Svjedoci smo raznoraznih pisama koja se šalju preko interneta, sa molbama da se ne prekida lanac. Eto jutros dobih i jedno ovako. U njemu se isticu zasluge pokojne Irene Sandler (krivo napisano prezime)  za spas 2500 jevrejske djece iz Varsavskog geta. Na ovaj nacin autor pisma odaje cast pokojnoj Ireni, i zali kako joj nije udjeljena Nobelova nagrada za mir. U pismu autor poziva da se pismo salje na 40 miliona adresa, i tako oda pocast ovoj velikoj zeni.

Sve bi bilo u redu da se na jednom mjestu ne spominje Irak i Iran, a ne spominje se Palestina. I da se posebno ne naglašava kako je u II  Svjetskom ratu pored 6 miliona Jevreja  i 20 miliona Rusa, stradalo 1900 katoličkih sveštenika, i deset miliona hrišćana. Eto iz pisma proizlazi da Rusi nisu hrišćani. A što li je to trebalo posebno naglasiti stradale katoličke sveštenike, koliko li je stradalo onih nekatoličkih? Moglo se onda pomenuti i držanje Vatikana za vrijeme II sv. rata. Možda se namjerno trebalo spomenuti katoličko sveštenstvo, jer su sada u mnogim zemljama aktuelna pitanja o njima, ali u sasvim drugom i veoma negativnom kontekstu. Ili mozda ima veze sto je pokojna Irena bila poljska katolkinja i kao takva socijalna radnica (vidi http://en.wikipedia.org/wiki/Irena_Sendler ) 

Moj je amidža (stric) izgubio glavu od nacističke države (da ne govorim koja je religija u njoj bila predominantna), a nije bio ni hrišćanin, a ni katolički svećenik.

Zaista neko koristi sve načine da uvali kukavčije jaje. Da li je i pisanje ekavicom dio te taktike? Uostalom autor je mogao bar prezime ove nadasve zasluzne zene heroja napisati kako treba, a ne Sandler (umjesto Sendler). Irena Sendler je umrla tacno prije dvije godine (u pismu pise nedavno), a za Nobelovu nagradu je nominovana 2007, pa se postavlja pitanje odkuda ovo pismo bas sada. Osim toga u pismu se tvrdi da je ona Njemica, a prema podacima iz Wikipedije rodjena je u Varsavi, i ne pise da je Njemica.

Evo, procitajte pismo, pa sami procijenite.

Irena Sendler 2005

Pogledajte ovu ženu i upamtite je zauvek! 

Svet nije nije postao samo  -   sada, on je uvek bio takav. 

Nagradu ne dobije uvek onaj ko je nje najdostojniji . 

Nedavno je u 98-oj godini umrla žena po imenu Irena Sandler. 

Za vreme Drugog svetskog rata ona je dobila posao

u Varšavskom getu kao vodoinstalater-zavarivač.

U njoj su bili skriveni motivi. Budući da je bila Nemica ona je znala o planovima nacista po pitanju jevreja. Na dnu svoje torbe za alat ona je počela da iznosi decu iz geta, a u zadnjem delu svog kamioneta imala je džak u kome je sakrivala veću decu.

Tu pozadi ona je vozila i psa koga  je naučila da laje  kad god bi joj straža propuštala kamionče  kroz kapiju geta.

Vojnici, prirodno nisu hteli da se zadržavaju sa psom, koji je lajući prikrivao zvuke koje bi deca mogla proizvesti.

Za vreme te delatnosti Irena je uspela da iznese iz geta i, samim tim spase 2500 dece .Nju su nacisti otkrili i žestoko je izbili prebivši joj i ruke i noge. 

Irena je zapisala  imena sve dece koju je spasla i taj spisak

čuvala u staklenoj boci zakopanoj ispod drveta u zadnjem delu svog dvorišta.       

Posle rata ona je pokušala da pronadje preživele roditelje i da  okupi porodice. Ali većina njih je okončala život u gasnoj komori.

Deca, kojima je Irina pomogla bila su smeštena u domovima ili su bila usvojena.  

Prošle godine Irena Sandler je bila nominovana za Nobelovu nagradu za mir. Nije je dobila.  

Tu nagradu je dobio Al Gor - za slajd - šou o globalnom otopljavanju. 

A u ovoj godini je tu nagradu dobio Barak Obama

za svoja predizborna obećanja. 

Ja ulažem mali trud da Vam pošaljemovo pismo. Nadam se da ćete i Vi postupiti tako. 

Prošlo je 65 godina od završetka Drugog svetskog rata u Evropi.

Ovo elektronsko pismo je kao znak    sećanja na 6 miliona jevreja, 20-tak miliona rusa,  desetina miliona hrišćana i 1900 katoličkih sveštenika ubijenih, streljanih, zlostavljanih, spaljenih,i zmorenih glađu i poniženih. 

