Trubači sa Miljacke, zvani bibikavci
Srbija ima Dragačevske trube, a ovdje imamo trubače, ali ne sa onim puhačkim instrumentima, nego sa trubamama u autima, muzikom poznatom kao bibikanje. Napisao sam prije nekoliko dan post o Zapadnoj magistrali, gledajući da budem pozitivan, da ne nalazim stalno neke negativne strane, ko kaka nadžakbaba što je došla sa truhlog zapada, pa gleda sa visine na domaću stvarnost.
Ali ne mogu da ne pocrtam skandaloznu kulturu (nekulturu) siledžija na putu. Juče u Blažuju, novom dionicom puta kroz mjesto, gdje je ograničena vožnja na šezdeset, vozim upravo toliko, lijevom trakom, jer je desna zauzeta, a iza mene neki bijesan auto, ubi se od navale da me prođe, sviejtli onim halogenim žaruljama, trubi bez mjere, samo što mi se ne popne na krov. Mislim se, e nećeš vala, vozim i dalje svojih šezdeset, čekam da mogu skretnuti desno, ali onaj šizi, na kraju on iznenada skreće desno ispred drugog vozila, pretiče mene s desna i izbacuje prema meni šizofrenično lice u tamnim naočalima, pa onda nastavlja svoje ludovanje prema drugim vozačima ispred sebe.
I pored pojačanih kontrola brzine, i dalje postoji nenormalno veliki broj onih koji se iživljavaju prelijetajući sa trake u traku, kao da su im životi u pitanju, a u stvari ne mogu ništa dobiti u vremenu. Ako voziš držeći se ograničenja ispadaš kao nenormalan, i dok voze iza tebe uporno trube, isto i kad pretiču. Mrsko mi je pominjati Holandiju, ali tamo trube kao da i nema, trubljenje bez veze je kažnjivo, isto kao što su i ogromne kazne za najahivanje vozilom na onoga ispred sebe, odnosno neodržavanje potrebnog rastojanja.
