zapadnu Evropu. Krompir može uspijevati skoro svuda, postoje veoma raznolike sorte koje se mogu prilagoditi raznim klimatskim uslovima.

Holandija, pogotovu sjeverne provincije, je vodeća svjetska zemlja po intenzitetu proizvodnje krompira, kao i po otkrivanju novih sorti. Stalno se otkrivaju nove sorte, a neke se prestaju uzgajati. Krompir je izvanredna hrana, može se pripremati na stotine načina, a različite sorte su pogodne za različita jela. Biološki krompir se može uzgajati u kućnim uslovima, u kantama na balkonu, uz upotrebu tecnog biološkog đubriva. Krompiru sam  prije vise od godinu posvetio poseban post, vidi Krompir nas nasusni

Slike uz tekst su preuzete sa http://nl.wikipedia.

Posljednji post na blogu "Living in Bosnia" gdje autor govori o potpunoj neosjetljivosti javnih službi (vododvoda napr. ) na žalbe građana, me ponukao da napišem o  jednom slučaju ovdje, što mi je ispričao moj drug Kemo iz Rogatice.

On stanuje u stanu gdje se grijanje plaća zajednički, poput kod nas naprimjer na Alipašinom. Uplaćuje se akontacija, pa se nakon godinu dana obračunava utrošak plina i dijeli na sve stanare. Tako se nekad vrate pare, a nekada se mora doplatiti.

U ljeto ove godine neposredno pred odmore došao je obračun za godinu dana, po kome stanari trebaju platiti čak i po 350 eura za prekomjernu potrošnju.

Stanari su se pobunili, udružili u  komitet, koji je alarmirao štampu, a oni sami su svi potpisali da neće platiti toliki iznos jer je sigurno nepravilno obračunat, i da je uzrok vjerovatno u tome što  jedno vrijeme glavna peć koja snabdjeva desetine stanova bila van funkcije. Stambeno je u početku tvrdilo da je sve dobro obračunato, a onda pod pritiskom stanara obećalo da će se još jednom izvršiti kontrola obračuna. Nakon nekoliko mjeseci došlo je novo pismo, u kome se Stambeno i Energo preduzeće izvinjavaju da su pogrešno obračunali i da su računi za doplatu u stvari upola manji. Uz pismo su poslali i bon od 20 eura da stanari sebi kupe cvijeće, kao znak izvinjenja i  pažnje.

Neki stanari nisu bili opet zadovoljni te opet pišu Stambenom da nije poslat definitivan obračun potrošnje ( u tačnim ciframa), te da samim tim njihov račun nije moguće kontrolisati, te ni u budućnosti upoređivati potrošeno. Pošto nema tačnih brojeva o potrošenoj energiji, ne postoji ni obaveza plaćanja. A mnogi su rekli da je to ružno da im se uzimaju pare, a šalje bon za cvijeće, i da će oni vratiti bon.

Stambeno je onda tim stanarima stavilo cifre na uvid, a izrazilo žaljenje da mnogi nisu uvažili bon od Energo preduzeća kao izraz zahvale na strpljenju i prozrokovanim nelagodnostima. Takvima je ponuđeno da bon mogu u prostorijama Stambenog promijeniti za gotov novac.

Cilj ovog mog pisanja je da podvučem koliko je važno udruživanje građana i pritisak na javne službe, koje bilo u kojoj zemlji, ako im se dozvoli, rade šta hoće, dižu cijene kako hoće i obračunavaju često ono što nije potrošeno.   

Godina je pri kraju. Leteci je podosta letio, i po Evropi i po svojim dvjema zemljama Bosni i Hercegovini i Holandiji. Bilo je dosta lijepih, ali i tužnih momenata, kako to već život donosi.  Pošto obično donosim slike iz Holandije, ovaj put iz Rima, Firence, Siene, Austrije, Njemačke, Hrvatske i naravno iz Sarajeva

Visina mu je nekih dvadeset metara iznad mora, ako se uzme da mu je baza nekih pet metara ispod nivoa mora. Nalazi se između autoputa i grada, nedaleko od mjesta gdje stanujem. Napravljen je od smeća, starih olupina auta, kućanskih aparata, svega mogućeg, zasutog pijeskom i zemljom. Na vrhu je brdo posuto plodnim humusom i zasađeno je različito drveće, od kojih je neko i zimi zeleno. Niko ne bi rekao da to nije prirodno brdo.

Danas sam lijepo prošetao, prvo osunčanom stazom uz južnu bazu brda. Brdo štiti od britkog sjevernog vjetra, ali se ipak kanal uz stazu počeo smrzavati. Uz samu stazu veliki glog koji je bogato rodio, pun crvenih plodova na koje se skupljaju male ptice. Ima i crnogoričnog drveća, pogotovu kada se staza popne na samo brdo. Iako nije ni nalik ,staza me podsjeća na šetnju između Prvog Šumara, pored bob staze, do Vidikovca.. Pogotovu kad padne snijeg. Ali svaka sličnost otpada kada sa vrha brda vidim autoput i automobile koji brzo furaju .  

Dok sam ja studirao u knjigama nije postojao termin autizam. Pojavom filma “Kišni čovjek” (Rain Man )  sa Dustin Hoffman - om u glavnoj ulozi, porastao je interes za ovaj mentalni poremećaj.

Termin autizam je novijeg datuma, a može se povezati za 1943 godinu. Tada je američki dječiji psiholog Leo Kenner opisao jedanaestero djece sa ovim poremećajem. Poslije se ispostavilo da je davno prije 1943, kada je termin uveden u psihijatrijsku praksu, bilo literarnih radova u kojima su opisane osobe, posebno djeca, neobičnog ponašanja. Tako se u nekim pričama opisuje tolika promjena ponašanja djeteta, da ga majke više ne mogu prepoznati, i da su uvjerene kako im je neko ukaro dušu njihovog djeteta, i u njihovo tijelo smjestio neko drugo dijete. Opisano je čak i ubistvo djeteta od strane majke.

Skoro četvrt vijeka se među psiholozima i psihijatrima vodila diskusija da li je uzrok autizma psihogen, ili je organski. Danas se smatra da je uzrok organski poremećaj.

 Pokušao sam kompletirati svoju sliku o autizmu, ali iako se kao medicinski stručnjak, mogu nositi sa većinom termina kojima se on objašnjava, ipak mogu reći da ostajem potpuno zbunjen i konfuzan.

Jedno je sigurno, ne radi se o bolesti, nego o hendikepu. U osnovi je došlo do do poremećaja u razvoju mozga, koji ima neurološki uzrok. Znači radi se o nedostatku u funkcionisanju mozga, koji se ne može izliječiti. Osnovna karakteristika osobe sa autizmom je da ne može komunicirati sa drugim ljudima, ili je ta komunikacija teško poremećena.

Poremećaj se ispoljava već u prvoj godini života,  u drugoj i trećoj se ispoljava u kasnoj pojavi govora, poremećaju govora, nemogućnosti skretanja pažnje, neodazivanju na svoje ime. Najznačajnija karakteristika je nemogućnost empatije, to jest shvatanja osjećanja drugih osoba. Autisti žive potpuno u svom svijetu čija je predstava sasvim drugačija od one kojiu mi imamo. Kaže se da se oni osjećaju na Zemlji, kao antropolozi na Marsu. Neki oblici autizma kod djece su povezani sa napadima agresije.Česti su poremećaji ishrane i probave. Karakteristično je i stereotipno ponašanje, ponavljanje uvijek istog rituala i pokreta , bojazan od bilo kakve promjene reda i navika, te pretjerana sklonost urednosti. Inteligencija ovih osoba je daleko ispod prosjeka, mada mogu imati neke neobične sklonosti pamćenja trivijalnih stvari, brojeva ili imati natprirodnu sposobnost računanja u glavi.

Od 1980. se sve češće postavlja dijagnoza autizma. Uzrok može biti da se sindromu poklanja više pažnje i da su razrađeni kriterijumi za njegovu dijagnozu. Smatra se da poremećaj može pogoršati savremeni način života, sintetička ishrana, kompjuterske igre, stresna stanja roditelja, itd. Dijagnoza se postavlja pažljivim posmatranjem ponašanja osobe, a terapijom se pokušava modifikovati ponašanje autističke osobe. Cilj te terapije je da osoba bar donekle postane samostalna. Inače osobe sa autizmom nisu sposobne za samostalan život, i cijeli život moraju imati nekoga uz sebe.

Dijagnoza autizma se obično postavlja tek kada dijete pođe u osnovnu školu.  Tada postaje jasno da su se simptomi pojavili mnogo ranije i da su roditelji već kod djeteta od 18 mjeseci primjećivali uznemirujuće ponašanje. Posmatranje video traka iz tog perioda pokazaće das u djeca izbjegavala kontakt očima, da se nisu osmjehivala ili da je izraz lica rijetko mijenjan. Treba napomenuti da je važna rana dijagnoza i da roditelji koji primjete čudno ponašanje djeteta na vrijeme otraže konsultativni biro. U Americi se preporučuje da se djeca od 10 mjeseci do 30 mjeseci tri puta testiraju na autizam.

O autizmu postoji veoma opširan opis na hrvatskoj Wikipediji , te na holandskom jeziku  vidi holandska Wikipedija , ili jos detaljnije ovdje

Poznatu scenu koja opisuje karakter glavnog junaka u filmu "Rain Man" vidi ovdje

Sivilo i opšta tromost značajke su današnjeg dosadnog dana. Troma je voda, tromi su oblaci, ne čuju se zvuci ni glasovi. Ovce nepomično leže ili stoje.  Rijetki ljudi se vuku polagano, ne žure nikuda.

Trom i jadan je izgledao i ovaj smeđi hrt, dok ne nađe pajdaša, isto tako dugonog četveronošca. Nastade hitra trka s kraja na kraj pješčane plaže, brzina koju je bilo zadovoljstvo gledatii. Hajde neka se bar paščadurija ganjaju. Ili gonjaju, što reko moj drug Kemo iz Rogatice.      

• Katolici širom svijeta danas obilježavaju Božić
Sarajevo - Katolici širom svijeta danas obilježavaju Božić, najradosniji hrišćanski praznik. ...
• U Vitlejemu, rodnom mjestu Isusa Hrista, obilježavanje Božića počelo sinoć

Ovako stoji na stranici RTV BiH pod vijestima dana. Obje vijesti su za diskusiju.

Prva, jer ne slave samo katolici, nego i protestanti.

U drugoj je sporno ime Vitlejem. Ono se izgleda koristi u srpskom jeziku, a ovdje na zapadu se grad gdje je rodjen Isus zove Behtlehem. U Wikipediji pise za ime grada ovako: Bethlehem (Arabisch: بيت لحم Biet Lachem, "vleeshuis", Hebreeuws בית לחם, Beit Lechem, "broodhuis") . U bukvalnom  prevodu ime oznacava kucu mesa (arapski) odnosno kucu hljeba (hebrejski).

Medjutim kao sto je Bizant = Vizantija, Barbara = Varvara, tako je i Bethlehem =Vitlejem, valjda zato sto se B u grckom i na cirilici cita V. Osim toga u srpskom se h cesto zamjenjuje u j. Ko je u pravu ne znam (vjerovatno obje verzije) , ali sam jutros prvi put cuo za ime Vitlejem.

U hrvatskom jeziku se koristi ime Betlehem, evo citata iz Vecernjaka:

Betlehem, rodno mjesto Isusa Krista, tijekom ovoga Božića posjetit će rekordan broj posjetitelja u zadnjih nekoliko godina, objavile su gradske vlasti. – Oko 250.000 turista ...

