Nevjerovatna stvar mi se dogodila nekidan. Policija me je ganjala po gradu, dvoja kola me zaustavila i odvela natrag, “na mjesto saobraćajne nesreće”, koju je dojavila oštećena strana. Jedva sam ukapirao o kakvoj se nesreći radi. Naime pred crvenim semaforom, dok sam se sa sjedišta  malo pomakao da otjeram male Rome koji su mi zaprljali prednje staklo, moguće da sam za trenutak podigao nogu sa kočnice, i blago pokrenuo auto nazad (možda su ga i romska djeca pogurala kad su najahala na auto), te  kukom za prikolicu, dotakao registarsku tablicu auta koje se približilo tik uz mene. Misleći da tako blagi dodir ne može prouzrokovati nikakvu štetu, pogotovu što su zavikali iza mene “Hajde, hajde”, krenem duž cijelog grada, te nakon sedam kilometara u samom centru grada za mnom sa sirenama  doteknu dvoja policijska auta i skrenu me u stranu. Za njima i “oštećeno” auto. Pogledam, na tablici skoro neprimjetno blago ulegnuće. Vozač se izvinjava, da je auto od firme, pod lizingom, i da mora prijaviti i najmanje oštećenje.Još je to auto kasko osigurano.

“Pa što mi ne reče da skrenem u stranu, nego ste povikali da idem?”, upitam ga. Kaže, nije on to govorio. Valjda su zavikali oni Romi, jer im ometamo posao. Poslije ga kao stid što je to uradio, ali se boji šefice, opasna neka žena. Svo to vrijeme u autu mu sjede žena i mala beba.

Pod policijskom pratnjom me vrate i na opstinskoj granici me predaju policiji druge opštine, a oni onda počnu uzimati uviđaj. Trajalo je to jedno dva sata, uz fotografsko snimanje “štete”, puhanje, da vide da nisam pijan, ispunjavanje i potpisivanje sijaset formulara.

 Nakon dva sata sam još morao otići s njima u policijsku stanicu da kopiraju moj zeleni karton. Bili su ljubazni, pogotovu kad su čuli šta sam po zanimanju (jer oba nose naočale), pa su me prijateljski pozdravili, govoreći da ne izlazim iz auta, jer “stariji sam čovjek”, pa će mi policajac, koji je u međuvremenu zagrizao jabuku, doturiti karton u auto. Ljubazno su mi dali i papir da platim 50 maraka globe za “izazivanje saobraćajne nesreće”. Oprostili su mi "sto sam pobjegao sa mjesta udesa". Nisu htjeli da kazne mladog čovjeka, iz lizing auta, iako sam to tražio jer je stao tik uz mene, nije stigao ni zatrubiti ako je moje auto išlo nazad.

Ne znam koliko košta promjena registarske table, a po meni  ono ulegnuće niko ne bi ni primjetio. U svakom slučaju to je daleko manje nego dva sata rada cetvorice policijskih službenika, uz potrošeni benzin za troja policijska kola koja su bila uključena u akciji portage za mnom. Ali eto, platiću ja taj njihov posao, lakše je sa mnom, nego sa pravim drumskim razbojnicima i lopovima koji haraju po gradu.