Gouda, zeljeznicka stanica, ( preneseno sa http://nl.wikipedia.org/wiki/Gouda )

Utrecht Centraal, devetnaesti peron. Sa velikom i malom torbom ulazim u voz za Goudu, u stvari u intercity za Den Haag. Sjedam na prvo prazno mjesto u prvom kupeu. Kupe je nekako odmah uz vrata, vratima izdvojen  od ostalih kupea, baš zgodno za nekoga ko ima uza se torbe, kao ja.

Do mene mlada Arapka pod mahramom, a preko puta nje drugarica joj, isto pod mahramom. Ali džaba ti što je pokrivena, sve je na njoj glamurozno. Ogromna krupne crne oči, izvučene trepavice, svaka za se. Podcrtane obrve. Izvanredno izvajane usne, i perfektni bijeli zubi. Afektira kad govori. Tijelo ne prati ljepotu lica. Mala je i nekako zbijena. Nosi široku šarenu haljinu. Na nogama otvorene sandale, lijepi nožni prsti  sa crveno lakiranim noktima.

Djevojka do mene je mnogo skromnije obučena i nije uređena kao ova preko puta, ali ima lijepe i njegovane ruke. Djevojke pričaju, malo holandski, pa onda malo arapski. Tokom razgovora ona preko puta vadi karmin, i začas je prebojila lijepe usne intenzivnom crvenom bojom.

Do prozora, na drugoj strani, sjedi tipičan holandski stariji par. On sjede kose, uredno počešljane, u prugastoj košulji i bijelim pantolama. Na nogama bijele čarape i ružne žute cipele. Na ruci prsten sa crnim kamenom.

Ona, preko puta njega, jednostavno obučena. Jednostavna polo majica i bijele pantole, sa nogavicama do ispod koljena. Bosu nogu stavila na sjedalo do muža. Noga puna smeđih pijega, a prsti na stopalu ružni i iskrivljeni.

 Gledaju kroz prozor, ona pokušava da pročita naziv stanice Gouda Goverville, ali ne stiže, voz ide previše brzo. Preko razglasa ženski glas najavljuje sljedeću stanicu, i moguće veze. Glas se prekida, nestaje i opet se pojavljuje. Muž se žali ženi kako je, eto, voz nov, a kako razglas u njemu nevalja.

Žena mi se odjedanput obrati:

“Imali ste ugodan odmor (vacantie)?”

“ Da” , rekoh. “Bio sam u Sarajevu, u Bosni”.

“A da li je tamo popravljeno stanje, je li bolje?”

“Da”, kažem, “izgrađeno je, i mnogo je bolje nego što je bilo ranije”.

“A sad opet u Holandiji?”

“Jeste, ali nisam od srca ovdje, srce mi je tamo ostalo, i gledaću da opet ubrzo odem”.

“Ja, ja..”, rekoše.

 Voz stade u mojoj Gaudi, i ja ostavih Holanđane, a i mlade Arapke.

A nije mi u stvari ni mrsko što sam opet ovdje, dan je sunčan i lijep i puše neki topao vjetar.