Leteci Holandjanin

Sutra u Sarajevu počinje trodnevni naučni skup pod nazivom: We are Stronger Together ( Jači smo zajedno). Skup organizuje Bosansko – Hercegovačko Američka Akademija Nauke i kulture (Bosnian – Herzegovinian American Academy of Arts and Science). Ovo udruženje u Americi i Kanadi, ima zadatak da unaprijedi znanje iz nauke i  i kulture kod našeg iseljeništva u Kanadi i USA, te da ojača razmjenu znanja i  ideja između naučnika i umjetnika u BiH, sa naučnicima i umjetnicima u USA I Kanadi.

Predavanja će se obaviti na tri lokacije. Prvi dan u Kliničkom centru, drugi dan u Rektoratu Univerziteta, i treći dan u Akademiji Nauka i Umjetnosti. U Kliničkom centru će biti predavanja iz medicinske struke, a održaće ih eminentni  stručnjaci kao što su A. Arnautović, E. Karaiković, A. Šarčević, E. Kanlić, B. Brown, I drugi. U četvrtak, u Rektoratu ( u 12 sati), će biti teme iz različitih oblasti nauke, a u petak u Akademiji Nauka i Umjetnosti BiH će opet dominirati teme iz medicine (K. Arnautović,G. Srkalović, itd.). U petak naveče će se održati Gala koncert Sarajevske filharmonije.

U Sarajevu je iznenada preminula dugogodišnja direktorica Očne klinike, prof. dr. Ljiljana Milanović –Eichberger. Profesorica Milanović je cijelo vrijeme ratne agresije na glavi grad BiH obavljala odgovornu funkciju direktora Očne klinike, na kojem je položaju ostala do svog penzionisanja. Prva je u BiH počela raditi operacije ablacije mrežnjače. Odgojila je veliki broj specijalista za očne bolesti, magistara i doktora nauka. I poslije penzionisanja je ostala aktivna na dva univerziteta,te u nekim poliklinikama.

Prije desetak dana, šetajući sa suprugom Ferhadijom, sreo sam kolegicu Ljilju. Ispričali smo se na brzinu o svemu i svačemu. Bila je vesela i raspoložena, uz svoju neizostavnu cigaretu govorila nam je kako se u decembru sprema djeci u Beč. Kažem, poslije, supruzi: “Gledaj kako je vitalna, još radi na nekoliko mjesta, puši, a šta je samo u ratu pregrmila!”

Juče, opet na Ferhadiji, od jedne druge kolegice, saznadoh za tužnu vijest. Profesorica je preksinoć u svojoj kući iznenada preminula, vjerovatno od moždanog udara .

Iako je bila profesor, i uvažen oftalmolog, Ljilja je uvijek bila raja i drug, ponašala se neoficijelno, probleme je rješavala lako i jednostavno.

Profesorica Milanović je doživjela 72 godine.

Komemoracija povodom smrti uvažene kolegice će se održati sutra (srijeda) u 11 sati u Kliničkom centru, a sahrana istog dana u 13 sati na gradskom groblju Bare.

1.       Juče se dogodila teška saobraćajna nesreća na putu od Blažuja do Ilidže, na takozvanoj “brzoj” cesti, neki je zovu i autoputom, iako nema zaustavne trake.. Ta dionica je inače poligon za isprobavanje brzina “ jakih” auta, brzina je ograničena na 100 km, ali mnogi novopečeni bogataši i njihova djeca, koji imaju automobile za njemačke autoputeve, na ovoj cesti pokazuju svoj primitivizam i neiživljenost. Nije rijetko da vlasnici najnovijih audija i mercedesa  voze na ovoj dionici i 200 na sat, vršeći pritisak na sve one ispred sebe da im se sklanjaju.

Ta   Tako je juče u sudaru (kako je do njega doslo, vozi se u istom pravcu u dvije trake) mercedesa  i  juge, deblji kraj naravno izvukao jugo, u kome je mlađi čovjek poginuo a saputnica teško povrijeđena. Na TV su u dnevniku prikazali jugu, stučenog i sprijeda i straga, a mercedes nisu ni prikazali. Međutim što je najinteresantnije bilo, jeste naredba da se sva vozila na tzv. autoputu okrenu u suprotnom pravcu, ka Blažuju i da idu do Blažuja gdje ih je policija usmjerila na stari put ka Ilidži.

