Usamljenost je postala masovna pojava. Društvo ”napretka” je dovelo dotle da ljudi skoro više i ne pričaju jedni sa drugima. Internet je dokrajčio prirodnu ljudsku komunikaciju, koja je i inače bila duboko oštećena sve većom “produktivnošću rada”, koja podrazumjeva sve duži iscrpljujući rad, koji oduzima mogućnosti kontakta na poslu, a iscrpljuje dotle, da ljudi nakon posla nemaju nikakve želje da s nekim komuniciraju.

Internet je doveo dotle da ljudi ne pišu pisma koja se čuvaju za uspomenu na ljubavi, ili familiju, da se ne izrađuju fotografije, da se ne dočekuje poštar i popriča s njim, da se zatvaraju male trgovine, pa se nema u njima s kim popričati. Ostale su velike posluge, jedino mjesto gdje se poznanice i komšinice sretnu, pa blokiraju prolaz pričajući ko čavke, da cijelu svoju dnevnu dozu priče ispričaju za nekoliko minuta. Djeca ne žive sa roditeljima, sve manje se žene i udaju, pa ne žive ni s kim.

A ovo naše iseljeništvo je specijalno puno usamljenih ljudi. Prije skoro mjesec dana sam sa suprugom išao u jedan mali susjedni grad, u koji volim otići, jer ima lijepe starine i uređene starinske prodavnice, te veliku rijeku. Zašli smo u neku zabačenu ulicu tražeći neki dućan sa antikom, kad me neko s prozora zovnu imenom. “Feride, Feride", vikao je čovjek sa prozora. Iznenadih se. Ko će sad mene zvati u ovoj pustolini, pitam se. Pogledam, kad iz jedne male kućice, jedan poznanik, s kojim sam se nekad davno, nekoliko puta sastao u zajedničkom društvu, zove  s prozora da mu svratimo na kafu. Malo sam se nećkao, jer sam došao da šetam, a ne da opet sjedim, ali na nagovor žene, pristanem. Popesmo se nekim metalnim vanjskim stepenicama. Soba se sva uscula na przenu ribu. Menso kaze, upravo uhvatio veliku ribu i ispeko je. "Nije kome je namjenjeno, nego kome je sudjeno", veli i dade nam po komad soma iz Leka. Riba je bila  zaista ukusna.

Menso živi potpuno sam u jednoj garsonjeri. Jedna soba, u kojoj je i kauč i krevet za spavanje. Dosta mu je pohladno, štedi na grijanju. Radio je dugo, i onda preko noći dobio otkaz. Pedest i dvije su mu godine, roodom je od Zvornika. Na televizoru mala kopija kamiona za prevoz betona,  kojega je vozio više od dvadeset godina.Sad ga tjeraju da radi bilo koji posao, a on glumi da je lud. Pokazuje na štake u ćošku, koje nosi kad ide doktoru na kontrolu. Kaže, ne bi više ni pod koju paru, šta su mi uradili, nakon toliko godina našli da im je Holanđanin, koji je nedavno došao, bolji nego ja koji sam tolike godine radio.

Živio je nekad s nekom ženom, kaže, ne treba mu, želi da umre ko čovjek. Neće da svako jutro rani da izvodi cuke u šetnju. Ima dovoljno primjera iz komšiluka kako ovdje žene tretiraju muškarce I kako ih oni moraju služiti.

Kaže, čuje se s majkom u Bosni, a nije zadugo bio. Po cijeli dan gleda holandsku TV, ujutro ponovo pogleda emisije koje ponavljaju od sinoć. Poslije emisija ruži i psuje Holandiju, priča kako nigdje nema ovakve bande kao ovdje.

Ostavismo Mensu sve pitajući se kako je moguće uopšte živjeti tako usamljen, nemati u stvari nigdje nikoga,  i biti do smrti osuđen boraviti u tako malom zabačenom stranom selu.

Foto: ANP/NOS

Holandska kraljica Beatrix je u obraćanju nacija izrazila ogromnu zabrinutost i razočarenje zbog načina na koji ljudi žive i kako (ne) kontaktiraju međusobno. Ljudi su postali potpuno izolovani, dovoljni sami sebi, ne kontaktiraju ni sa komšijama ni sa familijom, Kontakti preko sms poruka i interneta su potpuno udaljili ljude. Kontakti bez živog glasa, fizičke blizine, stiska ruke, su nešto sasvim neprirodno. Kraljica je navela primjer i Karst Tatesa, koji je na Kraljičin dan pokušao udariti autom u kraljevsku familiju. Poslije se pokazalo da je Karst živio sasvim povučeno i da nije imao kontakta ni sa kim, pa ni sa najbližom familijom.

Kraljicinu poruku mozete vidjeti na telegraafu, I prije ovih božićnih izjava sam napisao post o usamljenosti, pa ću ga sad povodom ovih izjava, i objaviti.

Ovu sam sliku napravio prije godinu dana, ali u BiH se od tada nije nista promijenilo.

tri naroda u BiH