Strašna tragedija potresla je danas Belgiju. U jedno obdanište u flandrijskom mjestu Dendermonde, upao je mlađi čovjek i počeo nožem kasapiti djecu. Ubio je dvoje djece i jednu vaspitačicu (54), a ranio dvanaesetoro djece. Žrtve su uglavnom djeca između jedne i tri godine.

Ubica je uhvaćen nedaleko od mjesta zločina. Pored obdaništa je ostao ruksak u kome je bio arsenal različitih noževa. Zločinac je mladi čovjek od dvadesetak godina, koji je poznat policiji zbog kaznenih dijela, ali i kao psihotična ličnost. Ocevidci kazu da je imao nacrtane crne krugove oko ociju. O motivu ovakog masakra se samo pretpostavlja. Najcesce se u ovakvim slucajevima radi o osveti, ili je u pitnju psihoza.

Večeras je na holandskoj TV prikazano stanje sigurnosti u obdaništima. Dosta vrtića ima savremene i sigurne metode zaštite, ali ni jedan sistem nije potpuno savršen.

Slike vezane za ovu tragediju vidi u Telegrafu

Ovaj mi je link poslao nas Mirsad Djulbic. Za sve jugonostalgicare, sve na jednom mjestu.

Spits (ovdje)  donosi izvještaj o tuči bosanskih i srbijanskih navijača u jednoj kafani u Melburnu. Uz fotografiju oba tenisera opisuje se sta se je desilo u kafani.

U tuči je jedna žena ostala bez svijesti,nakon što ju je pogodila stolica u glavu. Iako za vrijeme teniskog meča između Amera Delića i Novaka Đokovića nije bilo incidenata, eto oni su se pojavili nakon meča.

Sve se manje sastajemo. I sve manje međusobno razgovaramo. A čini mi se da ne znamo ni razgovarati. Onako natenane, polako, kako su to znale naši roditelji, naše dajdže, dede. Onaj opušteni, polagani razgovor. Bez žurbe i opterećenja. Da serbez popričamo, što bi se reklo. Pazljivo saslusamo sagovornika. Da se nasmijemo. Spomenemo ljude, žive i mrtve. Da ne pričamo o nečijim problemima, kao da nekoga žalimo, a u stvari se naslađujemo. Da nam domaćin ne nameće muziku koja nas iritira, a koja upućuje na njegovu novostvorenu nacionalnu, odnosno  sačuvanu anacionalnu svijest. Da ne gasi televizor, nego nam uporno čita najnovije vijesti sa teleteksta, ili pokazuje kako mu satelitska ima bezbroj kanala. I da mi ne spominje koji je novi ravni televizor kupio, te koliko je potrošio na putovanju. Kad ga nisam za to pitao.

I u razgovoru se jedna strana trudi da ima prednost. Neprimjetno povisuje glas, ne stvara ni malo pauze da i sagovornik može koju reći. A onda kad konacno nema zraka i stane, i onaj drugi nešto progovori, onaj što hoće da je nadmoćan, okrene glavu ka televizor i sasvim skrene temu. Ne voli čuti ništa lijepo, pravi se da nije čuo. Priča stvari o sebi i  svojima koje ga promovišu, prešućuje one koje mu ne odgovaraju.

Rijetko se ko raduje tuđem uspjehu, radije ga počne ignorisati. Namjerno ili nenamjerno zaboravimo se javiti ljudima kad su u nevolji, ili jednostavno nazvati nekoga koga dugo nismo čuli. Svako se zatvorio u se, otuđio.

Moramo se nažalost sa sjetom sjetiti onog ratnog vremena kad je pored svega teškog, bilo tako lijepo. Kad su ljudi mogli računati jedne na druge, kad su bili primorani da se sastaju i pričaju dugo i  bez žurbe, kad niko nikome nije imao na čemu da zavidi, niti da se raduje tuđoj nevolji.Kad su se ljudi smijali kad im je bilo najteze.