Koja je sad verzija u bosanskom jeziku?

Straatbeeld in Bethlehem (sa holandske Wikipedije )

Svima onima koji slave Božić i koji u njemu vide mir, pravdu i jednakost za sve na zemlji, želim sretan i čestit praznik.

Jedan od obilježja Bozica-(Wikipedia) je adventski vijenac. On se aranžira u kućama od granja zimzelenog drveća, a u sredini ima četiri svijeće. O značenju ovoga vijenca vidi ovdje

U zemjama Zpadne Evrope, posebno u protestantskim zemljama, običaj je da se vijenac stavlja na vrata i na kuće, a da se kapije kuća takođe ukrašavaju. Vijenac ,odnosno krug bez kraja,simbolizuje želju za savršenstvom života,  a upletene grane cesto dopunjene sisarkama i plodovima, simbolizuju blagostanje, želju za plodnom godinom.

Juče sam iskoristio kratak period sunčanog vremena  da prošetam Reeuwijkom i fotografišem kuće ukrašene Božićnim vijencima. Na jednom mjestu je bijelom prozirnom tkaninom okićena i kapija , ispred druge kuće je prirodni bor ukrašen samo kuglama koje odbijaju svjetlost. I te kugle imaju simbolično značenje jer odbijaju zle duhove od kuće. Vijenci su veoma različiti, većina ih  je gotovih kupljenih, a neki su u kuci  napravljeni. Tako je jedan napravljen od običnog bjelogoričnog granja i lišća. Taj mi je i najljepsi.Na jednoj bogataskoj kuci je veliki zimzeleni vjenac objesen na fasadi kuce.

Usput mozete pogledati cijeli album snimljen u igri svjetla i tame, jer je juzna polovina neba bila vedra, a sjeverna potpuno oblacna.

Ko nije kupio poklone za Božić i Novu Godinu, evo ima kod mene u prodavnici. Bujrum narode.

U Sarajevu je  u 72 godini  preminuo profesor emeritus Stomatološkog fakulteta Dalija Demirović.

Profesor Demirović je bio jedan od utemeljivača ortodoncije u Bosni i Hercegovini. Bio je šef Odjeljenja za ortodonciju Stomatološke klinike. Poslije je radio kao profesor ortodoncije u Kuvajtu. Ortodoncija je grana stomatologije koja se bavi ispravnim rastom i položajem zuba u vilici.

Pofesor mi je ostao u sjećanju kao kolega, a i kao doktor moga sina . Imponirao je svojim stručnim i temeljitim pristupom svakom pacijentu, a posebno po svojoj  blagosti i odmjerenosti.

Porodica je dala smrtovnicu u novinama, ne navodeći njegove naučne i akademske titule,što je neuobičajeno u našoj praksi, a po meni sasvim ispravno. Doktor Dalija je imao toliko ljudskih kvaliteta da njegove titule u ovakvim slučajevima nisu potrebne.

Danas sam koristio lijepo vrijeme pa kombinovo šetnju i vožnju tramvajem. Išao sam prvo rubom Scheveningenske šume.  Preko puta glavne kapije-ulaza u šumu-park je katoličko groblje. Upravo je bila sahrana. Šest uniformisanih ljudi u crnim odijelima i sa crnim cilindrima na glavi stoje kod grobljanske kapije i čuvaju cvijećem uokvireni drveni sanduk. Bi mi nezgodno slikati. Sijalo je sunce, pa preko puta groblja, po osunčanim stazama pored ljudi i cuka bude i poneka ptica, sivocrna svraka ili crna vrana (ako se dobro zagledaš vidjećeš je na slici)

Na rubu šume je nekoliko jezera, te  Madurodam, koji je u stvari atrakcijski park, u kome su prikazane makete zamišljenog holandskog grada u umanjenju 1:25. To je grad koji je kombinacija najznačajnih građevina iz nekoliko holandskih gradova, sela , vodotoka itd. Ima i najduža pruga-igračka u Evropi sa više stanica, duga 1,6 kilometara. Takođe je i tu originalna maketa amsterdamskog aerodroma. Tako posjetilac na jednom mjestu može obići sve znamenitosti zemlje.

Tu sam sjeo na tramvaj broj devet i između parkova stigao na obalu Sjevernog mora. To je poznata promenada pored Scheveningen plaže. More je uzburkano, ima šetača koji šetaju pješčanom obalom tik uz vodu. Vjetar je i ne prija mi, zavih iza ogromnog hotela Kurhaus .Djeca se kližu ispred hotela, odrasli sjede za stolovima na decembarskom suncu. Sjedam u tramvaj i stižem u centar grada. Tamo je opšti haos i gužva. U trokrakom pasažu, na mjestu gdje se sastaju tri staklom pokrivene trgovačke ulice postavljena je ogromna ukrašena jelka. Prijatno je sjediti za kafanskim stolovima u toplim zatvorenim ulicama.

Čekam ponovo tramvaj da se vratim do one šume, gdje sam ostavio auto. Ispred Parlamenta se vijore zastave svih holandskih provincija. Evo tramvaja jedinice, da sam u Sarajevu on bi me odveo na Novu stanicu, ovako odoh do Palate Pravde. Tako se ona samo zove, a pravde slabo ima.

Mala Holandija ima veliko lovište Veluwe kod Arnhema. Jeleni lopatari žive slobodno u prostoru u čije pojedine dijelove mogu ulaziti samo lovočuvari. Povremeno se uz naknadu upuštaju lovci. Ono što ubiju ostaje lovištu, a lovac dobije dvije marke po kilogramu žive vage. Lovište ima svoju klaonicu gdje prerađuje meso. Godišnje se na mesu jelena i divljih svinja zaradi oko 4 miliona eura. Sve je veća potražnja za mesom divljači, pogotovu u ovo doba godine

U posljednje vrijeme je problem enormni razvoj populacije jelena i srna. Ima ih oko 2500, za trećinu više od planiranog broja. Takođe je i broj divljih svinja daleko veće od optimalnog. Njih ima oko 6000. Ovako veliki broj životinja ugrožava stanište, jer one jedu koru drveća i uništavaju šumu. Lovci ne mogu naubijati koliko treba, jeleni su postali plašljivi, posjetioci koji dolaze radi rekreacije ih ne mogu vidjeti jer se sakrivaju. Lov je dozvoljen pola godine. Čuvari misle da lov treba dozvoliti samo nekoliko dana, za koji period će se ostvariti planirani ulov. Ostatak godine životinje će se ostaviti na miru.

Mariane Thieme , predsjednik Stranke za zaštitu životinja (koja ima dva mjesta u državnom parlamentu) je protiv bilo kakvog lova životinja.

Nešto mislim kolike uslove ima Bosna i Hercegovina za uzgoj i lov divljači. Uz uzgoj kvalitetne pastrmke i drugih riba, šumskog voća, te gljiva i ljekovitih trava to bi, uz prodaju čiste vode, mogla postati najvažnija izvozna privreda.

 Marianne Thieme - predsjednica Partije za zivotinje

Za razliku od četvrtka juče i danas je opšta gužva. I danas su prodavnice bile otvorene do pet sati. U centru grada puno svijeta, tezge sa raznim sadržajima, klizalište za djecu. I kafane na otvorenom su pune, ako se tako može reći za djelimično otvorene prostore koji se griju grijalicama i u kojima raja mogu rahat pušiti. Na glavnoj ulici Božić Bata ili kako ga ovdje zovu Kerstman ( u našoj verziji Djeda Mraz) zaustavlja djecu i prepada ih uzvikujući Hoj, Hoj! Mesara na glavnom trgu, koja sebe proglašava islamskom jer prodaje halal meso, ispisala proizvode aktuelne za božićno doba. Cijele tuke, oliti ćurke po 8 eura  kilo, i divlji zečevi, po 13 eura. Svako gleda da ušićari ovih dana kada je narod lagan na džepu, jer će u januaru nastupiti opšte mrtvilo i kupovaće se samo hljeb i mlijeko, i ono što je potrebno prijeko.

 Da li ce biti zaboravljene slike zime?

Illustratie Februari uit Les Très Riches Heures du Duc de Berry, 1412-1416, Gebroeders Van Limburg, Musée Conde Chantili  (slika prenesena sa zima na Wikipedii )

Jutros čujem na radiju, u ekološkoj emisiji “Vroege vogels” (Rane ptice) kako je sinoć bila najduža noć u godini. Trajala je 16 sati i 15 minuta. Od 16,30 juče, do 08,45 jutros.

Eto, počinje još jedna zima, na kraju smo još jedne godine.

 Malo prelistah moj blog od druge polovine decembra prošle godine. Devetnaestog decembra je lani bio Kurban Bajram. U ovo doba u Holandiji je bilo hladno, zaledili su se kanali i padao je snijeg. To je trajalo kratko jer se već za Božić sve otopilo. Održavana je konferencija o klimi na Baliju. U našoj regiji je bio aktuelan problem Kosova i njegovog priznavanja.

Jedna holandska Iranka se žalila ministru kulture kako joj zabranjuju da izloži spornu sliku Muhameda a.s. na kojoj je on prikazan kao homoseksualac. Pošto Den Hag nije prihvatio, tada je našla Goudu, pa će tamo izlagati. U Holandiji je jedan vojni helikopter pokidao glavne kablove za snabdjevanje strujom velikog dijela provincije Gelderland. Al Gore je apelirao na Kinu i SAD da smanje emisiju CO2 u atmosferu.

Eto prošla je godina, Kosovo je priznato, problemi sa klimom ostaju kao i moda napadanja na muslimanske svetinje. Pojavile su se novi i nepredviđeni problemi sa ekonomijom, američka oprivreda je pred kolapsom, engleska funta je drastično pala, kuće se sve manje prodaju, u Iraku i Afganistanu ništa nije riješeno, u Bosni gora situacija nego godinu dana prije. Sve manje se svijeta smije.

Hajde, dobro je da je dan počeo duljati, nešto će se u životu već smuljati. Prijatno nedjeljno jutro.

Dvije lijepe radnje antikviteta i starih lustera i lampi u Oudewater, zasluzuju da se pogledaju 

Sin me stalno tjera da završim neke vlastite knjige, te neke davno započete prevode sa holandskog. A ja se uhvatio blogova ko pijan plota. Kakva je to zaraza? Vidim mnogi su umorni od blogova. Postali su zavisnici od bloga, blogoholičari. Vlastiti blogovi su ovladali njima, tjeraju ih svako jutro da kukuriču, a glas izdaje. Mnogi najavljuju da im je dosta i da će sve pobrisati i nestati. Mnogi su to i uradili. Žao mi tako da sam izgubio nikad viđene prijatelje i prijateljice. Nekako kao u životu, imaju faze kada se s nekima družimo, pa onda odjednom prestanemo, pa opet počnemo s nekima drugima, a nekad se vratimo onima proslim. Sa nekima se i posvađamo, na neke naljutimo. A neki nestanu, istiha utihnu. Neki su nestali i za oprave, gluho bilo. Drugi  su ipak dobro stabilni i organizovani, pojedini se udružili pa kad jedan posustane evo drugoga da upadne, negdje su čak braća zasukali rukave, pa zajedno delaju.

A posebna priča su nam gosti, kojih ima svakakvih, blog da im prosti. Ima i uljudnih i pristojnih, nezgodnih ali ne zlih, ali ima i poganih, da ih otjeraš i nikad vrata na otvoriš. Ali ne možeš zaključati kuću i praviti se da te nema kad neko zvoni na vrata, ne može se svako unaprijed najaviti na telefon.

