Povodom godišnjeg susreta familije Čengić, čitaoce bloga upućujem na tekst Čede Baćovića, objavljen u Montenegrini, digitalnoj crnogorskoj biblioteci. Donosim početak teksta, a zainteresovani mogu ostatak teksta pročitati u Montenegrini
Čedo Baćović:
SMAIL-AGA ČENGIĆ - MIT I STVARNOST
BILJEŠKA O AUTORU
Čedo Baćović rođen je 1952.godine na Cetinju. Osnovnu školu i gimnaziju učio je u Vrbasu, Kraljevu i Nikšiću. Završio Pravni fakultet u Podgorici 1976. godine. Objavio je dvadesetak knjiga različitog žanra (poezija, proza, aforizmi, monodrama. Nagrađivan za kratku priču. Dobitnik književne nagrade ZALOGA (2002). Živi i radi u Nikšiću.
SMAIL-AGA ČENGIĆ - MIT I STVARNOST
Čengići su između prvijeg plemića ili odzakovića zakona turskog u Hercegovini i u Bosni. Po našijem narodnijem pjesmama, od njih je bilo alaj-bega i paša. Pjeva se da su imali dvore na Zagorju, ali je Smail-aga sjedio u Gacku u selu Lipniku, gdje mu i sada sjede sinovi. Za ovoga Smail agu mislilo se i govorilo da je između prvijeg junaka u Turskom carstvu. (Vuk Karadzić, 1845.)
Jedna čuvena porodica
Čengići su u prošlosti igrali veliku ulogu u životu Hercegovine. Porijeklom su iz Male Azije, odakle su se još u 16. vijeku doselili u Zagorje, iz koga su se raseljavali u Foču, Ustikolinu, Višegrad, a 1800. godine i u Gacko, gdje je Henefri-beg Čengić, u selu Srđevićima, podigao prvu kulu Čengića u tom kraju. Iz ove porodice bilo je mnogo visokih turskih dostojanstvenika, od kojih njih 11 sa titulom paše.
Najčuveniji predstavnik ove porodice u 19. vijeku bio je Ismail ili Smail-aga Čengić, sin Ibrahimov, glavna ličnost besmrtnog epa Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića” i većeg broja epskih narodnih pjesama. Rođen je u selu Jelašcima, nedaleko od Kalinovika oko 1780. godine. Rano je ostao bez oca zbog čega je imao tegobno djetinjstvo. U mladosti je prešao u Sarajevo. Već 1801. godine spominje se kao zaim Presjenice kraj Sarajeva. Kao vješt i hrabar vojnik istakao se u borbama protiv srpskih ustanika 1809-1813. Gatački muselim postao je 1812. godine, a sjedište mu je bilo u Cernici. Pošto se oženio iz porodice Hasanbegovića iz Avtovca, skućio se i kupio čitluk u selu Lipniku. Bio je štedljiv i djeci iz tri braka ostavio je veliko bogatstvo. Poslije 1820. godine postao je i muselim drobnjački i zakupac harača. S Ali-pašom Rizvanbegovićem išao je u Carigrad krajem 1832, gdje je od sultana, za zasluge u borbi protiv bosanskih ajana, begova i kapetana, dobio titulu paše i carskog kapidzi-baše (nadkomornika) ili rikjabi hamajuna. Ta se čast sastojala u ovome: kad bi car jahao, onda bi rikjabi hamajun išao pored njega pješice i držao uzengije.
Od bitke na Grahovu 1836. godine priče o Smail-aginom gaziluku dopirale su do najudaljenijih krajeva Turskog carstva. Kao vjerni padišahov podanik, Smail-aga je sa svojim Hercegovcima učestvovao u gušenju pobune u Egiptu protiv čuvenog namjesnika Mehmed Alije, tokom 1838. godine, pronoseći tako širom Carevine slavu imena svoje porodice. Ratni vihori su ga sprječavali da u Drobnjak ne dođe sve do 1840. i prikupi utanačeni harač. U noći 23. septembra 1840. godine ubijen je na Mljetičku, u udruženom napadu Moračana i Drobnjaka, koje su predvodili vojvoda Mina Radović i Novica Cerović.
Šišić o osveti
Hrvatski istoričar Ferdo Šišić je zapisao: „Kako je bila među svim muslimanima hercegovačkim velika graja, ne preostade Ali-paši drugo, već kupiti vojsku, da osveti smrt svoga druga. Na čelo te vojske stave se pored Ali-pašina sina Hafiz-paše oba sina Smail-agina Muhamed-beg i Dedaga, a njima se još pridruže Selmanović iz Pljevalja (Taslidze), beg Redzepašić iz Nevesinja, Hasan-beg Resulbegović iz Trebinja, Mustaj-beg Mušović iz Nikšića i drugi. Sva se ova vojska skupila na Bari Dajevića, te onda udari na Drobnjake. Dne 25. januara 1841. (po nekim dokumentima u prvoj polovini novembra 1840.), došlo je do boja, u kojem bjehu Drobnjaci i Moračani ametom potučeni; Novica Cerović jedva se nekako spasao, te je od sada ostao na Cetinju. Vrativši se hercegovački muslimani kući s nešto stotinu i dvadeset glava drobnjačkih i crnogorskih, okitiše njima još svježi grob Gazi Smail-age Čengića”.
Još tada je bilo onih koji su govorili da su Drobnjaci (pa i Novica)”, na riječ i tvrdu vjeru”, domamili svog agu, koji ih je ljebom ranio, i na prevaru ubili na svom vaganu.
Mnogo godina kasnije, Safet-beg Bašagić, Smail-agin praunuk, prozvao je organizatore ubistva u stihovima:
„Zar na vjeri biju se junaci (...)
Zar nevjera junaštvo se zove?
Sakrijte se pred svijetlim licem
vitezova zemlje Hercegove!”
(Ta se Bašagićeva pjesma za prve Jugoslavije nije smjela štampati „iz nacionalnih razloga”).
