Jutros sam se konačno nakanio da sredim staru kućnu arhivu. Trebaju mi neka dokumenta, inače bi to još čekalo, u velikoj kutiji, na podu, spremljeno za obradu još prije mjesec dana. A nakupilo se i brdo novih pisama, treba ih pohraniti na mjesto starih. Ne znam koliko se trebaju čuvati razne potvrde, bankovni izvodi, poreska rješenja. Svašta se tu nađe, čovjek se prisjeti nekih zaboravljenih stvari, a i vidi kako vrijeme munjevito prolazi.
Ima tu i pisama dragih osoba, dok se još pisalo i slalo poštom, razglednica, koje se sve manje šalju, čestitki, sve se manje nešto i čestita, ili se to radi e mailom, pa to propadne, nema se šta sačuvati. Nađoh i svoju crno-bijelu fotografiju, iz studentskih dana, sjedim na livadi u Miljevićima, tu smo često išli sa Grbavice da igramo lopte.
Čak naiđoh na primjere doktorskih nalaza koje sam vježbao da pišem na holandskom jeziku, pa i kopije pisama koje sam pisao kolegama. Naumpade mi da sam u početku jedanput zaboravio napisati godište pacijenta (godinu rođenja) pa mi je to jako prigovoreno, jer zaboga kućni doktor ima toliko tih sa istim imenom i prezimom, odakle on zna o kome se radi.
Sačuvani su i razni folderi, brošure, tako jedna iz 2002 dobijena od Ministarstva zdravlja, o novim pravilima o eutanaziji u Holandiji. Druga o jednom alternativnom lijeku protiv raka Iscador-u, koji je na bazi ekstrakta iz biljke imele. Tada mi je (2002) jedan rođak imao rak debelog crijeva, pa sam mu preporučio da proba infuzije sa Iscadorom (jedan čovjek je dugo održavao metastaze na plućima). Međutim moj sada već pokojni rođak nije vjerovao ni u kakve alternative,a eto imao je uznapredovali oblik sa metastazama u jetri, pa mu više nijsu mogli pomoći ni oficijelni lijekovi.
Još je tu i prepiska sa advokatom kod dolaska u Holandiju 1995-te, te pismo kojim javlja kako smo dobili status izbjeglice. Mi smo bili prvi iz BiH koji su poslije dužeg vremena dobili trajni boravak u Holandiji, inače je do tada davan samo privremeni boravak. Nisam tada razumio šta piše na holandskom, advokat je odluku prije toga saopštio telefonom na engleskom. Nisam nekako tada ni shvatao ozbiljno advokata, nisam se ni radovao, nisam nikad ni došao ovdje sa namjerom da ostanem zastalno. A eto iz godine u godinu, nisam se ni sasvim vratio, a nisam ni ostao, sjedim sada na dvije stolice. Čekam da mi se jedna izmakne, ili možda obadvije, gluho bilo. A gledajući po ovim papirima stvari idu brže nego što čovjek pretpostavlja.
Uglavnom imalo se svašta baciti, puna velika kesa, a dosta je i ostalo, opet onih nepotrebnih papira, “koji možda ipak nekad zatrebaju”. A tek je urađen dio posla, sutra slijedi nastavak.
