Gledao sam danas dio svečanog otvaranja novog multifunkcionalnog BBI centra, na mjestu bivse robne kuce Sarajka, i ne mogu da ne zaključim kako kod nas još uvijek preovlađuje stereotipni socijalistički model otvaranja novih objekata. Sama činjenica  da su na skupu postojali zvaničnici kojima su obezbjeđena mjesta za sjedenje ( dosta je bilo nepopunjenih)  i oni drugi, odijeljeni ogradom  od ovih koji sjede, je ukazivala na diskriminaciju građana. Ili je trebalo organizovati otvaranje samo za zvaničnike, pa onda poslije za raju, ili je trebalo odmah za sviju obezbjediti jednake uslove. Samo postojanje sjedišta i onih koji sjede ( poredani u redove prema nekom značenju) je skupu dalo akademsku uštogljenu atmosferu, pa je bilo teško postići spontanost i veselost koju bi otvaranje jednog tako skupog  objekta trebalo da prati.

Prisustvovao sam u Goudi otvaranju obnovljene gradske kuće, jedne od najljepših javnih građevina u Holandiji. Otvaranju je prisustvovala I kraljica Beatrix. Pojavila se na balkonu I održala veoma kratak govor. Pušteni su raznobojni baloni, bio je takođe vrlo kratak program. Niko nije posebno dijeljen, svi su ljudi stajali vrlo blizu kraljice koja se pojavila u masi. Skup je odisao spontanošću i nekom veselom atmosferom.

Višedecenijski uticaj boljševičke kulture se i dalje osjeća u mnogim segmentima društva, a da često nismo ni svjesni. Treba prestati sa dijeljenjem ljudi na javnim skupovima, i stavljanjem nekih u prve redove i posebne povlašćene položaje, ma kakve oni važne  funkcije obavljali. Kada budu u svom miljeu gdje obavljaju funkciju za koju su plaćeni, onda se može dozvoliti hijerarhijski ustroj prema njihovoj volji, a na otvorenim skupovima su svi ljudi jednaki.

Gledam sa prozora, otegle se kolone automobile u pravcu centra grada. Nema nigdje trolejbusa. Hoće- neće štrajk se pretvorio u ono : hoće. Prije dva dana istaknuti zahtijevi su čudni i neprecizni. Izgleda da zaposlenima najviše smeta što nisu kupljeni novi autobusi i tramvaji.

Začuđuje je kolika je mala medijska pažnja u subotu najavljenom štrajku.Kao da se okretanjem glave ( ili zabijanjem iste  u zemlju) htio riješiti problem. Umjesto opšteg angažmana tokom vikenda da do štrajka ne dođe, evo desilo se da je na dan grada, Šestog aprila, grad paralisan. Za večeras je inače predviđeno otvaranje novog BBI trgovačkog centra u srcu grada, na mjestu bivše robne kuće.

April 1992 će mi zauvijek ostati u sjećanju kao najgori april u istoriji rodnog mi grada. Sedamnaest godina poslije, nema ratne prijetnje, ali ima prijetnja opštem kolapsu života. Prijeti se prestankom dijelenja penzija, smanjenjima plata u prosvjeti I zdravstvu, otpuštanjima (već su masovna, kao naprimjer u Zenici)…. i čime sve još, niko ne zna. Proljeće je otpočelo s kišom, a eto nastavilo štrajkovima.