Druga posebna priča je kakvih nas sve blogera ima i u koje svrhe sve pišemo, tu bi bilo puno posla za sociologe i psihologe. Iskristalisale su se neke kategorije od kojih ću navesti samo najvažnije. Mnogi su pomiješani pa spadaju u više kategorija, a neke ne možeš nigdje svrstati. Ako mi neko zamjeri da pišem na nečiji račun, jednako toliko pišem i na svoj lični.

Ljubavni blogovi: za one od deset do osamnaest, iskićeni veseli blogovi, puni ljubavnih patnji i ushićenja, dobro popraćeni komentarima  isto tako zaljubljenih ili ucvijeljenih duša

Politički blogovi: Onih koji gledaju politiku sa raznih strana, neko ih dobro koristi za promociju nacionalnih i stranačkih interesa, a neko piše tek tako da bude aktuelan i zadovolji želju za pisanjem. Ima drčnih koji stupaju naprijed predvođeni svojim punim imenom i slikom, a ima potajnih, zaklonjenih anonimnošću ili su u sklopu neke organizacije

Zdravstveni, ekološki i kuharski blogovi: Pišu o raznim travama, bolestima i narodnim receptima, o jelima, zdravoj hrani, zdravoj okolini. Ne znam da li ovdje spada i onaj o sihirima i zazorima.

Vjerski blogovi: pišu o prednostima vjerovanja u Boga , daju izvode iz svetih knjiga, upućuju kako se oblačiti i ponašati u skladu sa vjerskim principima

Promotivni blogovi: Promovišu sve i svakoga, najavljuju priredbe, izložbe, muzičke događaje, razne jubileje, proslave itd. Promovišu i značajne svjetske jubileje i godišnjice. Oni su nekako krovni blogovi, koje bi sve druge stavili pod svoj krov.

Blogovi dobrih domaćica: Pored toga što pišu šta su pravile za ručak, vole da slikaju svoju urednu zategnutu kuću, lepršave zavjese, ravne televizore, okićene jelke, da opisuju svoja putovanja u daleke zemlje. Nekada pohvale svoju djecu, a o muževima slabo šta napišu, osim da im prljaju kuću

Blogovi melanholičnih djevojaka i žena Pišu o svojim melanholičnim osjećanjima, vrlo često prelaze u patetiku, koja se onda svima sviđa, pa su takvi blogovi puni ushićenih komentara srodnih duša

Feministički blogovi, blogovi mladih žena u tridesetim godinama, dobro obrazovanih i zaposlenih, koje su sa sebe zbacile sve patrijarhalne okove, ispoljavaju svoju slobodu, ali ispoljavaju istovremeno i neki nemir i čestu promjenljivost raspoloženja

Blogovi pametnih i uspješnih muškaraca (ili onih koji misle da su pametni), od kojih su neki ekstra najavljeni od administratora, neki imaju visoke pozicije u društvu, što često nije u skladu sa njihovim blogerskim sposobnostima. Obratno, u istoj su grupi neki najbolji blogeri, koji su u zavadi sa društvom iz kojeg potiču i svoj uspjeh postižu ličnim sposobnostima pisanja, ali i kritikom tog društva

Seksi blogovi, nemaju puno favorita jer je mnogima stid da ih stave u favorite iako ih često posjećuju

Sportski blogovi: Žive na visokoj nozi i visoko su pozicionirani zahvaljujući uspjesima klubova čije ime nose, a čijim uspjesima nisu skoro ničim pomogli. Ove razne Barcelone, Milana, Juventusi, Reali, itd, imaju zaista ogroman broj posjetilaca, i zaista im zavidim, sa koliko malo truda to oni postižu.

Parazitski blogovi, žive od toga da ismijavaju druge blogove

Praktični blogovi, pomažu kod pravljenja blogova, skidanja muzike, videa, filmova, daju kompjuterske savjete, itd. Neki prikazuju ličnu kreativnost, pravljenje ogrlica, uzgajanje cvijeća,  itd.

Blogovi raznih udruženja, ribara, invalida,itd služe umjesto prijašnjih ,mjesečnih ili polugodišnjih časopisa

Foto blogovi i blogovi sa putovanja , imaju zadatak da autora prikažu ekstra fotografom, koji je bio negdje gdje posjetilac bloga  može samo da sanja i koji  je to sve uslikao da ne bude sumnje u to

Literarni blogovi: Blogovi priča, pjesama, šaljivih priča u narodnom žargonu, i drugih književnih ostvarenja. Ponekad usput ponude i vlastitu knjigu na prodaju

Pa sretno vam blogovanje, umjesto nekadašnjih ferijala  i logorovanja.

 Vaga na kojoj su se vagale vjestice. Kralj Karel V je 1545 donio odluku da je ovo jedino mjesto u Evropi gdje se ispravno vagaju vjestice. Niko nije na ovoj vagi odredjen da je previse lagan, odnosno da je vjestica.

Između Utrechta i Goude, duž rijeka Ijssel i Lek  ima nekoliko pitoreksnih mijesta. Dok je vodeni saobraćaj imao značaj i dok nije bilo pruga i autoputeva, ova su mjesta  Moontfort, Oudewater, Schoonhoven, Haastricht, Moordrecht, bila prometna i u njima se razvijala trgovina i zanati. Od kako su glavne pruge i autoputevi zaobišli ova područja ovi stari gradovi su ostali kao mirna, da ne kažem mrtva mjesta, koja podsjećaju na gradove - muzeje. Možda je Oudewater najljepše od svih.

Na sastavu dvije rijeke-kanala ovo mjesto je zadržalo veoma mnogo tipičnih starih holandskih zgrada, a ono po čemu je mjesto posebno poznato je kuća u centru grada u kojoj se nalazila vaga za mjerenje zemljoradničkih proizvoda i sira. Vagu su u srednjem vijeku upotrebljavali i za vaganje žena koje su bile sumnjive da su vještice. Naime vještice mogu da lete jer su lagane. Rezultati vaganja su bili iskreni, pa je kralj  Karel V dozvolio da se koristi njegov grb kao oznaka vjerodostojnosti vaganja. Ova je kuća danas pretvorena u muzej. Posjetioci se mogu izvagati i dobiti originalni certifikat o svojoj težini, koji je i potvrda da li je neko vještica, ili nije. Danas je bio zatvoren, pa se ne izvagasmo.

U ovogodišnjem izboru najuspješnijeg reklamnog spota neočekivano je pobijedio spot Thuiszorg ( kućna njega) koji je naručila SP (Socijalistička partija). Spot koji je tokom godine  izazvao dosta šokantnih reakcija i koji je na granici pristojnog ukusa, prikazuje jednu dobro staru ženu koja sa pred kamerama sama, uz mnogo teškoća, skida do gola. Reklamom se htjelo prikazati na teškoće koje imaju stari ljudi i na sve manje brige od strane vlade, kojom je ta pomoć “razgolićena”. Na izboru je bila i dotična gospođa, glavna junakinja kratkog filma.

Video prilog sa izbora reklame vidi ovdje

Nedavno je ovdje prikazana reportaža kako se u Njemačkoj posebno vježbaju slijepci (uglavnom slijepe žene), koje prolaze kroz poseban trening ispipavanja ženskih grudi, na postojanje promjena u smislu početnih kvržica, zadebljanja ili slično. Naime slijepci imaju posebno osjetljivo taktilno čulo, te mogu bolje nego oni koji vide, napipati diskretne promjene u strukturi dojke.

S druge strane nakon mnogo godina savjetovanja ženama da jednom mjesečno vrše samopregled svojih dojki gledanjem na ogledalu i sistematskim pipanjem po odredjenom redu, sada je Udruženje za borbu protiv raka dojke u Holandiji  odustalo od ovog savjeta. Oni su na osnovu rezultata dvije velike studije u Šangaju i Petrogradu došli do zaključka da sistematsko samopregledanja grudi pipanjem ne umanjuje u krajnjem slučaju smrtnost od karcinoma dojke. Ispitivane su dvije velike grupe   žena od kojih je jedna radila sistematsko redovno  ispitivanje grudi samopregledom (za to su posebno trenirane vjezbama na silikonskim grudima), a druga nije. U obje grupe je obolio približno isti procenat žena, u skoro jednako razvijenom stadijumu, koji je nakon dugog perioda praćenja imao priblizan procenat smrtnog  završetka. A broj slučajeva dobroćudnih tumora je bio tri puta veći u grupi koja se samokontrolisala, tako da je kod njih bespotrebno rađena biopsija. Znaci da sistematsko ispitivanje redovitim  "dubinskim" izvjezbanim pipanjem nije imalo za posljedicu i otkrivanje raka u ranijem stadijumu nego kod onih zena koje nisu bile ovako sistematicne. 

 Po  sadašnjoj stajnoj tački izpitivanje dojki svakog mjeseca predstavlja i emocionalni problem, jer je praćeno određenim strahom. Rezultati pregleda su često nesigurni jer su praćeni subjektivnim emocijama.  Redovni samopregled nije garancija za poptunu prevenciju, ali ne postoji bolja alternativa. Umjesto samopipanja svakog mjeseca  savjetuje se povremeno praćenje izgleda i konzistencije (strukture) dojki, te u slučaju primjećivanja promjene izgleda dojke, posebno promjene bradavice, kao i jasnog pipanja nekog čvorića, da se žena odmah javi kućnom ljekaru.  Pri tome se ne odustaje ni od redovnog sistematskog samopregleda, ako to žena želi, i ako osjeca psihicko olaksanje ako to radi,  ali se to mora obavljati po tačno određenim smjernicama. Stajnu tačku holandskog udruženja vidi ovdje

Ovo mišljenje ne dijele svi, pa jedan profesor iz Maastricht-a upozorava na značaj samopregleda koji uključuje i sistematsko ispipavanje pipanjem dojke.Činjenica je da prve promjene uglavnom opaze same žene , ili njihov partner, a ne doktor. U Njemačkoj ne postoji ova dilema kao u Holandiji i tamo se ostalo na značaju redovitog samopregleda.Ne postoji bolja preventivna metoda od samopregleda, pogootvu kod mladjih zena kod kojih se ne radi redovita mamografija. 

Ostaje prilično nejasna stajna tačka holandskog udruženja, koja bi se otprilike mogla svesti na ovo: "Vodite računa o svojim dojkama i pratite da li se nešto mijenja u njihovom izgledu, ali nemojte se opterećivati da to morate raditi svakog mjeseca". 

Sivo i hladno i danas, i iako bi trebalo da je predbožićna atmosfera, nekako je mrtvo i neveselo. Kao i svake godine u ovo doba postavlja se klizalište na glanom gradskom trgu. Postavljen je i veliki bor ispred stare vijećnice, po tradiciji dovučen iz Norveške. Okićeni je i bor u središtu pokrivenog tržnog centra. Evo, pa i sami vidite.

Kod nas postoji hiperprodukcija svih zvanja. Ima puno doktora nauka, primarijusa, ministara, vakih nakih, ambasadora, profesora. Nekad je u bolnicama  mogao biti samo jedan primarijus. Samo jedan prvi doktor (jer to znači primarijus), koji je najstariji i najiskusniji i koji je autoritet za ostale. Kad ode u penziju, ili ode na drugi način, dođe na njegovo mjesto novi primarijus. Tako je bilo i za profesore, jedan ili dva na katedri, ali pravi profesori, svjetski autoriteti. A univerziteta samo dva-tri u državi (prvo je bio samo jedan, i tad je izlazio najbolji kadar prihvaćen u cijelom svijetu). Holandija koja ima četiri puta više stanovništva od BiH ima 14 univerziteta , a ispostavilo se da nema ni jedan na svjetskom nivou. Da bi to postigla potrebno joj je  ne više od jedan ili dva specijalizovana univerziteta, u koje će se puno ulagati, a uloženo i vratiti.

