Kad bolnica miriše na kafu
Moj profesor psihologije i logike u Trećoj gimnaziji, pokojni gospodin Despot Ivo, nas je učio silogizmima. Silogizam je logički induktivni metod zaključivanja, po kome iz dva suda, ako su tačna, proizilazi i treći. Naprimjer: Ruža je cvijet. Cvijet miriše. Onda proizilazi i da: Ruža miriše.
Tako i u životu ako imamo dvije paralelne percepcije, onda često poslije, pojava jedne percepcije, asocira i pobuđuje odmah i drugu.
Tako su nam i u životu mnogi nam događaji, prostorije ili osobe vezane uz određeni miris. Iz tog razloga ako poslije mnogo godina osjetimo neki miris, on nas asocira na neki prijatan ili neprijatan događaj, na neku prostoriju, ili osobu. Miris hlora ili nekog drugog dezinfekcionog sredstva nas podsjeća na zubara, i na bolove koje smo trpjeli, ili na miris bolnice, bolest ili čak smrt najbližeg.
U Goudi imaju dvije bolnice. Jedna stara i jedna nova. U koju kod uđeš dočeka te divni miris kafe. Kao kad ulaziš u nečiju kuću, gdje te čekaju kao dragog gosta, pa su ti spremili kafu. Pored ulaza je portirnica, a do nje
Sviđa mi se ova bolnica, što ne smrdi na bolnicu, nego miriše na jutro u mojoj kući. Sviđa mi se i što nema na vratima onih naših odurnih seljaka – portira, što nema sestre oštrokonđe koja svoje frustracije ispoljava na bolesnicima i tjera posjetu čim malo prođe vrijeme, a posebno što nema drčnih šefova odjeljenja, koji izgradjuju lazni autoritet, svoje medicinsko neznanje zamjenjuju provođenjem nekih strogih disciplinskih mjera, koje sa ukupnim rezultatima liječenja nemaju nikakve veze.