Cijela penzija stane u jednu novčanicu I to ne onu najveċu. Najveċa populacija ljudi u gradu Sarajevu su penzioneri, ljudi koji  žive od marke ili dvije dnevno, koliko mnogima ostane kada poplaċaju režije. A u tome su prvi, odmah trče da plate struju, gas, vodu, grijanje, da kada to plate mogu sa ono dvije - tri marke živjeti do kraja mjeseca. Kada se plate neophodni lijekovi, često nema ni markice za mlijeko.

Ženia na blagajni Elektrodistribucije, maltene moli službenicu da plati struju, snishodljiva je do degutantnosti, čak joj kaže kako joj ne mora vratiti onaj žuti kusur, ako nema. Nije službenica arogantna, ali stara žena je izgleda navikla da je kriva čim dođe pred  šalter, pa je preventivno zauzela krajnje povučen i snishodljiv stav.

Neko ċe mi možda reċi kako su i sretni oni koji imaju penziju, jer ogroman broj ljudi nema nikakva primanja. Mnogima je penzija neispunjeni san. Firme privatizirane na indijanski način su propale ili propadaju, a ostaju ljudi sa velikim radnim stažom, ali nemaju dovoljno starosti, pa nema penzije. Ne postoji nikakva druga uredba na nivou zemlje koja bi ovim ljudima omoguċivala primanje nekog minimuma dovoljnog za život.

Mnogi , koji su vani, ċe u ovim retcima naċi utjehu za njihov često čemerni boravak u tuđini. Ne znam čiji je jad veċi, ili ovih što su u Bosni pa nemaju, osim hljeba i mlijeka, šta da jedu, ili onih koji su vani, pa i na socijali, koji mogu sebi dopustiti i najljepše sokove i voċe, ali im taj privid blagostanja ne može izbrisati osjeċaj teške čamotinje i izgubljenosti .