U sportu se dijele titule sportista godine sportistima koji nisu ni blizu nekog međunarodnog vrha. Tako jutros na vijestima BH radija, reporter iz Banja Luke, nadugo i naširoko opisuje pompezni izbor sportiste Republike Srpske, takozvanih “deset veličanstvenih” (vidi ovdje) spomenuvši usput desetak puta ime entiteta. Kao prvi je proglašen sportista džudista, koji je sedmi u Evropi u određenoj kategoriji, znači negdje trideset i neki džudista  u Evropi  ( ako se uzmu u obzir sve kategorije).   I ostali sportisti su uglavnom iz drugorazrednih sportova. A plivača, gimnastičara, atletičara, tenisera, nema ni na mapi. Nema nikoga ko je na Olimpijadi bio bar među prvih deset, ma kakvi, osim spomenutog sportiste godine Mrdića nema nikoga ni ko je vidio Olimpijadu.

Kao i u sportu i u nauci se  prave se vrijednosti iskažu na međunarodnim terenima. Naučnici, doktori nauka ovdje (u Holandiji) i ne mogu postati ako se prethodno ne iskažu u najpoznatijim svjetskim časopisima. Trebaju imati pet-šest originalnih objavljenih radova u tim časopisima, i doktorat je samo formalnost, skup tih radova na engleskom jeziku. A taj jedan rad je često godina dana teškog rada.

 I kod nas je doktorat formalnost, ali na drugi način. Objavi se ( često i prepiše) na domaćem terenu sakriven od bilo kakve međunarodne naučne javnosti i na tom terenu nikad ne ugleda svjetlo dana. A niko ne računa koliko je ko puta citiran u svjetskoj literaturi, jer je to jedino mjerilo priznanja u svijetu nauke.

Nekadašnji profesor Mašinskog fakulteta Kemal Hanjalić, koji je bio i gradonačelnik Sarajeva, je nakon Sarajeva bio profesor na predmetu  fluidi na više najreprezentativnijih univerziteta u Njemačkoj, Holandiji i trenutno, iako je  odavno u penziji, on je profesor u Italiji. Nama trebaju i danas profesori takvoga tipa, koji će biti zaista profesori, na ravnoj nozi sa onim u Evropi, oni koji se neće  zavlačiti u mišju rupu.

Naši sadašnji  “velikani” (kao i oni "velicanstveni" sportisti iz RS - koje li tuge) se međusobno oslovljavaju sa ministre, doktore, profesore.... Nema zemlje na dunjaluku sa više ministara. Međusobno se dijele priznanja i plakete, kao nedavno kada dobi jedan visoki federalni dužnosnik plaketu sarajevskog univerziteta za “Prepoznavanje potreba i doprinos u razvoju”. Kakvih potreba i kakav razvoj, to nije rečeno. A mnogi dobiju i medjunarodnu plaketu. Ima i plaketa koje se mogu naruciti, kao i svaka roba.

 Kad odu negdje vani  opet oni tako jedan drugome. Ko iz one stare crnogorske: “Ti meni serdare, ja tebi vojvodo, a mi znamo koja smo g….a”  

Pritisnuta stalnim porastom izdavanja za zdravstveno osiguranje  holandska država svake nove godine iznenadi svoje podanike novim nametima i ograničenjima. Lani je uvedeno da i pored jako visokog mjesečnog uplaćivanja od preko 100 eura po osobi,  svako treba prvih 150 eura, potrošenih u godini, platiti kao vlastiti rizik. Prije toga je ukinuto pravo na tablete protiv bolova i prehlade, na račun socijalnog. Od ove nove godine se ukida pravo na  tablete za smirenje i za spavanje.

Na taj način će se preko pola miliona onih koji koriste ove lijekove, morati umirivati i uspavljivati na vlastiti račun.

Pojjedini pacijenti su bijesno reagovali zbog cinizma objavljenog u brošuri o novim mjerama,  koja se dijeli u apotekama. U njoj se između ostalog kao dobra zamjena za ova sredstva preporučuje čaša mlijeka prije spavanja, ili buket cvijeća na nahtkasni pored kreveta. Oni će vas isto tako dobro uspavati. Hoće li socijalno priznati troškove cvijeća, u brošuri ne piše.

Prenosim dio teksta iz “Avaza”, cijeli tekst pročitaj ovdje

Glavni inspektor Federalne finansijske policije Zufer Dervišević potvrdio je jučer za "Dnevni avaz" da je istragom o kriminalu s lijekovima u Kantonu Sarajevo, zbog kojeg je ova institucija podnijela krivične prijave protiv 25 osoba, pričinjena šteta od čak deset miliona maraka! 

- Tokom istrage otkrili smo da su isti lijekovi koji se izdaju na teret zdravstvenog osiguranja na području Sarajeva prodavani po znatno višim cijenama nego u Tuzli i Zenici - rekao je Dervišević za "Avaz".

Prema njegovim riječima, istraga će biti nastavljena prema dobavljačima i distributerima lijekova i obuhvatit će širi krug osoba. Također, tvrdi kako postoje indicije da se radilo o organiziranoj grupi. 

Među prijavljenima su bivša ministrica zdravstva u Vladi KS Zehra Dizdarević, aktuelni direktor i članovi Upravnog odbora ZZOKS Mahmut Đapo, Mirsada Čurčić-Selimović, prim. dr. Ismet Gavrankapetanović, Zlata Kundurović, Fuad Šišić, Devleta Ganibegović, Ašida Prohić, Suada Švrakić, Jasminka Hasić-Slijepčević, Haris Tanović, članovi Nadzornog odbora ZZOKS Faruk Arslanagić, Tomislav Jurišić, Muhamed Bečarević, Semir Felah, Šukrija Zvizdić i Tenaida Ćosić.

Također, osumnjičeni su predsjednik, bivši i aktuelni članovi Komisije za lijekove UO ZZOKS: dr. Amra Čabaravdić, dr. Adnan Kapidžić, dr. Mustafa Cuplov, mr. Kemal Durić, mr. Azra Selmanović, Faruk Alendar i Sedin Kobašija.  

Od 1970-te u Holandiji je oko 1000 crkava prestalo da služi svojoj osnovnoj svrsi. Jedna trećina je srušena, a dvije trećine su dobile drugu ulogu. Tako naprimjer u Goudi jedna crkva je pretvorena u medicinski centar, gdje rade četiri kućna doktora, fizioterapeut, itd. Još se sjećam kad smo 1994-te došli u Holandiju, u provinciju Groningen, na sjeveru, da su nam kao izbjeglicama pripremili večernju zabavu u jednoj crkvi. Posebno u ovoj provinciji je veliki procenat stanovnika “bezbožnika”, koje ovdje zovu onkerkerelijk, što znači da nisu privrženi crkvi i da je ne posjećuju. Inače u ovoj provinciji se poslovično glasa za socijaldemokrate, a donedavno je bila i jedna opština u kojoj su bili na vlasti ortodoksni komunisti. Ogromne seoske crkve su još u to doba uglavnom zvrljale prazne i zaključane, sa istaknutom adresom i brojem telefona, da se dotična osoba nazove ako nekome treba da obiđe crkvu.

Trend napuštanja crkava je zastupljen i kod katoličke i kod protestanske crkve. Postavlja se pitanje održavanja i postojećih objekata, jer oko 1200 crkava u narednih deset godina treba značajno obnoviti. Radi se o objektima starim preko sto godina. Crkvene vlasti su zatražile pomoć od države, iznoseći da se radi o objektima koji su značajni kao drzavni monumenti.

Ministar za obrazovanje, nauku i kulturu, Plasterk je sinoć izjavio za TV da njegovo ministarstvo neće ulagati pare u objekte koji su još u crkvenoj funkciji, gdje se znači obavljaju vjerske djelatnosti, nego će ulagati samo u objekte koji imaju drugu opštedruštveno kulturno važnu djelatnost. On je, osim toga, dodao, da ionako i sada ima previše crkava, u svakom kvartu jedna ili dvije. 

Postovani.
Zivim u Holandiji, gledam TVBiH preko interneta. Bolje receno volio bih gledam jer vec danima nema kontakta sa serverom BHRTV. Mogu slusati BH Radio 1, ali ni to uvijek. Sigruno nije razlog moj kompjuter, niti moj internet. Mozete li nestoi uciniti, da ne gledam B92, ili HTV. Pozdrav. Dr Cengic.

Nekidan na radiju hvali se dr Mesihović sa Gastroenterološke Klinike bolnice Koševo, kako su dobili najbolju opremu za endoskopske (pregled iznutra, pomocu optickih sondi) preglede jednjaka, zeludca i crijeva, i kao su postali najopremljenija ustanova u regionu.

I ranije sam pisao o ovom odjelu Kliničkog centra, kao o jednom od najrazvijenijih, sa veoma dugom tradicijom endoskopskih pregleda . Na čelu ustanove dugo je bio prof. Gribajčević (možda je i sad), a temelje ustanovi su dali pokojni profesor Ibro Brkić, i još neki doktori, da ne nabrajam, koji su ovu metodu u Sarajevu uveli još prije više od trideset godina..

 U svom intervjuu BH radiju, a povodom otvaranja obnovljenog odjeljenja, na pitanje šta misle pacijenti o ovim pregledima, dr Mesihović (ne rekavši šta misle pacijenti) je rekao kako pacijenti već odavno, nakon što im se ukratko opiše namjera i svrha pregleda, potpišu odobrenje za pregled.

E, sad meni nije jasno šta pacijenti potpišu i u koju svrhu. I ranije je bio kod nas običaj da se potpisuje pristanak, za operaciju naprimjer. Kao, ako se šta desi, niko nema pravo da šta tuži i panjka doktora, jer je pacijent potpisao. Kao da to može osloboditi doktora odgovornosti i  da se ona  može prebaciti na pacijenta.

Samim tim što je došao na operaciju i sjeo ili legao na sto za pregled ili operaciju, pacijent se prepustio, odnosno potpisao svoju sudbinu. Zar negdje hvataju pacijente i prisiljavaju ih mentalno ili fizički na pregled ili operaciju. Doktor je dužan da objasni svrhu i način pregleda, moguće neželjene posljedice,  a pacijent može izraziti svoj pristanak ili nepristanak i razguliti iz bolnice. Ili reći da će se on smisliti dok se malo raspita pa će se  ponovo javiti. Samim dolaskom u ordinaciju, odnosno u operacionu salu uspostavljaju  se pravila određenog ugovora između pacijenta i medicinskog osoblja, koja su uređena zakonom, ili unutrašnjim aktima ustanove baziranim na zakonu. Da li u zakonu piše da pacijent treba dati pismeni pristanak na neku intervenciju? Da li kod zubara svaki put trebamo potpisati da nam popravi ili izvadi zub?

To ovdje još nisam ni vidio ni čuo, ni doživio. I zaista ne znam kakva je svrha stavljanje potpisa. Možda da se doktori spasu ako neko kaže kako nije znao za ovo i ono i šta sve može tokom pregleda da se desi. I to je smiješno, toliko se napravi kardinalnih grešaka, smrtnih slučajeva, pa ili se ne sude, ili se sude godinama, a niko ne bude osuđen. Dovoljno je kratko objašnjenje kakva opasnost može biti, kao i obavezno izdavanje male brošure sa slikama u kojoj je sve objašnjeno na  za pacijenta pristupačan način. A potpis bi odmah prepao svakoga, i izazvao kontra efekt. Jer, zašto potpisujem, ako je metoda sigurna i ako mi je doktor preporučuje?