Iakt  Iako putpuno apsurdan, ovaj je manevar bio uspješan, jer se izbjeglo dugotrajno čekanje na uviđaj. Stajao sam u koloni i slušao vijesti, uz obavezno javljanje iz BIHAMK-a, koji su ponavljali jedan te isti stereotip napisan ujutro, a o nesreći i potrebi pravovremenog skretanja na stari put, ni pomena.

Kao nastavak proslog posta, dajem sliku ove stare kapije u Kotromanovicevoj (bivsoj Gundulicevoj), koja simbolicno ukazuje na tragicnu sudbinu Sarajeva i mnogih Sarajlija.

Neka izvini zato moje rodno i  drago Sarajevo, koje se poseljačilo, i sve više se poseljaćuje, što ću ga večeras slikama prikazati sa njegove najcrnje strane. Prošlo je od rata skoro 15 godina, mnogo šta se popravilo, nikli novi poslovni centri, neboderi i tornjevi, a na ogromnom trokutastom prostoru koji zatvaraju Vrbanja most, Marijin dvor, i Skenderija most, ostao jad i bijeda, straćare i srušene i polusrušene kuće, šupe i rastinje u vidu džungle oko njih.

Bile su tu, u toj Gundulićevoj ulici, koja je perimenovana u Kotromanićevu, i ranije straćare, ali je bilo uz samu ulicu i lijepih austrougarskih kuća, sa divnim kapijama i fasadama. Bila je na početku i stara Električna centrala, preduzeća “Valter Perić”, koja je izgorila u ratu, i sada stoji kao ruševina. Bio je tu I studentski restoran, poslije banka, koja je takođe izgorila i dugo vremena bila pravo ruglo, srećom sad je taj prostor očišćen i služi kao parkiralište.

Od starih austrijskih kuća ostala je cijela samo jedna,  i ona naravno bez fasade, i sa bezbrojnim ranama na starim sivim ciglama. Ostale su bez krova, prozora, ostacima kapija, od kojih jedna još svjedoči o ljepoti starih  rezbarenih vrata. Danas iz tih vrata rastu biljke.

Sve u svemu , odličan dekor za snimanje horora, u srcu evropske prijestonice, sa šišmišima, babarogama, karanđolozima koji izlaze iz obližnje prljave Miljacke, vampirima i vješticama. Moderni centar grada, Marijin dvor, sa BH Parlamentom, neboderima Momo i Uzeir, Američkom ambasadom, hotelom Holliday Inn, te Avazovim tornjem, i novim poslovnim centrom pored marijindvorske crkve, sve je to na nekih 300 metara od ove strahobe.

Uostalom, pogledajte i sami, i izvinite na temi,  ali napolju je zima , smog i kiša, tužno i tmurno. Biće bolje.

Gledao sam utakmicu kod mog prijatelja i komšije Esada Ibiševića. Magistar ekonomije, stručnjak za svjetske finansije, građanin svijeta, a u stvari ostao je obični fini čovjek, u čijem se ponašanju nije  ništa promijenio od vremena dok je još bio obična raja sa Grbavice. Po tome je i neobičan za današnje prilike kada je došlo do skoro potpunog poseljačenja Sarajeva. Ljubitelj dobre kuhinje, poznavalac vina, prijatelj umjetnosti, poezije Izeta Sarajlica, čovjek koji je video svijeta i dugo boravio i radio u Americi, pa se vratio iz Vašingtona u Sarajevo. Prepoznatljiv je po svojoj leptir mašni, po cigaretama "Kent" koje pusi odkada znam za njega.

Kažem, gledali smo utakmicu i uživali u igri naših Bosanaca i Hercegovaca. Ja sam uživao i u lijepom dnevnom boravku, , namještenom stilskim namještajem , okruženom skupocjenim slikama vrsnih BH umjetnika , vitrinama sa vrijednim knjigama, stalažom sa biranim vinima. Među slikama se ističu slike Afana Ramića, Mersada Berbera..Među slikama je i Esin portret (u društvu sa fotografijom druga Tita), te portret Izeta Sarajlica, koji mu zbog iznenadne smrti nije urucen. Oba portreta je nacinio slikar Dzemil Huseinovic. Posebno je lijep portret Esine prve žene, rahmetli Nađe, koja je bila izuzetno lijepa i nježna žena.

