Ne djeluju mi nimalo lijepo ove ženske noge što vise kod prodavača čarapa. Baš mi, ustvari, izgledjau neukusno.   

Primjetio sam da mnogi blogeri upotrebljavaju stranu riječ (kako se piše na stranom jeziku) i mijenjaju je u padežima kao da je naša.  Ista greška se pravi kada se strana riječ pretvara u imenički pridjev, po istom pravilu kako se to radi sa domaćom riječju.  Pri tome posebno bode u oči kada se u toj riječi nalaze slova koja ne postoje u našem jeziku. Najupečatljiviji primjer je slovo x, koje se u nekim jezicima čita kao ks, pa tako imamo maxi, taxi, praxis, itd.

Kod nas, kao i u mnoguim zemljama na taksiju piše taxi, jer je to uobičajen internacionalni naziv. Može pisati Taxi stajalište, ali ne možemo u tekstu pisati: “Uzeli smo taxi, i sjeli u njega, nas četvero”.

Maxi je oznaka za maksimalnu veličinu ( ima još i i mini i midi, za najmanju i srednju), i skraćenica je od maximus (najveći). Može pisati na firmi “Maxi xxx”, ali ne možemo u tekstu napisati: “Ona je nosila suknju maximalne dužine”, nego u tom slučaju moramo x pretvoriti u ks. Ne postoji internacionalna riječ maximalan, to je naš pridjev nastao od strane riječi, i mora se pisati maksimalan ( jer u našem jeziku nema slova x). Slično je sa anxsiozan ( anksiozan – uplašen), praxa (praksa), i za niz drugih.

Jedna druga pojava je takođe uzela maha. To je pisanje infinitiva koji se umjesto sa ti završava sa t. U nekim krajevima Bosne, posebno u srednjoj Bosni (Zenica, Travnik), se u običnom govoru ne izgovara govoriti, pisati, čitati, hodati, nego govorit, pisat, čitat, itd. Ovaj žargon je onda prenesen i u pisani oblik, pa je skoro dobio pravo kao da je gramatički ispravan, toliko se široko koristi. Isto je i sa glagolima koji se završavaju na ći, pa se kaže ić (Nemaš kuda ić!), tuć (Morao sam ga istuć!), prić (Nisi mu mogao prić!), umjesto ići, tući, prići.

Mogu zamisliti kako je nekome strancu, jer u ovim oblicima uopšte ne mogu prepoznati glagol, jer je uobičajeno da se kod nas svi glagoli u infinitivu završavaju na ti ili ći.

I treća veoma česta pojava je pogrešno prošlo vrijeme (perfekt) glagola vidjeti, htjeti, smjeti za sva tri lica jednine  muškog roda. Umjesto pravilnih oblika: Ja sam( ti si, on je) vidio, htio, smio, mnogi koriste:  Ja sam (ti si, on je) vidjeo, smjeo, htjeo. U ženskom rodu je međutim ispravno reći: Ja sam vidjela, smjela, htjela (mada se često koristi i vidila, htila, smila, u Zapadnoj Bosni i Dalmaciji),  isto kao i u srednjem rodu (ono je smjelo, htjelo, vidjelo, odnosno kao odlika navedenih područja: Ono je vidilo, htilo, smilo).