Donosim nekoliko slika iz moje fototke, da nam u ove tmurne, najkrace dane u godini, dodje malo svjetla

Evo , ove nedjelje, malo izloga i za muškarce. Neka  vide koju će kombinaciju košulje i kravate izabrati. Ili će to za njih ipak uraditi njihove drage (ili možda njihov dragi?)

Ima u Bodegravenu, jednom mjestu desetak kilometara od mene,  jedna mesara u kojoj se prodaje suho meso i sudžuka. Gazda Adriaan, oliti Jadranko, je napravio dobar biznis, time što je naučio od nekog našeg mesara, kako se suši govedina i kako se pravi sudžuka.

Sušara, na savremeni način, je odmah uz radnju, a kvalitet proizvoda nije ništa lošiji od onih iz Visokog. Sudžuke ima dvije vrste, ona u krug ko naša, i ona šira koja je prava, kao salama.

Meso košta deset eura, zarebrica jedanaest, a sudžuka osam. Uz meso se u radnji prodaju  drugi “naši” proizvodi, porijeklom iz BiH, Hrvatske ili Njemačke. Tako imaju visočke čorbe, Klasova jufka, Argeta pašteta, paprika i ajvar, kiseli kupus iz Hrvatske, kao i Krašov keks i čokolade sa rižom, “Sarajevski ćevapi” iz Njemačke, kao i ona mljevena kafa iz Njemačke što liči na Frankovu.

Ovih dana je velika navala pred Novu i mesara radi punom parom. Dolaze zemljaci iz cijele Niderlandije, a mnogi imaju svoje radnje i ovdje kupuju na veliko.

  Zilhad Kljucanin, dobitnik nagrade "Alija Isakovic", za najbolju BiH dramu 2008, "Svedsko srce moje majke"

Slušam prije dva dana na bosanskom radiju gost je bio dobitnik ovogodišnje nagrade za BH dramu. Između ostalog on priča kako su ljudi u Bosni veoma zavidni na nečiji uspjeh i kako odmah na konstataciju da je neko uspio, nešto lijepo napravio, korisno stvorio, slijede konstatacije kako je nakrao, podvalio, iskoristio nekoga itd. Osim toga, kaže pisac, u Bosni je nestao smješak sa lica, ima tu i objektivnih razloga nakon rata, ali ga nije ni prije mnogo bilo. On iznosi primjer hladne Švedske gdje se svi smiješe kada govore, i njegova majka komunicira osmijesima sa vršnjakinjom Šveđankom, iako ne zna jezik

Mnogi su u komunikacijama zlobni, svjesno ili nesvjesno. U bosanskim provincijama ljudi postaju stereotipno zlobni, jer su i komunikacije stereotipne u vidu fraza koje često imaju za cilj da ponize sugovornika i da mu pogode slabe tačke. Sad je ista stvar i u Sarajevu, jer su stanovnici malih gradova prenijeli svoje navike i u veliki grad. Umjesto da se oduševljavaju svakim odgovorom sugovornika (iako se ponekad i ne slažu), da se smiju i odobravaju (kao što to rade ovdje), oni kada čuju nešto lijepo odgovaraju tako da to odmah umanjuju ili negiraju ili prebacuju temu na teren koji je manje vrijedan za sugovornika, koji je u razgovoru  često protivnik, a manje prijatelj.

Pokušao sam i ja da napravim mali dramski tekst, koristeći uglavnom istinit lični primjer iz razgozora prilikom mojih posjeta Sarajevu. Evo primjera, pa ako ne nađete sebe u sugovorniku broj 2, znači da niste zlobnik,  a ako nađete, gledajte da to u razgovoru promijenite, i postanete bar približno kao sagovornik 3. Pri tome ne ulazim da li je sagovornik 2 možda i u pravu, ali ima očiglednu namjeru da te omalovaži ako ne i ponizi. 

Sugovornik 1 :    Lijepo nam je od kako smo u Holandiju, iako to nikad nisam želio, ni u snu sanjao,  ali eto desilo se sticajem okolnosti, sudbina valjda, mi kažemo. A eto prezivio sam ovdje sve najgore i otisao  na samom kraju, sta cu, tri godine nisam vidio zenu i djecu. Bilo je tesko isprva , ko da sam pao s Marsa,  a sad imamo lijep stan i dobro smo se snašli.

Sugovornik 2: Tmurno je tamo nekako, tužno brate, bio sam, tužno, ona klima, ja ne bih mogao ni dana biti.     

Sagovornik 3:   Ma odlično, imali ste zaista sreće, baš mi je drago. Holandija je meni tako lijepa, toliko cvijeća  na svakom koraku, volila bih tamo živjeti

Sugovornik 1:     Moja djeca su završila fakultete, i imaju jako lijepa radna mjesta.

Sugovornik 2:     A jesu li se oženili, pa mislim da im je vrijeme, kolko ono oni imaju godina? A svi kažu da je tamo mnogo lakše završiti, svi završe, ma sasvim lagan program, uče mnogo manje nego ovi ovdje.

Sagovornik 3: Još tako teške fakultete, svaka čast ,  za tako kratko vrijeme. Ovdje studiraju po deset godina, programi kao i prije dvadest godina, bubaju a ništa ne shvataju, ako imaš lovu i završićeš bez učenja. 

Sugovornik 1:     Ja radim povremeno, znaš po ugovoru na određeno vrijeme, nije lako danas dobiti stalni posao, pogotovu u mojim godinama

Sugovornik 2:     Znam to, pričao mi je Galib da si dugo bez posla

Sagovornik 3: Joj, ma to je rijetkost da radiš posao koji si i ovdje radio, znam ja mnoge doktore što rade ko medicinska braća, ne daju im ni injekciju da daju, poturaju babama tute. A nije lako na stranom jeziku, svi te gledaju da nešto pogriješiš. 

Sagovornik 1:    Najvaznije je da radim svoj posao kao i ovdje, priznata mi je diploma, a to baš nije lako na zapadu gdje naše ništa ne priznaju i  moraš raditi uglavnom niže poslove

Sagovornik 2:   Gledaj, gledaj one žene, kako prelazi ulicu

Sagovornik 3: Moja rodica je morala skoro cijeli  studij  iznova polagati, iako je ovdje imala sve desetke i završila na vrijeme, ništa joj nisu priznali. 

Sugovornik 1:    Ja sam sasvim zadovoljan, imam novaca koliko mi je potrebno, imam dva auta, dođem kad mi se  ćefne, nisam nikad bio pohlepan

Sugovornik 2:  Ma da si ostao ovdje vidio bi koliko bi imao, uzimao bi i šakom i  kapom, ovdje su ti moj jarane pare, tvoje kolege ne znaju šta će od para, pravo si se zaznuo

Sagovornik 3: Ma najvažnije je da si ti zadovoljan, ovi ovdje drpišu od sirotinje, nemaju uopšte obraza ni duše 

Sagovornik 1:Džaba ti vala  pare, ne podnosim ja više ovaj mentalitet, tamo sam rahat i niko mi ne zaviruje u lonac, vodim svoj život, slobodan sam kao nikad u životu

Sagovornik 2: Lova je u pitanju, a danas te ljudi cijene onoliko koliko imaš para

Sagovornik 3: Ma ovdje su ljudi toliko ljubomorni, ne vjeruj im ništa šta govore, svi su jedni protiv drugih, svi žele da komšiji crkne krava 

Sagovornik 1: Evo moga tramvaja, hajd sretno ti, pa se opet vidimo

Sagovornik 2: Čuj tramvaja, pa ja nisam sjeo u tramvaj ne pamtim, hajde nek ti je zdravo, i vrati se, ovdje ti je život.

Sagovornik 3: Nisu ti ovdje tramvaji ko u Amsterdamu, bila sam tamo, divota prava, ali i ja idem gradskim saobraćajem, ne mogu da tražim parking i da gledam kako ću poginuti, kako samo voze. Sretno, i razmisli dobro ako ćeš se vraćati.

Dan kratak, slabo bude sunca. Bilo ga je malo danas, ali hladno, brate, ona vodena hladnoca kako ovdje kazu. A nije tako na slikama, u ovim vilama je bas lijepo. Nema krize ni izblize.

Wanneer houdt de oorlog op? Hoe overleef je in een stad die is vergeten in de wederopbouw? Wie zijn de mensen die er nu nog wonen en waarom blijven ze? Een film van Britta Hosman vol Balkan-cynisme en Joegoslavische humor.

Sinoć je u emisiji  Holland Doc prikazana jednosatna emisija pod naslovom “Izgubljeni grad”. Radi se o Bosanskom Grahovu. Autori emisije prate sudbinu nekoliko stanovnika ukletog grada. Radi se o malom broju povratnika u Grahovo i u sela oko njega. Prikazane su subrealne slike spaljenih sela, poluspaljenog grada, zapuštenih ljudi, zahrđalih fabrika sa kojih kradu željezo, starica koje žive u kolibama, neperspektivne mladosti. Sve još začinjeno turobnim slikama klanja svinja, stalnog pijenja alkohola i neprekidnog pušenja. Sve u svemu jedna duboko tragična priča, surovi i sirovi krajolik i potpuno izgubljeni ljudi u vidu zapuštenih spodoba, za koje je teško vjerovati da žive u Evropi. Najvljena kao emisija puna "Balkanskog cinizma i jugoslovenskog humora"", ima malo od toga.

Dva dana ranije  prikazana je dugo reklamirana emisija o detaljima hapšenja Radovana Karadžića. U okviru emisije Hoge bomen (Visoko drveće), prikazani su detalji o njegovom hapšenju, intervjuisani njegova ćerka i brat, prikazana kuća u kojoj je stanovao, kafana koju je posjećivao, autobuska stanica gdje je ušao u autobus u kome je uhapšen, itd. Sve je to već poznato, ali slike iz Beograda upućuju koliko se taj grad unazadio, koliko je zapušten i on i ljudi u njemu.

Inače ovdje se prostor bivše Jugoslavije i tretira nekako još uvijek jedinstveno, sada pod imenom Balkan, u negativnom konteksu. Tako jutros i na radiju, informišući o Evropskom prvenstvu u plivanju, spikerica izjavi kako se ono održava u jugoslovenskom gradu Rijeci. Za ove ovdje Evropa prestaje malo iza Beča i Salcburga.

Emisiju "Putnik iz autobusa broj 73" o hapsenju Karadzica mozete pogledati ovdje

Imaju šarma stari holandski kafići. Mnogo su skromnije nego naše novokompovane kafane, namještaj je drveni, neugledan, ali je kafana puna starih predmeta, lustera, ukrasa, starih reklama za pivo, keramike, starih pivskih keramičkih krigli, liče na one krčme sa Divljeg Zapada, samo fali da neko zapuca. Svaka kafana ima obavezno i novine da se tu pročitaju. Holandjani bi rekli: " Gezellig"- ugodno je tu.

I publika je tu nekako posebna, boemska, neki ljudi dugih brada, čudno obučeni, vide se intelektualne face, ljudi koji su shvatili relativnost života i uzaludnost životne ambicije, ljudi koji su prošli sve i sva, oplovili mnoga mora, i najsretniji su u ovoj tihoj luci.