 Uživao sam i u najboljoj visočkoj zarebrici  (kupuje kaže kod Ahmeta na Grbavici), prvoklasnom travničkom siru, specijalnoj kukuruzi koju je napravila njegova supruga Alma, a posebno u veoma kvalitetenoj žilavki, koju Eso kupuje kod poznatog proizvođača u Čitluku.

Kaže Eso, bio sam u Višegradu, spavao kod tetke u Dobrunu, predao im tamo one papire što traže, da im plaćamo porez na očevu zemlju, ali ne odustajemo, tamo je naša babovina, naše je to i ostaće.

Vodili smo sa jedan nula, raspoloženje se popravilo, a onda evo i Esinog rođaka, majstorski gol Ibiševića, 2:0. Ma ko kaže nema Bosne, uz ovakve ljude ima je i te kako, i to one evropske, da evropskija ne može biti.

U nekoj drugoj zemlji bi to bio značajan društveni događaj, u našoj BiH slabo ko mari za njene građane koji su u svijetu postigli značajne uspjehe na polju nauke. Na promociji knjige : “Ko je ko u BH dijaspori: doktori nauka i naučno istraživački radnici” koja je održana u zgradi Parlamentarne skupštine BiH, bili su prisutni predstavnici BH i Federalnog radija, “ONASE” i “Avaza” (ima u danasnjem broju mali prilog za fotografijom). Međutim nije bila niti jedna TV kuća. U vrijeme uzburkane BH političke scene, događaja vezanih za nerede u Širokom Brijegu i sahrane Vedrana Puljića, te početka sastanka na Butmiru, malo koga interesuju “normalni “ život, i uspješni ljudi, koji su tamo negdje daleko.

Publikacija obuhvata biografije 150 Bosanaca i Hercegovaca, naših građana različitih generacija. Veliki broj tih biografija daje zaista impresivne podatke o naučnicima koji su završili najbolje svjetske univerzitete, i koji rade na veoma značajnim istraživačkim poslovima, mnogi iz oblasti bazičnih naučnih istraživanja na polju fizike, hemije, telekomunikacija... , ili su i sami profesori na raznim svjetskim univerzitetima.

Uz ove podatke navedena su i imena velikog broja onih  za koje je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice,( inače tvorac publikacije) prikupilo podatke o njihovom radu, ali nije moglo dobiti njihovu saglasnost za objavljivanje podataka o njima. U svakom slučaju postoji veoma mnogo onih koji su zaslužili da se njihove biografije nađu u ovoj knjizi, ali iz ovih ili onih razloga, do toga nije došlo, pa će publikaciju trebati dopuniti. Inače je knjiga tehnički veoma dobro urađena, na prvoklasnom papiru i uz veoma dobre fotografije u boji. Najveći broj prezentiranih osoba dolazi iz Hrvatske, Austrije, USA, Njemačke, Švedske, Holandije, Australije, Srbije… Među ostalim tu su i biografije poznatih imena starije generacije, kao naprimjer Esada Ćimića, Kemala Hanjalića, Ferida Muhica ili Asima Kurjaka.

Na prezentaciji, koja je obavljena juče u zgradi Parlamentarne skupštine BiH, bilo je prisutno oko pedesetak zainteresovanih. Ispred onih čije su biografije prezentirane u knjizi bila je jedna kolegica iz Japana, te ja, koji sam bio u Radnom predsjedništvu, i  govorio o višestrukom značaju  ove publikacije, te o našim naučnicima i kulturnim radnicima u Holandiji, od kojih su neki okupljeni u klubu NAUK.Iz Holandije je prezentirano desetak biografija, od kojih su sedam članovi NAUK-a.

Danas će se u prostorijama Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine održati promocija publikacije “Ko je ko u Bosnaskohercegovačkoj dijaspori: Doktori nauka i naučnoistraživački radnici”. Publikacija je djelo Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, a obuhvata biografske podatke za 150 Bosanaca i Hercegovaca, doktora nauka, istraživača,  profesora univerziteta, iz cijelog svijeta.

Publikovani podaci pokazuju koliko je jaka  i široka naučna i uopšte intelektualna snaga našeg iseljeništva. Takođe će sistematizovani podaci poslužiti kao baza međusobnog povezivanja naučnika koji  rade u srodnim oblastima. Pri tome mislim kako na povezivanje univerzitetskih radnika iz BiH sa srodnim djelatnostima van zemlje, tako i na povezivanje naših ljudi  iz različitih zemalja.

