Kad čovjek dugo boravi na nekom mjestu, u nekom gradu, zavoli neka mjesta i ulice. Tako i ja volim da prošetam jednom mirnom ulicom (a koja nije mirna ovdje?) pored željezničke pruge. Sa jedne strane je pruga, a sa druge male kuće sa isto tako malim, ali lijepim vrtovima. Prošetajte i vi sa mnom.

Na inicijativu prof. Dr. Vladimira Kojovića, iz Sarajeva, već duže vrijeme funkcioniše internet-forum vezan za očna oboljenja. Moderator je profesor Kojović koji povezuje kolege iz Sarajeva i unutrašnjosti BiH sa kolegama van BiH, od koji su neki porijeklom iz Bosne i Hercegovine, a drugi su poznati domaći oftalmolozi, često uvaženi profesori, u različitim zemljama svijeta.

Pacijenti iz BiH prezentiraju dokotru Kojoviću interesantne i dubiozne bolesti kod pacijenata, praćene fotografijama promjena na očima, a on ih onda prezentira širem krugu poznatih doktora u svijetu, tražeći sugestije vezano za dijagnozu i liječenje. Takođe se vrši i preporuka i razmjena interesantnih  članaka o novim pravcima u liječenju očnih bolesti.

Kao primjer navodim jučerašnji mail dr Kojovića koji se tiče jednog pacijenta iz Zenice, koji ima samo jedno oko (drugo izvađeno zbog ratne povrede), a na drugom oku ima neuobičajene promjene na očnom dnu, koje su izazvale praktično slijepilo. Dr Kojović je veoma brzo dobio sugestije od nekoliko oftalmologa iz svijeta, uključujući i moju malenkost. Svi doktori su potpuno saglasni u vezi dijagnoze i načina daljeg liječenja, koje bi se provodilo novim lijekovima koji se u vidu injekcija apliciraju direktno u oko. Postoje realni izgledi da kod pacijenta dođe do popravke vida, bar onoliko, koliko bi mu omogućilo samostalno kretanje.

Evo jučerašnjeg maila prof. Kojovića: 

Postovani kolegice i kolege,

U vezi pacijenta AA cije sam Vam nalaze FA i fotografiju fundusa poslao primjetio sam da sam zaboravio da napisem da ima 39 godina.

Pitanja sam uputi i nekolicini specijalista za retinu i vitreoretinalnu hirurgiju : Dr Anthony Hall , Tumaini University, Dr RW Butner , Hjuston, Dr Mahmoud  Tarner, Kresge Eye Institute , Detorit i Dr Ferid Cengic i veoma brzo sam dobio od njih odgovor.

Mada su svi na razlicitim kontinentima i da je dosta tesko dati mieljenje samo na osnovu anamnestickih podataka i fotografija koje sam poslao, oni se slazu da se radi o subretinalnoh, horioidalnom neovaskularnoj  membrani gdje postoji znacajna produkcija VEGF-a i da je sasvim opravdano dati antiVEGF ( Avastin ili Lucentis intravitrealno) i to ASAP ( sto prije).

MIsljenja sam da je sasvim ispravno uraditi i sve lab. testove koji se radi za utvrdjivanje etiologije zadnjih uveitisa . Misljenja sam da bi bilo opravdano i ordinirati peroralnu terapiju sa kortikosteroidima ( Pronison prema semi Dr Butnera : tri dana 100 mg, potom dvije sedmice po 100 mg svaki drugi dan, potom dvije sedmice po 50 mg svaki drugi dan, potom dvije sedmice po 25 mg svaki drugi dan -svakako treba provjeriti da li postoji kontraindikacija za njihovu primjenu)

Ukoliko dodje jos odgovora javit cu Vam.

Srdacan pozdrav

V.Kojovic

U prilogu su relevantne fotografije kao i odgovori pomenutih kolega- procitajte !!!!!!!!

Tekst je najvecim dijelom preuzet sa mog bloga Oftalmolgija  

Pročitah u Nezavisnim kako u Kotor Varoši nema doktora koji bi radio u ambulanti za hitne slučajeve po danu, nego u njoj dežura doktor samo po noći. Po danu su u ambulanti samo medicinske sestre.  Kod doktora porodične medicine, koji radi po danu je uvijek gužva, i po dvadesetak pacijenata čeka na pregled.

Pisac ( odnosno pisateljka Bojana Vucenovic ) očito ne razumije šta se podrazumjeva pod Hitnom pomoći i kako bi se ona trebala organizovati.

Hitnu pomoć, onu na licu mjesta, ovdje u Holandiji, a i cijeloj Zapadnoj Evropi, obicno ne pruža doktor, nego specijalizovano medicinsko osoblje za urgentnu medicinu ( viša sprema). Zadatak ukazivanja hitne pomoći je reanimacija i obezbjeđivanje funkcija čiji poremećaji  direktno ugrožavaju život, i to  za vrijeme dok se pacijent ne transportuje u najblizu odgovarajucu specijalizovanu ustanovu. Znači mora se obezbjediti nesmetano disanje i rad srca, te zaustaviti eventualno krvavljenje. Kada se to obezbjedi, pacijenta treba stručno transportovati ( napraviti odgovarajucu imobilizaciju), pazeći da transport ne pogorša stanje. Već prije, a i tokom transporta se uspostavlja kontakt sa zdravstvenim ustanovama u okolini, i na osnovu konsultacija određuje se gdje će se oboljeli, odnosno povrijeđeni transportovati, da se ne bi gubilo vrijeme svraćanjem na dva-tri mjesta, a i da bi ustanova bila spremna na prihvat pacijenta.

Zavodi za hitnu pomoć, onakvi kako su kod nas koncipirani, su u stvari ambulante opšte prakse koje rade izvan redovnog radnog vremena. Prava hitna pomoć se uspostavlja u specijalizovanim ambulantama odgovarajućih bolnica i klinika (kardiologije, traumatologije, opšte hirurgije, neurologije, itd ), gdje postoje Urgentni centri. Svraćanje u ambulante opšte prakse, pa i u “običnu” hitnu je u većini slučajeva gubljenje vremena. Ovo naravno, ako su kola hitne opremljena svim onim što bi trebala imati i ambulanta (kisik, aparati za reanimaciju, defibrilatori, itd.), a to se za kola hitne pomoci podrazumjeva da imaju.

 A što se tiče ”sitnih” hitnih slučajeva ( visoka temperatura, male povrede, itd.), na koje vjerovatno misli pisac teksta u Nezavisnim, zar nije normalno da takvi slučajevi imaju prednost kod ulaska kod doktora, i da ne trebaju nimalo čekati.

Zbog toga i pomenuti tekst, nema nikakve svrhe, osim da možda nepotrebno okrivi Dom zdravlja u Kotor Varoši.

O organizaciji hitne pomoci u Holandiji vidi http://nl.wikipedia.org/wiki/Ambulance , a najvazniji dio iz tog teksta, sa prevodom, vidi u komentarima. Slike ambulantnih kola su prenesene sa istog linka (Wikipedia).

.