Jedan od elemenata koji je davao tako lijep šmek ovim kafanama je duhanski dim, mirisni dim lule, dim savijene cigare. Ljudi piju i puše, truju se i jednim i drugim, njihova volja. Kontaju umrijeti je svakako, prije ili kasnije, šta ima veze godina više ili manje. Ko hoće duže da živi nek ne dolazi ovdje, nek ide u pozorište ili neka trči duž kanala.  Ko neće da radi u dimu neka ide na pijacu na čist zrak, nek prodaje zelen.

E ne može to tako, ima neko ko se brine o njihovom zdravlju, ima ministar za zdravlje, kad ga vidiš onako “zdravog” pomisliš, ja kakav je kad ne puši, kakav bi bio da puši. Jado nakav, sav smotan, e on se svim snagama bori da i u tim malim kafanama nema pušenja, jer ugroženo je zdravlje osoblja koje tamo radi. Ma koje osoblje, uvijek isti gazda, puši sto godina.

U zemlji gdje se poštuje privatnost, poštuje se eto i pravo nepušača da ne udiše duhanski dim. Ali se ukida pravo pušaču da puši tamo gdje mu je drago i gdje su u principu svi pušači, u takve kafane ne zalaze nepušači, imaju one šik nove kafane, bez okusa i mirisa, velike, prostrane, svijetle, ali tamo ko da nisi u kafani. Džaba protesti vlasnika malih kafana, džaba upozorenja da oni nemaju gdje ugraditi kabine za pušenje, da naprosto propadaju, da ih je nekoliko stotina zatvorilo vrata, ima Veliki Brat koji bolje zna od njih šta je njima najbolje.

Da se razumijemo, smatram pušenje štetnim i pušim dvije cigarete dnevno, uz kafu, jer to ide jedno s drugim. Ali kad imam društvo i kad mi je lijepo, zapalim i više, tek je onda pravi ugođaj.

A u kafani volim popiti kafu ili pivo, i zapaliti uz to. Ako ne mogu zapaliti ne treba mi ni kafana. A kafane izgleda nestaju kao što nestaju i mnogi privatni mali dućani. Danas u Roterdamu dok čekam tramvaj na jednom trgu vidim nekoliko napuštenih dućana, u kojima sam nekad i kupovao nešto i razmjenio po koju riječ sa vlasnikom Turčinom. Kafana onog tipa kojeg sam opisao na početku, preko puta tramvajske stanice, još izgleda nije propala, ali sigurno neće dugo.

Imaju superxafsi da sam kupiš i sam platiš mašini, da ni s kim ne prozboriš ni riječ, a eto  imaju i velike kafane u staklu,  sa metalnim namještajem, gdje ako hoćeš da zapališ zatvore te ko čudo u staklenu kabinu, iz koje viriš ko majmun.

 Abraham (Ab) Klink, Ministar zdravlja, nema razumijevanja za vlasnike malih kafana

Enver Kazaz, kao gost “Oslobođenja” analizira situaciju u Sarajevu, nakon pobjede SDP, i potrebe izgradnje novog kursa u glavnom gradu BiH. Kompletan članak možete pročitati u Oslobodjenju

U takvom kontekstu izbor novog gradonačelnika/ice može označiti  politički preokret u BiH i zasnivanje novog simboličkog imaginarija i ukupnog poretka društvenih vrijednosti, te obnovu multietničke sadržine ovdašnjeg društva i stvarnu, a ne sadašnju antievropski profiliranu, na parole svedenu evropeizaciju. Otud je na SDP-u, kao pobjedničkoj stranci na zadnjim lokalnim izborima, jedan od najtežih zadataka. Otud i odluka o povećanju plata sadašnjeg saziva Gradskog vijeća, na čelu s esdepeovcem Marinom Ivaniševićem, ne samo da je nemoralna, suprotna politici SDP-ovih zastupnika na višim nivoima vlasti, nego je i katastrofalna po duh promjena što ga je na beznadni društveni horizont donijelo biračko tijelo, glasajući ne samo za promjenu vlasti, već i za promjenu političke i filozofije i prakse.

Palata Pravde (Vredespaleis ) je sjediste Medjunarodnog suda u Hagu. Palata je napravljena pocetkom proslog vijeka, a u gradnji su priloge dale mnoge zemlje, Svicarska je naprimjer donirala veliki sat na vrhu tornja. U ovom sudu, prvom medjunarodnom sudu, se rijesavaju sporovi izmedju pojedinih zemalja. Tako je nedavno tu rjesavana tuzba BiH protiv Srbije.

Danas sam prolazio pored Palate. Skoro uvijek ima neko ko demonstrira u ime odredjene grupe ili naroda. Tako su danas pred Palatom protestirali neki iz Zapadne Papue, a protiv Indonezije.

U blizini Palate pravde, na granici Den Haga i dijela grada Scheveningen, na mjestu Stare malte (Oude tol) nalazi se naselje velikih lijepih vila. Vile su smještene u ograncima Scheveningen-ske šume, okružene su velikim drvećem obraslim bršljenovima. Vile imućnih Hažana su uglavnom izdate ili prodate ambasadama, pa je od naselja vila postalo naselje ambasada. Neke su ambasade dobro čuvane, kao američka, a neke potpuno otvorene, kao luksemburška. Iračka ambasada je dugo vremena bila potpuno pusta.

Danas se smjenjivalo sunce i kiša, a cijeli ovaj kraj , jedan veliki park, i zimi zelen, upućuje kao da nismo na sjeveru nego negdje blizu Mediterana.

 Jedna hrišćanska organizacija Schreeuw om leven (Krik za život) za borbu protiv abortusa ima namjeru da iduće godine u poštanske sandučiće svih holandskih porodica ubaci malu lutku nerođenog djeteta, fetusa od 10 sedmica, koja je napravljena na osnovu ultrazvučne slike u materici majke. Inace fetus u to doba zivota ima vec formirane ekstremitete i organe, medju kojima je i srce koje kuca. Cilj akcije je da  se žene odvrate od abortusa. . Članovi organizacije se zalažu da Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka, treba da podrazumjeva i prava nerođenog djeteta

Usljedile su mnoge reakcije žena, koje akciju smatraju odvratnom i neukusnom. Pri tome se ističe da većinu pobačaja  žene, zbog raznoraznih razloga, rade iz nužde, a ne zato što žele. Tako jedna žena kaže da je morala pobaciti jer je od trudnoće postala tako bolesna da joj je život bio ugrožen, i da joj je zbog toga ostala trauma za cijeli život. Pogled na lutkicu malog ploda će joj samo probuditi novu traumu.

Predstavnik udruženja je izrazio da su samo želili skrenuti pažnju da bi to mogla biti beba nečije sestre ili djevojke, i da se to (abortus) lako može ponoviti.  

U jednoj drogeriji u Klevama (Njemačka) dok čekam svoju gospođu da probere neku pomadu, uslikah ovaj ćošak sa mirisima. U moje Mare svake šare.

Visoki toranj koji dominira uzvisenjem, zatvoren je za posjetioce, osim subotom i nedjeljom. Bilo je malo sunca, pa je uprkos hladnom danu bila lijepa setnja uzbrdo, nizbrdo. Pozelio covjek brda i da se uzbrdo mrda. Laka noc.

Tokom protekle noći u Sarajevu četiri osobe izbodene nožem, jedna ranjena iz vatrenog oružja
Glasnogovornica KCUS Biljana Jandrić kazala je da se u najtežem stanju nalazi Adnan Sušić (1984), koji je u KCUS primljen sa nekoliko ubodnih rana u predjelu grudnog koša i stomaka, nakon čega je operiran. Prema njenim riječima povrede nožem su zadobili i Adnan Rizvić (1984), Emir Avdić (1990), te A. G. (1991), dok je Momčilo Stupar (1979) ranjen je iz vatrenog oružja u predjelu desne potkoljenice. U KCUS je od ponoći do 7.00 sati primljeno ukupno 68 osoba, koje su povrijeđene u tučama na sarajevskim ulicama. (Onasa)

Preneseno sa  info stranice RTV BiH

Nebahat Albayrak

Kažem ja njoj, ma nismo mi tako strašni, mi se volimo hvaliti, a evo dokaz je što nas nema na sastanku  kad nema ambasadora, a sada smo došli skoro pa u punom sastavu.

Nastavio sad jedan moj kolega (pomaže on Bosni, ne treba dušu griješiti)  da hvali i sebe, a bogami i Bosance, pa kaže kako je bio, zovnulo ga eto, ne zna ni on čime je zaslužio (skroman po prirodi) na neki skup u Amsterdam, pa između ostalih pričao tu i sa gradonačelnikom. Kaže njemu gradonačelnik kako smo se mi Bosanci od svih grupa imigranata najbolji pokazali, kako nemaju problema s nama, kako svi radimo, djeca se školuju, integriraju se (po meni i više nego što treba).

Upadoh ja kolegi u diskusiju, kažem: “Ja jest nam jaka konkurencija da budemo najbolji!”. Surinam i Antili, Maroko i Turska, pa u kojoj to mi grupi svjetskog prvenstva igramo. Dao Bog da nikad u takvom društvu nismo zaigrali ( hajde možda s Turcima, ušili bi oni nas i u fudbalu i u nauci, ali ovdje nisu Turci iz Stambola i Izmira, nego iz turskih istočnih nedođija, kao što i Marokanci nisu iz Rabata i Kazablanke, nego tamo preko Atlasa, iz gole Sahare). Da nam je pameti, košto smo je mogli imati, a pokazalo se da nismo, igrali bi na ravnoj nozi sa Italijom i Portugalijom, Španijom i Austrijom, gdje nam je po svemu bilo mjesto.

Da su drugi i pored svega uspjesniji od nas pokazuje i slika uz naslov, na kojoj je Nabahat Albayrak, drzavni sekretar za pravdu, glavna osoba za odobrenje azila strancima u Holandiji. Gospodja Albayrak je turskog porijekla. I buduci gradonacelnik Rotterdam-a  Ahmed Aboutaleb je rodjen u Maroku i dosao u Holandiju sa petnaest godina. 

 U Kliničkoj bolnici u Groningenu jučerašnji i prekjučerašnji dan su donijeli mnogo sreće dvojici mladića, dvojici braće, koji su obojica teški bubrežni bolesnici. Nakon dugog čekanja i neizvjesnosti, odjednom su dobili priliku da se u dva dana, prvo jednom bratu, a sutradan drugom, presade bubrezi. Bubrezi su dobijeni od dva različita donora, posredstvom Eurotransplanta.

Zbog svog zakona o presađivanju, po kome se organi smiju uzimati samo onima koji za života potpišu pristupnicu i odobrenje za to, Holandija kuburi sa nedostatkom organa za transplantaciju, pa su liste čekanja ogromne i mnogi pacijenti umiru prije nego dobiju šansu da im se presadi bubreg, jetra, pluća, ili srce.

U susjednoj Belgiji zakonski je određeno tako da je presađivanje dozvoljeno od svih umrlih  (i klinički mrtvih) izuzev ako to nisu za života striktno zabranili. Zbog toga mnogi iz Holandije idu u Belgiju i tamo im se uradi transplantacija.

Mnogobrojne akcije da se i u Holandiji promjeni zakon, do sada nisu dovele do akcije. Tome se uglavnom protivi hrišćansko-demokratska partija premijera Balkenendea. Po njemu i ovaj sadašnji zakon, ako se dobro primjenjuje, pruža dovoljno mogućnosti za doniranje organa. Ako bi se uveo zakon po uzoru na Belgiju mogli bi se uzimati i organi onih koji to inače ne bi dozvolili, a za života iz raznoraznih razloga, (nepoznavanja jezika ili neznanja da su morali potpisati zabranu uzimanja), nisu to potpisali. To bi onda izazvalo reakcije familije, pa možda sudske parnice.