Napominjem da su u sličnom cilju već održana dva kongresa u Sarajevu, te da će se u ovom mjesecu održati redovna godišnja konvencija Bosanskohercegovačke Medicinske Inicijative (BMI), koja povezuje vrhunske medicinare iz  BiH sa bosanskohercegovačkim medicinarima koji rade u raznim zemljama svijeta.

Kao predsjednik medicinske sekcije kluba akademskih građana BiH u Holandiji (NAUK), a i kao jedan od onih čiji su biografski podaci objavljeni u knjizi, pozvan sam danas na promociju, pa ćete od moje malenkosti saznati kako je bilo.

Danas svi govorimo o tumorskim markerima. Radi se o posebnim vrstama tumorskih antigena, proteinima koje luče određene tumorske stanice u tijelu. Tako praćenje nivoa ovih supstanci, označenih kao tumorski markeri, ima značaja u dijagnostici, praćenju i prognozi određenih tumora u organizmu, naprimjer kod karcinoma prostate, debelog crijeva, jajnika….

Bilo bi veoma opširno ovdje pisati o tumorskim markerima. Čitaoce upućujem na poglavlja iz Wikipedije na engleskom jeziku, vidi  ovdje .

Ovdje bih samo iznio činjenicu da je prvi tumorski marker otkriven još 1847. Engleski ljekar Henry Bence Jones je u urinu bolesnika otkrio posebnu vrstu proteina. Radi se o proteinu veoma  male molekularne težine, koji lako prolazi kroz bubrežnu barijeru ( koja inače normalno zadržava proteine) . Ovaj protein proizvode maligno promjenjene plazma ćelije u krvi .

Metod koji je opisan te godine se primjenjuje i danas, istina ne pri  standardnoj pretrazi urina. Za određivanje postojanja Bens Jones- proteina potrebno je skupljati mokraću 24 sata, te je koncentrirati i raditi elektroforezu. Postojanje ovog  proteina (koji se može određivati i u krvi), , ukazuje najčešće na postojanje multiplog myeloma, maligne krvne bolesti (vidi wikipedia) .

Unaprijed se izvinjavam ako u ovom postu nisam sasvim precizan u pogledu navođenja izvora. Naime vijest sam čuo jutros na Hrvatskoj TV (pa nisam mogao zapamtiti imena uključenih instancija), ali na teletekstu ili u štampi je nisam mogao  pročitati. Radi se naime o kontraverznom hrvatskom zakonu o umjetnoj oplodnji, koji uvodi ograničenja onima koji žele provesti procedure umjetne oplodnje.

U sklopu rasprave  postavljeno je  pitanje da li je oplođena jajna stanica ustvari i početak nastanka života. Odgovor jedne stručne ustanove je da jeste. Samim tim dolazi se do zaključka da je zamrzavanje embrija postupak protiv živog bića, kome se onemogućuje razvitak.

Pomenuti zakon je na Ustavnom sudu. Uvaži li Ustavni sud ovakvu konstataciju, ne samo da neće doći do usvajanja prigovora na konzervativnost tek izglasanog zakona, nego se stvaraju preduslovi da se zabrani abortus, ako nije iz medicinskih razloga. Time bi se Hrvatska pridružila nekim evropskim zemljama, u kojima postoje ograničenja abortusa, kao što su Irska, Portugal, ili Poljska.

Podsjetiše me ovi lijepi septembarski dani na isto tako lijepe dane septembra 1987. U Sarajevu je u posjeti bila Leteća očna klinika “Orbis”. Bilo je jako toplo, po danu čak i trideset stepeni.  Na sarajevskom aerdoromu su se u ovom avionu vršile komplikovane očne operacije, dolazili su pacijenti iz cijele Jugoslavije. Na Skenderiji se u Domu Mladih održavao Kongres oftalmologa (očnih doktora) Jugoslavije. Poslije ce se ispostaviti da je to bio posljednji konres, zemlje koje za cetiri godine vise nece biti. 

U susjednoj Velikoj dvorani Skenderije su se sakupili sarajevski studenti, koji su protestovali zbog trovanja hranom u Neđarićima. Obratio im se, u pokušaju da ih smiri, Čedo Kapor. No najvažnija stvar koja se tog septembra dešavala je Sjednica CK Saveza Komunista Srbije, na kojoj je umjesto umjerenog Stambolića, za predsjednika SK izabran Slobodan Milošević.

