Naš grad je u stvari otvoren samo ka Sjeveru i Zapadu. Na istok ka Palama i na jug ka Trnovu, putuje samo ko mora. Uskim planinskim kanjonom Miljacke ili Željeznice, sa puno nesigurnih tunela, nije ni ranije bilo baš ugodno, a danas je to putovanje na koje se rijetko ide. Pereživjeli iz Višegrada,  Foče  I Rogatice, ako ne žive van Balkana, onda žive u hiljadama novosagrađenih kuća na široj periferiji Sarajeva, i rijetko posjećuju već zaboravljeni zavičaj.

Dolinom Bosne vodi put i pruga ka Slavoniji, i dalje ka Evropi. Dolinom Zujevine, do prevoja Osenik, i dalje do tunela na Ivanu vodi put ka Jadranu. Dugo se pričalo o Zapadnom izlazu ( ulazu).Nikako da se završi, godinama spora gradnja, imovinski problem, neiskusni graditelji.  Sticajem okolnosti idem skoro svaki dan do skoro krajnje zapadne tačke Kantona Sarajevo.I šta mogu primjetiti. Prvo, da se vozi veoma oprezno i da se skoro svi drže ograničenja brzine. Kamere i česte kontrole brzine učinili su da se iz temelja promijenilo ponašanje vozača. Jeste da još uvijek ima onih nerazumnika koji uporno mijenjaju saobraćajne trake, posebno oni sa najgorim  krntijama pokušavaju preticati tamo gdje za to nema nikakve potrebe.

Put je uglavnom u dobrom stanju. Glavna saobraćajna arterija, ona do Ilidze, temeljito renovirana prije dvije godine, ima dobar i skoro neoštećen asfaltni sloj. Nešto je lošija dionica autoputa od Ilidže do Blažuja. Iako nema križanja u istom nivou, nema ni zaustavne trake, pa je teško reći da se zaista radi o autoputu. Impresioniraju međutim novi industrijski i stambeni objekti  duž ove dionice. Kada se vozi od Blažuja, pored sela Osijeka, puca pogled na široku sarajevsku dolinu,i  ima se utisak da se doista ulazi u veliki i bogati  grad, koji se intenzivno razvija.

Petlja, odnosno kružni tok, na Mostarskom raskršću, pored nekih zamjerki, je generalno dobro riješena. Tu su bili veliki problem sa vlasnicima zemljišta. Odmah sa desne strane je Coca-Cola, te mesna industrija Akova. Na mjestu stare Energopetrolove pumpe, pravi se nova, ekstra moderna.

 U Binježevu je postavljena kamera, pa svi voze i sporije nego što je dozvoljena brzina. Pored puta sve prodavnica do prodavnice. Plastična stolarija, pića, prodavnica guma, novotvoreni ekspres restoran, građevinski materjial…. I sve velike kuće . S lijeve strane novi industrijski objekti, sve do Hadžića. Najznačajnija je fabrika paštete Argeta.

Iza Hadžića put ulazi u kanjon Zujevine, koja teče ispod puta, brza i bogata vodom od topljenja snijega.Obilaznica oko Pazarića, sa ograničenjem od 60 ili 70 km,i gotovo stalnom policijskom kontrolom, omogućava ugodnu vožnju sa pogledom na pitomo selo i snježne vrhove Hranisave iznad njega. Dalje se put penje ka Oseniku, koji  je ujedno i vododjelnica . Vode sada odavde teku ka rijeci Lepenici, pa Kiseljaku i Fojničkoj rijeci, i kod Visokog se ulijevaju u Bosnu.

Duboko ispod puta, kao da su doživjeli nesreću, pa skliznuli sa puta, policajci u skrivenim kolima gledaju da ko ne pretječe preko pune linije. Kroz Tarčin i Raštelicu put prolazi kroz pitoreskni krajolik ukrašen vijaduktima pruge koja se penje ka Ivanu. A onda uspon, selo Vukovići, posljednja stanica autobusne linije sa Ilidže, I neposredno pred tunelom kraj Kantona Sarajevo.

Sve u svemu lijepo je i očima radost je putovati ovim krajem u ove dane mladog aprilskog proljeća. Iscvale su jagorčevine, bijele šumarice, ljubičaste mrtve koprive koje čine prava ljubičasta polja slična onima lavande. Osjeća se ljudska radost, primjetna je živost, čiste se vrtovi, ore se. Mlade djevojke koje u grupama odlaze iz škole, svojim zvonkim smijehom ispunjavaju suncem okupane ulice Hadžića. Život je teško uništiv, i nikakva kriza ne može pomutiti radost mladosti i proljeća.