Slika uz naslov prenešena iz Telegrafa

Svima kojima do njega drže, čestitam Kurban Bajram, sa lijepim željama za dobro zdravlje i sreću.  Za dobro raspoloženje evo malog Labuđeg jezera, fotografije dva moja prijatelja koji mi se mašući repom uvijek obraduju kad prolazim pored njih.

Evo je ko sa slike. Moja gospođa se mislila da li da je pravi za ovaj Bajram, djeca nisu tu, radni su dani, slabo će ko doći, šta će nam da se debljamo... Bolje bi možda bilo napraviti tortu, ili grčku baklavu...

Juče dođe ranije iz čaršije, kaže ne mogu se ja više misliti, moram je napraviti. Moja supruga ne računa baklavu od kupovnih jufki. Mora ih ona sama razviti, kao što to čini i za sve pite. Tako će danas napraviti burek. Ko dođe, kad se ima burek i baklava ( ima ih i na našim blogovima), nema zime. Hanuma je probala jedno hukje (cosak), tek da vidi kakva je, a meni nema danas jesti. Sutra je Bajram.

Evo baklave na balkonu, u društvu sa komadom tikve. Tikva je tu da se ispeče, samo se čeka zgodan momenat. Tikva i baklava, evo ih zajedno na slici. Ko vino i gitare.

Danas u centru Gaude naiđoh na izložbu ruskog slikarstva. Ima zaista lijepih slika, a i cijene su podobre. Njjeftinije, manje slike, koštaju oko 2500 eura, a velike i 22000 eura. Vjerovatno se radi o nekim njihovim poznatim umjetnicima, a meni se nije dalo ulaziti u njihova imena i biografije. Evo malo umjetnosti , umjesto uobičajenih slika izloga nedjeljom.

 Juče, u Reeuwijku,  zatekoh se kod jedne školice, odakle su izlazila djeca koja su dobila poklone od Svetog Nikole (Sinterklaas-a). Napirlitane majke, obučene po posljednjoj modi, vodile su djecu sa paketićima u rukama, i uvodili ih u skupe limuzine i džipove.

Sveti Nikola je zaštitnik djece i mornara ( o kome sam pisao lani u ovo vrijeme  ). On je darivao poklone siromašnoj djeci, ostavljajući im preko noći poklon u njihove cipelice. Poklone je kroz odzake unosio  pomocnik Petar, koji je zato bio crn od cadji, pa je dobio ime Crni Petar (Zwarte Piet).

Od Svetog Nikole,  u Holandiji, zemlji koja nema ni jedan nacionalni praznik osim rođendana kraljice, napravljen je najveći komercijalni događaj. Silni novci se potroše na kupovinu poklona odraslima i djeci koja i inače ne znaju šta će više od igračaka.

Istovremeno iz Zimbabvea stižu slike umirućih od kolere, jer u nekim krajevima više uopšte nema vode za piće. Sveti Nikola bi uradio mnogo veću stvar da je svoju lađu punu obične vode ukotvio negdje u Africi. Po meni on u Holandiji nema šta da traži, osim da spašava uzdrmanu ekonomiju, tjerajući narod da kupuje, najčešće sasvim nepotrebne stvari.

Uvijek nanovo? Nikad vise!

Komemorativni skup povodom 60. godisnjice UN-Konvencije protiv genocida i odavanja pocasti njenom inicijatoru R.A. Raphael Lemkinu

Utorak, 9.12.2008. u 11.00 sati u Berlinskoj katedrali

• Domacini Skupa: Katedralna propovjednica Berlinske katedrale Dr. Petra Zimmermann i osnivac Drustva za ugrozene narode Tilman Zülch
• Dr. Shimon Samuels, Paris, Direktor Centra Simon Wiesenthal za Evropu (Pariz)
• Prof. Gregory H. Stanton, Washington, Predsjednik “International Association of Genocide Scholars”, SAD
• Svjedoci genocide iz Cecenije, Srebrenice, Halabdze, Biafre /Istocna Nigerija, Ruande, Gvatemale i krscani iz Iraka
• Biskup Evangelisticke crkve u Njemackoj (EKD) Martin Schindehütte,

      duznosnik za vanjske i ekumenske veze EKD-a u Njemackoj

• Omladinci i ucenici berlinskih skola koji citaju odlomke iz Konvencije
• Prof. Dr. Claudia Kraft, Univerzitet Erfurt: „O djelu Raphaela Lemkina“

• Prof. Gunnar Heinsohn, Univerzitet Bremen, Moderator, Izdavac Leksikona o genocidu

Dok se u mnogim dijelovima Njemacke Dan ljudskih prava obiljezava brojnim manifestacijama, 60. obljetnici donosenja Konvencije Ujedinjenih naroda o sprecavanju i kaznjavanju genocida ne pridaje se posebna paznja. Drustvo za ugrozene narode, koje u subotu 7.decembra 2008. obiljezava 40. godisnjicu rada za ljudska prava, borbu protiv genocida, protjerivanja i krsenja manjinskih ljudskih prava, zeli ozivjeti sjecanje na holokaust, ali i na genocide, „etnicka ciscenja“ i protjerivanja u proslosti. Koliko je vazna ova zadaca naglasila je 29. 11. 2007. i Charlotte Knobloch, predsjednica Centralnog vijeca Zidova u Njemackoj, povodom zajednicke manifestacije „Spasite Darfur“, odrzane ispred Spomenika na holokaust u Berlinu: „Moramo se razracunati sa sadasnjoscu, ne samo s prosloscu!“. 

Svecana ceremonija u Berlinu zavrsice se dodjeljivanjem „Nagrade za ljudska prava Victor Gollancz“,[1] koju dodjeljuje Drustvo za ugrozene narode.

 Dobitnici Nagradesu Dr.med. Halima Bashir[1], zrtva zlostavljanja i silovanja iz Darfura i aktivista za ljudska prava, i umirovljeni general bosanske Armije Jovan Divjak[2], koji je branio Sarajevo, glavni grad Bosne i Hercegovine od trupa ratnih zlocinaca Radovana Karadzica i Ratka Mladica. Nagradu ce uruciti Livia Gollancz (London), kcerka Victora Gollancza, po kojem je Nagrada dobila ime. Britanski Zidov, humanist i izdavac Gollancz razotkrio je vec 1933. godine nacionalsocijalisticke zlocine u koncentracionom logoru Dachau, vodio je mnogobrojne kampanje protiv fasizma i nacionalsocijalizma i zalagao se za davanje utocista zidovskim izbjeglicama u Engleskoj. Nakon 1945. godine organizirao je „zracni most“ za dostavljanje humanitarne pomoci njemackim prognanicima. Svojim angazmanom je postao velikim zagovornikom njemacko-britanskog pomirenja. Laudatio ce drzati Günter Nooke, opunomocenik Vlade Savezne Republike Njemacke za politiku ljudskih prava i humanitarnu pomoc u Ministarstvu vanjskih poslova, i Tilman Zülch. 

Na Skupu ce govoriti i Hatidza Mehmedovic, koordinatorica Drustva za ugrozene narode u Srebrenici i predsjednica Udruzenja majki Srebrenice . Suprug i dvoje djece Hatidze Mehmedovic, 18-godisnji Almir i 21-jednogodisnji Azmir,  brutalno su ubijeni u srebrenickom masakru u julu 1995.godine 

Najsrdacnije Vas molimo da u Vasim novinama, radiju i televiziji najavite ovaj Skup. Radovalo bi nas ako biste mogli osobno prisustvovati ovom Skupu i o njemu izvjestiti svoje citatelje i slusatelje. Ako ste zainteresirani, rado Vam mozemo dostaviti materijal o nastanku Konvencije o sprecavanju i kaznjavanju genocida te o pojedinim genocidima u proslim desetljecima. 

U slucaju pitanja: Tilman Zülch, tel. 0151 153 09888

Jasna Causevic, tel. 0049 551 499 06 16 (Biro)

                                ++49(0) 179 524 35 38 (Mobilni)  

Petnaest studentica iz Lajdena (Leiden-a) slikale su se polunage, da pokazu "Kako su one najseksepilnije u Lajdenu". Vise o tome u Telegrafu

Kako smo zaista mogli doci u ovakvu situaciju?

Polako i neosjetno. Sve dok nije veliki vjetar zapuho.

Kao sto je i inace u zivotu. Polagana promjena kvantiteta dovodi do naglog prelaska  u  novi kvalitet. 

Mislim, kako smo došli da je drveće bez lišća.

Od drveta je ostalo golo drvo.

Neko je od vas rekao da pratim ovo drvo. Pratio sam.

 I evo ovako, malo pomalo, nije nista ostalo.

 Laka vam noc.

Slike su od  treceg oktobra, treceg novembra, i petnaestog novembra ove godine.

Dva doktora medicine (od kojih jedan doktor nauka), jedan doktor nauka  stomatologije  (žena), magistar virusologije (žena), doktor nauka (žena) u telekomunikacijama, dva doktora nauka (žene) u arhitekturi, jedan doktor nauka iz filozofije, i dva inženjera, svi rođeni u Bosni i Hercegovini, sastali su se juče u prostorijama Ambasade Bosne i Hercegovine u Den Hagu, sa novim ambasadorom (ambasadoricom) Bosne i Hercegovine u Kraljevini Holandiji gospođom Mirandom Sidran. Tema sastanka je bila upoznavanje članova Naučnog kluba sa novom ambasadoricom, te dogovor o zajedničkom radu na unaprijeđenju saradnje dvije zemlje, razmjeni iskustava i znanja, te izradi zajedničkih projekata iz oblasti nauke, kulture i umjetnosti.

Naučni klub u Holandiji (NAUK, vidi zvanicnu web stranicu) osnovan je prije godinu i po dana, okuplja eminentne stručnjake, Bosance i Hercegovce, iz raznih oblasti nauke i kulture. Većina članova su zaposleni na prestižnim holandskim institutima i univerzitetima, a neki članovi kluba su istaknuti novinari, dizajneri,  pisci i slikari. Sinoć je bila prisutna oko polovina članova.

Na Drugom Kongresu nauke iz BiH i iseljeništa delegacija Naučnog kluba iz Holandije predstavljala je najorganizovaniju grupu od svih zemalja van BiH. Od interesantnih projekata u budućnosti  možda je najinteresantnija organizacija “Sarajevo dizajn nedjelje”, koja će se održati u septembru iduće godine (nosilac projekta Edin Barak), te izgradnja pokretnog paviljona (koji se uvlači i izvlači) ispred Arhitektonskog fakulteta u Sarajevu, odnosno u Istambulu, između Plave džamije i Aja Sofije (nosilac projekta Elma Durmišević). I Edin i Elma imaju u Amsterdamu (svako odvojeno) vlastite biroe za dizajn, odnosno arhitekturu

Prema mišljenju jednog “građanina” koji radi u mjenjačnici, pored švercera za rast inflacije (stalno slabljenje dinara prema euru) su krivi i popovi i doktori. Popovi zarađuju na slavama, pa to pretvaraju u eure, a doktori popodne rade privatno, pa i oni brzo mijenjaju pare u čvrstu valutu. Evo tog komentara:

Zadesih se danas pred Jugoslavija Tribunalom u Den Hagu, pa reko da ga uslikam za vas. Bilo se je malo izvedrilo, inace je vrijeme ovih dana grozno. Pred Tribunalom dva smedja galeba, pojma nemaju gdje se nalaze i kakvim se zlocincima unutra sudi. Oni se lijepo zafrkaju na zidu fontane. Ma niko nije slobodan ko ptica.