Evo, posljednjih dana septembra, i prvih dana oktobra,opet su divni dani Miholjskog ljeta. Međutim među ljudima sve vri od negativnih događanja.  U Sarajevu umjesto studenata protestvuju borci, a li ne u zatvorenim dvoranama, nego blokirajući ulice.Opet su hranom otrovani studenti, ovaj put na Bjelavama. U Banja Luci na zasjedanju skupštine RS izjavljuju da su spremni da se povuku iz organa BiH, i da uopšte ne uvažavaju visokog predstavnika.

Te godine 1987je takodje bila ekonomska kriza, barem kod nas. Ljudi su masovno ostajali bez posla, ubrzo ce nestati nafte i benzina, a inflacija i prodaja deviza na ulici će dosegnuti maksimum. A onda je, tri-četiri godine kasnije) sve utonulo u mrak. Sada je već godinu dana kriza, pa šta da čovjek očekuje. Neki će reći da mrak nikad nije ni prestao, i da crnje ne može biti. Ali uvijek može biti gore. Samo što se ovaj put i cijeli svijet zabavio o svom jadu, i nikome nije ni do koga.  

Nevjerovatna stvar mi se dogodila nekidan. Policija me je ganjala po gradu, dvoja kola me zaustavila i odvela natrag, “na mjesto saobraćajne nesreće”, koju je dojavila oštećena strana. Jedva sam ukapirao o kakvoj se nesreći radi. Naime pred crvenim semaforom, dok sam se sa sjedišta  malo pomakao da otjeram male Rome koji su mi zaprljali prednje staklo, moguće da sam za trenutak podigao nogu sa kočnice, i blago pokrenuo auto nazad (možda su ga i romska djeca pogurala kad su najahala na auto), te  kukom za prikolicu, dotakao registarsku tablicu auta koje se približilo tik uz mene. Misleći da tako blagi dodir ne može prouzrokovati nikakvu štetu, pogotovu što su zavikali iza mene “Hajde, hajde”, krenem duž cijelog grada, te nakon sedam kilometara u samom centru grada za mnom sa sirenama  doteknu dvoja policijska auta i skrenu me u stranu. Za njima i “oštećeno” auto. Pogledam, na tablici skoro neprimjetno blago ulegnuće. Vozač se izvinjava, da je auto od firme, pod lizingom, i da mora prijaviti i najmanje oštećenje.Još je to auto kasko osigurano.

“Pa što mi ne reče da skrenem u stranu, nego ste povikali da idem?”, upitam ga. Kaže, nije on to govorio. Valjda su zavikali oni Romi, jer im ometamo posao. Poslije ga kao stid što je to uradio, ali se boji šefice, opasna neka žena. Svo to vrijeme u autu mu sjede žena i mala beba.

Pod policijskom pratnjom me vrate i na opstinskoj granici me predaju policiji druge opštine, a oni onda počnu uzimati uviđaj. Trajalo je to jedno dva sata, uz fotografsko snimanje “štete”, puhanje, da vide da nisam pijan, ispunjavanje i potpisivanje sijaset formulara.

 Nakon dva sata sam još morao otići s njima u policijsku stanicu da kopiraju moj zeleni karton. Bili su ljubazni, pogotovu kad su čuli šta sam po zanimanju (jer oba nose naočale), pa su me prijateljski pozdravili, govoreći da ne izlazim iz auta, jer “stariji sam čovjek”, pa će mi policajac, koji je u međuvremenu zagrizao jabuku, doturiti karton u auto. Ljubazno su mi dali i papir da platim 50 maraka globe za “izazivanje saobraćajne nesreće”. Oprostili su mi "sto sam pobjegao sa mjesta udesa". Nisu htjeli da kazne mladog čovjeka, iz lizing auta, iako sam to tražio jer je stao tik uz mene, nije stigao ni zatrubiti ako je moje auto išlo nazad.

Ne znam koliko košta promjena registarske table, a po meni  ono ulegnuće niko ne bi ni primjetio. U svakom slučaju to je daleko manje nego dva sata rada cetvorice policijskih službenika, uz potrošeni benzin za troja policijska kola koja su bila uključena u akciji portage za mnom. Ali eto, platiću ja taj njihov posao, lakše je sa mnom, nego sa pravim drumskim razbojnicima i lopovima koji haraju po gradu.