Povodom posta Harisa Pašovića : Umjetnici i doktori, “Audiatur et altera pars!”
Sir Arthur Conan Doyle, doktor, i tvorac cuvenog detektiva Scherlock Holmes-a
Najnoviji interes javnosti za slučaj režisera Harisa Pašovića, odnosno objavljivanje na blogu onoga šta je doživio, vezano za smrt njegove majke, te brojni komentari povodom toga, i medijska hajka koja se digla na doktore i medicinare, pobudilo me je na neka razmišljanja.
Umjetnost i medicina često idu zajedno. To je onda kada doktori imaju sklonost i umjetnosti, pa postanu pisci, slikari, muzičari. Neki od vrhunskih svjetskih pisaca su bili ljekari. Da napomenem samo Čehova, Kronina, sir Arthr Conan Doyle (na slici), itd.
Umjetnici međutim ne mogu postati ljekari. Valjda iz toga prostiče animozitet umjetnika prema ljekarima. U to sam se imao prilike uvjeriti iz ličnih kontakata, pa i iz familije. Moj dobar prijatelj, školski drug je završio kniževnost, uvijek je govorio protiv doktora. Učio je deset puta manje od mene, i sve skupa jedno šest godina kraće. Nakon kratkog perioda rada u školi dao se u politiku. Imao je nekoliko puta veću platu od moje. U njegovoj ustanovi su imali prvoklasnu i skoro besplatnu hranu u restoranu. Imali su najbolja odmarališta, opet za male pare. Dobio je veliki stan u centru grada, a ja ga nikad ne bi dobio da mi nije dobila žena, koja nema veze sa medicinom. Nije nikad morao ići na nekoliko godina da radi u malo mjesto, kao većina nas koji tek završimo. Na našoj klinici su stanove dobijali portiri i čistačice, a doktori samo ako su bili direktori, na liniji partije i partijski kadrovi kojima je onda politika mogla komandovati da suzbijaju nezadovoljstvo i male plate zaposlenih. Grad je dijelio stanove rukometašima, streljačima, slikaroma, raznim sportistima, ali ne i (bar zasluznim) doktorima.
Dok sam tokom svoje karijere dežurao u domovima zdravlja, Hitnoj pomoći i na Očnoj klinici, bio sam svjedokom da oko osamdeset do devedeset posto ljudi koji su dolazili van redovnog radnog vremena, nisu uopšte bili hitni slučajevi. Na Očnoj klinici je bilo uobičajeno da pacijent dođe u dva sata po noći zbog ječmira na oku. Mnogi su koristili dežurnu službu da ne bi čekali u redovnoj posjeti kod doktora. Iako sam iznutra htio da puknem od muke , jer sam osjećao da me prave budalom, morao sam se suzdržavati da ništa ružno ne kažem, jer je postojala mogućnost da žalba stigne u komitet, ili da me daju u novine. Sasvim je normalno bilo da neko dođe u hitnu da mu se izmjeri krvni pritisak, iako nije osjećao ama baš nikakve smetnje. Kada jednom to nisam htio da uradim, išao sam ujutro kod direktora na raport.
Ovdje u Holandiji su prije desetak godina obojica mojih sinova dobili stomačnu gripu. Potpuno su dehidrirali od silnog proljeva i povraćanja. Naša kućna doktorica je bila dežurna u svojoj praksi, pedesetak metara od našeg stana. Kad sam je molio da dođe rekla je da to nije ništa urgentno, te poslala recept za lijekove faksom na apoteku. Nije se uopšte bojala komiteta, a pogotovu da će je neko dati na blog. Za sobom ima jaku poslovnu ljkerasku komoru, koja čvrsto stoji i brani ljekarske interese. Poslije nekoliko dana smo uredno dobili račun za telefonski savjet koji je trajao par minuta.
Kada sam jednom poslije silnih bolova u stomaku i povraćanja cijelu noć, sumnjajući da imam akutni pankretaitis, otišao rano ujutru u bolnicu svojim autom, jer mi je bolnica bila blizu, napali su me što se nisam javio prvo svom kućnom doktoru. Kada sam rekao da sam i ja ljekar i da pretpostavljam da imam akutni pankreatitis, nakon popriličnog čekanja nevoljko su zovnuli najmlađeg doktora (ovdje je običaj da u hitnom prijemu rade tek završeni studenti) i uzeli mi krv na pregled. Nakon što su vidjeli kakve su vrijednosti amilaze nisu mi više dali da se pomaknem sa kolica na koja su me povalili da ležim. U bolnici sam smješten u najtežu sobu I ostao deset dana.