The New York Times je objavio  intervju sa bosanskim fudbalerom Vedadom Ibiševićem. Naslov teksta je “Od Bosne, preko U.S, do vrha Bundes lige”. U članku se opisuje Vedadov život, njegov dolazak kao izbjeglice u St.Louis (gdje i danas živi njegova familija), te fudbalska karijera najboljeg strijelca vodećeg tima Bundes lige.

Link na članak je ovdje

Ova lijepa stara zgrada, bolnica u Goudi, još je kratko vrijeme u funkciji. Paviljon Svetog Jozefa je danas dio bolnice Zeleno srce (Groene Hart), kako se označava još preostao zeleni pojas neizgrađene zemlje u srcu najnaseljenije provincije Zuid Holland (Južna Holandija). Danas se u ovoj zgradi nalaze poliklinike i odjeljenja ginekologije, otorine i očnih bolesti. U vrlo kratkom vremenu nadogradiće se postojeca velika zgrada glavne bolnice (Bleuland) i ova stara zgrada (Jozef lokacija) više neće biti u funkciji u kojoj je sada.

Bolnica,  izgradjena 1929,inace proglasena gradskim spomenikom, je dobro održavana, sa lijepim parkom i jezercetom ispred lica zgrade, i sa dvije velike skulpture bronzanih guski. Bolnica je dobila ime Sveti Jozef, po katolickom redu sestara Sv. Jozef, ustanovljenom u Limburgu, odakle su ove casne sestre tridesetih godina proslog vijeka dosle da rade u Goudu.

U našem krutom socijalizmu neke su profesije morale biti krute. Jedna od njih je bila milicajac, revizor, oficir, pa onda portir, učitelj, advokat, profesor.... Oni nisu smjeli pokazivati ljudsko lice, nikakvu individualnost, morali su držati ozbiljno lice, pozu ko Drvena Marija. Svako intimisanje  je bilo opasno po neutralnost i autoritet profesije.

E, i doktori su bili unekoliko takvi. Kao prvo uniforma je morala biti stroga, čisti dugi kruti bijeli mantil, kruta košulja i stroga kravata. Ime i prezime izvezeno na džepu, uz obavezno Dr ispred toga. Slušalice koje vire iz džepa, ili obješene preko vrata.

Hajde to je sve i u redu, trebaju doktori i uniformom da ulijevaju autoritet. Ali ono što ne valja je da se nisu uopšte spuštali na istu ravan sa pacijentom, nego su uvijek gledali sa visine. Pacijent nije dolazio kao gost, pogotovu ne kao dragi gost, nego kao sićušna osoba koja se obraća nekom autoritetu, državnom službeniku visokog ranga. Koji je to doktor otvarao vrata svoje ordinacije, prozivao pacijenta i njegovu pratnju, pružao im ruku i uvodio ih unutra u svoju sobu, i pokazivao im na već pripremljene udobne stolice (ne jednu) sa druge strane njegovog stola. Na vratima doktora ima samo njegovo ime i prezime bez titula, a obično nema ni imena. Obučen je kao da je u svojoj kući, u sakou ili džemperu, djeluje opušteno, obraća se pacijentu oslovljavajući ga njegovim imenom (trudio se da ga zapamti, iako je nekada strano i tesko). Pa onda okrene kompjuter pacijentu, pokaže mu njegove nalaze i slike, proba mu objasniti o čemu se radi, pokušava da ovaj to shvati. Na kraju opet ustane, pozdravi se sa svojim gostima i isprati ih do vrata, pa se vrati, zatvori vrata i tek onda zove drugog pacijenta. Ne treba mu nikakva medicinska sestra u ambulanti, ima stvari koje samo doktor treba da čuje, a doktor sve može uraditi kao i sestra, prilijepiti flaster ili dati injekciju.

Umjesto toga  u nas prije ( a možda i danas) pacijenta prvo dočeka stroga službenica na kartoteci, koja pregelda zdravstvenu knijižicu, neljubazno se obraća, pita “ Što si došao?”, (odmah je na ti), ne sluša ništa šta joj se govori nego mrzovoljno pokaže glavom gdje se treba čekati. Onda poslije nekog vremena, nekada iihaj vremena, pojavljuje se medicinska sestra na vratima, našminkana i utegnuta i sva važna proziva pacijenta. Ne dozvoljava se nikome osim pacijentu unutra, ostali iz nekih razloga, da ne bi smetali doktoru,  imaju da ostanu u čekaonici. Za to vrijeme doktor se ne pomjera iz svoje fotelje, ne pruža ruku, a pacijent sjede na onu malu jadnu drvenu okruglu stolicu što se vrti na sve strane, da je doktoru lakše vrtiti pacijenta, da se on sam ne bi slučajno pokretao, ili nedaj bože ustao sa svoje stolice.  Na kraju obično naškraba recept ili uputnicu, promumljavši nešto , jer ako počne objašnjavati običnim jezikom spašće mu oreol sa glave, postaće obični čovjek, pašće s neba.

Pacijent će još probati priupitati medicinsku sestru dok ga bez pozdrava poguruje iz ambulante noseći novi karton i prozivajući već nekog drugog. Na kraju  će nesretnik učiniti zadnji pokušaj da nešto sazna kud treba da ide i kakvi su to lijekovi koje treba da pije, od one na kartoteci dok mu ispunjava lične podatke na recept, ili uputnicu. Ako ni to ne upali, ima portir, možda zemljak, koji sve zna i koji će možda reći gdje se nalazi ta bolnica ili ambulanta u koju su ga uputili.

Vjerovatno sada nije ovako strašno, pogotovu kod privatnih doktora, a vi ćete to bolje znati. Kakva su vaša iskustva?

Juče je iznešen podatak da oko dvadeset posto djece u Holandiji ima neku hroničnu bolest. Najčešće djeca boluju od hroničnog bronhitisa, gotovo deset posto djece ima astmatični bronhitis. Na drugom mjestu je opet bolest koja za bazu ima alergijsku reakciju, a to je hronični ekcem kože, od koga boluje oko 6 posto djece. Oko pet posto djece ima poremećaje ponašanja, učenja i koncentracije, odnosno dislektična su ili hiperaktivna.

Sve moze da se ne kupuje osim hrane. Dokaz su i ovi redovi za pecene krompire u Roterdamu, ili za francuske kifle u Goudi. Prodaju se i haringe na ulici, lubenice i dinje na pijaci (odakle li lubenice u ovo doba godine), hamburgeri u Mc Donaldsu, Goudske stroop vafle  ( keksi u vidu spojenih oblandi sa sirupom od jabuka, specijalitet iz Goude), sirevi...ma sve ide ko halva. Navali narode!

U Sarajevu je preminuo emeritus profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu, doktor Fadil Čengić. Profesor Čengić je skoro cijeli radni vijek proveo na Radiološkom institutu u Sarajevu.

U vrijeme kad sam ja završio fakultet on je bio jedini nastavnik uz pokojnu profesoricu Đorđević. U to vrijeme je Institut bio zaostala ustanova, sa veoma starom opremom. Međutim početkom osamdesetih godina dolazi do snažnog razvoja Instituta, i u samo nekoliko godina ova ustanova postaje najopremljenija ustanova na Balkanu, što se tiče opreme, najnovijih CT aparata, ultrazvučne dijagnostike i terapije kobaltnim zračenjem Uz dijagnostičko odjeljenje razvija se i odjeljenje za onkologiju, to jest terapiju malignih bolesti.

Uz profesora Lovrinčevića velike zasluge za razvoj instituta pripadaju i profesoru Čengiću. Zahvaljujući njima i ostalima zaposlenim institut je postao okosnica ne samo sarajevske nego i cijele bosansko-hercegovačke medicine, jer su u to doba dolazili pacijenti iz cijele BiH, i još šire. Institut je organizovao simpozijume na kojima su učestvovali najeminentniji radiolozi iz Evrope i svijeta.

Profesor Čengić je jedan od plejade stručnjaka iz  sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka, razdoblja kada je Sarajevo u svemu doživljavalo ogromni napredak, pa tako i u medicini. Pamtićemo doktora Fadila po njegovoj visokoj vitkoj pojavi, blagom i odmjerenom pristupu, te po njegovoj stručnosti i skromnosti.    

Odnedavno na internetskoj stranici DHMZ (Drzavnog hidrometereoloskog zavoda Hrvatske) pored vremena u skoro svim evropskim prestonicama, nema podataka o Sarajevu. A bilo ga je. Postavih pitanje DNMZ-u (http://meteo.hr/) i odmah dobih i odgovor.

Pitanje

Postovani,
> Imam jedno pitanje. Zasto na vasoj stranici kada se govori o vremenu u
> Evropi, izmedju ostalih glavnih gradova, nema Sarajeva, iako ga je prije
> bilo.
> Uz prijateljske pozdrave, pozdrav iz Nizozemske

Odgovor

Postovani,

zbog tehnickih problema u medjunarodnoj razmjeni meteoroloskih podataka
trenutno nema podataka za Sarajevo.

Lijep pozdrav,

Informaticki odjel DHMZ-a

Malo je cudno da se lakse prikupe podaci iz Stokholma, nego iz Sarajeva, iz Federalnog meteo zavoda, koji imaju novu preuredjenu web stranicu (http://www.fhmzbih.gov.ba/) sa podacima o vremenskom stanju u Sarajevu, koji se mjenjaju svaka dva sata.

Crvena traka - simbol borbe protiv AIDS-a

Oko 30 miliona ljudi u svijetu inficirano je virusom AIDS-a, a do sada je isto toliko ljudi umrlo od ove bolesti.

Prognoza bolesti se uveliko popravila pronalaskom novih lijekova koji koče aktivnost virusa. Bolest je ipak ostala neizlječiva,  oboljeli od side imaju četiri puta veću smrtnost nego osobe iste životne dobi koji nisu inficirani virusom. Isto tako još uvijek nije pronađena vakcina protiv side. U nekim zemljama Afrike vlada prava epidemija bolesti, gdje je veoma teško i skupo testirati i liječiti ogroman broj ljudi.

U Holandiji je inficirano oko 20000 ljudi, od kojih četvrtina ne zna da su inficirani. U prošloj godini je otkriveno 1700 novih slučajeva. Dvije trećine od njih su homoseksualci. Povećanje broje inficiranih se između ostalog objašnjava slabijom prevencijom usljed manjeg straha od bolesti, jer se bolest bolje liječi, i rjedje smrtno zavrsava.

Majke inficirane sidom rađaju često inficiranu novorođenčad, koja se ne tretiraju lijekovima u prvoj godini života, pa pedeset posto oboljele djece umire u prve dvije godine života. Uz odgovarajuću terapiju smrtnost bi se smanjila za tri četvrtine. Osim toga u nekim zemljama se majke ne testiraju na inficiranost virusom.

Ove godine obilježavanje svjetskog dana borbe protiv side je u znaku borbe protiv diskriminacije oboljelih od ove bolesti. Iako se smatralo da u Holandiji ne postoji diskriminacija, jedna anketa je pokazalo da u pedeset posto slučajeva se oboljeli na neki način stigmatiraju, i primoravaju na povučen život i usamljenost. Diskriminacija je posebno izražena kod doseljenika (alohtonih) koje njihovi zemljaci više izbjegavaju.

Vidim da je na istom tragu i članak na stranici B92 koji govori o diskriminaciji oboljelih od AIDS-a (vidi ovdje )