Sjedoše preko puta mene, rekao bi bračni par, ona tu negdje mojih godina, on stariji nekih pet do deset godina. Muškarac započe razgovor, sve se nešto smije i šali, čudno mi za Holanđanina. Kaže, ovo ko da je krenuo starački dom na putovanje.

-Pa jeste, uključim se. Svi imaju knjige umjesto karata. Samo što vas kondukter mora zateći da čitate knjigu, kad on naiđe, inače vam se ne priznaje (probah i ja da se našalim).

Pričali smo neko vrijeme. Brat su i sestra i putuju familiji u Mastriht. Ja kažem da sam iz Bosne, iz Sarajeva.

-Musliman!, zaključi odmah brat (iako ja nisam ništa rekao). Imam za vas jedno goruće pitanje.

I onda me poče pitati nešto o ljepotama u raju u koje odu muslimanski teroristi što se ubiju i postanu sveti mučenici. Kažem mu da ja o tome pojma nemam, da muslimani u Bosni nikad o tome nisu pričali, akamoli to upražnjavali. Dodam da ni katolici nisu isti u Peruu i u  Holandiji, i da siromaštvo i ugnjetavanje od strane drugih proizvedu kontrareakcije.

            -Kako nisu isti, jesu katolici svugdje isti, reče mi brat.

Srećom uđoše jedan stariji bračni par i sa njima veliki sin. Sjedoše na drugu stranu, do brata. Sin je mogao imati skoro trideset, a mongoloid je, pravo debino lice, sa kosim očima i isplaženim jezikom. U ruci je držao neku igračku, figuricu cuke i drmao ga gore-dole. Brat se uključi u priču sa ocem.

               - Što ne gleda kroz prozor kad je već krenuo na put. A mogao bi tu energiju drmanja rukom iskoristiti da malo opere prozor!

Sestra se pokazala pametnijom od brata. Kaže da njen brat tako stalno nešto dobacuje i zafrkava. Ispade da smo sestra i ja vršnjaci, da je pedeseto godište, već pet godina u penziji, a radila je kao stjuardesa i putovala po cijelom svijetu. Neobično joj je da ne radi, ali eto igra tenis, putuje.

 Ja joj ispričam svoju priču, kako sam nerado došao ovdje na kraju rata jer sam bio tri godine rastavljen od familije. Da sam imao silne probleme da mi se prizna specijalizacija (jer je to skoro nemoguće za one van EU), kako sam radio ovdje po raznim privatnim klinikama,  kako mi se sin nikad nije mogao naviknuti i da se je vratio u Bosnu da predaje na fakultetu, i kako sam i ja želio uvijek da se vratim, ali odlažući iz godine u godinu odjednom u neko doba vidiš da je kasno.

Na stanici u Eindhovenu, dok smo čekali voz za Mastriht, brat se ponovo dočepao teme religije. Poče protiv Marokanaca u Holandiji, kako su spremni na svašta i kako su eto nedavno u Amsterdamu htjeli da podmetnu bombu u IKEU.

            -Jest reko, i pokazalo se da je sve bilo lažno, a tako su na brzinu prozvali Marokance, pohapsili ih, a nigdje veze s vezom, da nije žalosno bilo bi smiješno.

Ja mu kažem da smo mi u Bosni živjeli kuća do kuće različitih religija , da smo se pazili i ni u snu mi nije bilo da ćemo se okrenuti jedni protiv drugih. Može li on pomisliti da sutra nastane rat između katolika i protestanata u Holandiji?

            -Jest, kaže, dok si mlad i ne primjećuješ razliku. A onda vidiš, evo u ovoj zemlji naprimjer, da samo kao protestant možeš napredovati do najviših funkcija. Eto, i u Sjevernoj Irskoj ako si katolik nemaš nikave šanse!

Srećom naiđe voz, pun puncijat, sve džabni putnici  sa knjigama, pa se u gužvi moradoh rastaviti od brata i sestre katolika, a i spasih se od odvratne konverzacije. Što sam i počinjao priču i spominjao odakle sam, kad iz iskustva dobro znam kuda će ta priča voditi.