Slično se desilo i kad sam odveo zeta, koji je došao iz Bosne u posjetu, i kod nas u kući dobio epileptički napad, iako ga nikad ranije nije imao. U hitnoj službi bolnice su insistirali da pacijent mora prvo ići svom ljekaru (iako sam ja objasnio da sam ljekar i da je pacijent pred mojim ocima dobio epileptični napad). Ušutili su se tek kad je pacijent pred njima dobio novi napad. Tada su se i izgubili, i nisu ni čuli kako ih pitam gdje im je ono njihovo “kako je u Holandiji običaj da se prvo moraš javiti kućnom ljekaru”.
Inace u hitnoj sluzbi bolnice niko ne zuri, i cekanje i pregled znaju potrajati dva-tri sata cak i kada ima samo par pacijenata.
Ovdje se otvoreno govori o velikom broju ljudi koji umiru zbog doktorskih grešaka, a ponekad se zatvori i cijelo odjeljenje ili bolnica. Ali niko nije krivično odgovarao. Zahtijevi pacijenata za oštetom zbog ljekarske greške se razvlače godinama, i rijetko kada uspiju. U Holandiji su doktori najbogatiji ljudi, u BiH imaju platu jednaku bankovnom službeniku sa srednjom školom. Pored toga imaju ogroman budžet za stručno usavršavanje, te na raspolaganju najnovije lijekove i aparate. Izdvajanja za zdravstvo su desetine puta veće nego što se izdvaja u BiH, a ko se nije zdravstveno osigurao izlaže se mogućnosti da bude tužen. Kod novog zaključivanja osiguranja, dužan je platiti za sve mjesece za koje je bio neosiguran.
Iako se svjedočenja komentatora na Harisovom blogu o lošim iskustvima u kontaktu sa medicinarima čine istinita, ipak su mnoga od njih subjektivno obojena, jer se radilo o njima samima (piscima komentara) , ili njihovim najdražima. Primjetio sam da ako se stvar loše završila, da su krivi bili doktori i medicinari, a ako se dobro završilo, iako je dobro urađena operacija, onda je tada pomogao bog, ili je pacijent imao svoju nafaku.
Moje lično iskustvo je da najveći broj doktora i medicinara radi svoj posao dobro. Greške se mogu desiti i kod najbolje namjere, to je takva vrsta posla. Za primanje mita su odgovorni i pacijenti jer sami trpaju doktorima i sestrama novac u džep, iako im niko nije tražio. Kad sam davno radio u Domu zdravlja jedan kolega se šalio: “Pa neću se ja ići gombati s njime i vraćati mu pare”. Drugi je govorio da kad dođe sa specijalizacije u Drvar, da će odmah postati primarius, odnosno da će primati sve šta mu donesu. Naravno da ima bezobraznih i gramzljivih, i takvima treba stati u kraj. Međutim u društvu koje je generalno korumpirano, teško je samo jedan segment očistiti od korupcije. Bogaćenje na nezakonit način je postao modus vivendi, i budalom se smatra onaj ko ima priliku, a ne uzima. Pacijenti smatraju da s doktorom koji neće da primi pare nešto nije u redu. Čak se pomisli da takav i ništa i ne zna, pa neće pare.
Potrebna je određena reorganizacija zdravstva, o čemu sam pisao i u svom komentaru na pomenutom blogu. Mora postojati dobra služba za prvu pomoć i hitan prevoz u centar Urgentne medicine. Osoblje ne moraju biti ljekari nego specijalizovani medicinari za reanimaciju i obezbjedjenje sigurnog prevoza. U CUM bi trebali stizati samo takvi pacijenti, koji su zaista životno ugroženi. Sve ostale slučajeve bi u dežuri radili porodični, odnosno opšti ljekari, pedijatri i stomatolozi, koji bi dežurali ili u svojim područnim ambulantama, ili se udružili u neke veće centre, kao ovdje u Holandiji. Naravno da bi te dežure trebale biti plaćene kako treba, da ljudi znaju zašto gube noći i vikende, zašto su rastavljeni od familije kada svi drugi uživaju na izletima, da dežure ne budu kao prisilni rad.
U Holandiji ne postoji hitna pomoć, kao u Sarajevu, pogotovu koja je udaljena sedam kilometara od bolnice.Postoji ambulantna sluzba, gdej su soferi i mediciari specijalizovani za prvu pomoc.Pri bolnicama postoje odjeli za hitnu pomoc, uz sami ulaz u bolnicu (kao kod nas CUM).
Sve hitne radnje se mogu uraditi u dobro opremljenom ambulantnom vozilu, pa je svraćanje u Hitnu samo gubljenje vremena. Druga bi stvar bila kada bi Hitna imala operacione sale i stalno prisutne hirurške i internističke timove, ali za tako