Sada- kao nikada, posle izjava Iraka i Irana i drugih, čak i u blagoslovenoj Evropi - o tome da je Holokaust jednostavno mit, neophodno je uraditi sve da svet ne bi zaboravio šta se dogodilo, jer postoje neki koji bi to hteli. 

Ovo je pismo namenjeno  na 40-miliona adresa.Postani karika u lancu sećanja. Pomogni nam da ga pošaljemo celom svetu.

Razdeli ovo svojim poznanicima i zamoli ih da ne prekidaju ovaj  lanac.

Molim Vas , nemojte samo da obrišete ovo pismo. Za njegovo   slanje  nije potrebno više od  minuta ...  

Hvala!

Nedavno su protivnici izbacivanja azilanata iz Holandije, demonstrirali u Roterdamu protiv izgradnje novog centra iz koga će  se protjerivati izbjeglice. Centar se gradi u blizini aerodroma Rotterdam.

U Evropskoj Uniji je pravilo da izbjeglice koje dospiju u neku zemlju EU , u toj zemlji moraju tražiti azil. Velika većina izbjeglica sa Istoka dođe u Grčku i produži samovoljno dalje, mnogi i do Holandije. Iz Holandije ih, bez obzira u kakvom su stanju i da li imaju pravo na azil, vraćaju u Grčku.

U Grčkoj međutim nema nikakve azilske politike, niti ima uslovnih azilskih centara. Po pravilu se azilanti smještaju u prave zatvore. Otud i protesti protiv ekstradikcije ovih jadnih ljudi.

Sigmund Freud (ca. 1905)

Psihoanaliza je izbačena iz paketa socijalnih osiguranja u Holandiji. Razlog: Nije dokazano da pacijent ima koristi od ove metode.

U jednoj gledanoj jučerašnjoj TV emisiji komentator je rekao da je psihoanaliza. koju je u medicini razradio Austrijanac Sigmund Freud, umnogome promijenila pogled na svijet, te uvela pojmove kao što su psihotraume, frustracije, kompleksi.... Freud je prvi istakao  značaj ljudske  seksualnosti u razvoju psihe, kod psihičkih poremećaja, itd., što je iz temelja promijenilo stajališta o ljudskoj psihi i o psihičkom životu uopšte.

Komentator se pita, kako to da su ostale na platnom spisku osigurivača mnogo manje dokazane metode, pogotovu neke metode alternativne medicine. Ili je trebalo ukinuti plaćanje za sve te metode za koje nisu jasni dokazi valjanosti, ili nije trebalo ukinuti nijednu.

Pogotovu se komentator pita da li sada treba ukinuti i Psihijatrijski centar Pieter_Baan_Centrum , u kome se vrši opservacija i vještacenje u vezi psihičkog stanja i uračunljivosti kod osumnjicenih za različita, ponekad i veoma teških krivičnih dijela. Nalaz psihijatara u velikoj mjeri određuje sudbinu osumnjičenih, i veoma mnogo utiče na visinu kazne.

Postovani dr. Cengic,
 
osjecala sam potrebu da Vam se zahvalim licno na blogu "Sarajevski medicinari, zlatna generacija". Veliko mi je zadovoljsto sto negdje na netu mozemo mi puno mladji studenti citati o starijim generacijama ljekara. Zahvlajujem Vam sto odvajate Vase dragocijeno vrijeme da nam priblizite nasu medicinsku historiju. Zao mi je sto se kod nas u BiH nikako ne vodi racuna o tradiciji.

Jos jednom hvala na blogu koji je ujedno potakao mene i mog kolegu Tomislava, da na facebook-u na grupi "Medicinski fakultet u Tuzli" stavljamo slike eminentnih licnosti. Vas blog nas je potaknuo da i za studentske novine Limfa koje izdaje Medicinski fakultet u Banja Luci napisemo kratki clanak o historiji naseg fakulteta u Tuzli.
 
Srdacni pozdravi iz Tuzle,

Amra Nadarevic
studentica VI godine

Svaki dan smo svjedoci vrijeđanja, ruganja, ponižavanja preko interneta. Facebook, twitter, blogovi, itd., su stvorili mogućnost da ljudi zaštićeni daljinom i često anonimnošću izriču riječi i uvrede koje bi u običnoj komunikaciji sačuvali za sebe. Pojedini blogeri svojim provocirajućim postovima iznuđuju još gore komentare, i kontrakomentare, pa smo svjedoci prosipanja ljudske zlobe, zavisti, primitivluka, ruganja, ponižavanja itd.

Nedavno je oko 150-200 učenika iz dvije srednje škole u Amsterdamu ucestvovalo u neredima a neki su od njih stupili u masovnu tuču, koja je poprimila tolike razmjere da je i policija morala razvađati. Povod za to je bila prepiska između djevojaka, koje su jedne drugima upućivale riječi mržnje i zlobe. Na sinišnjem glavnom TV dnevniku ukazano je da se radi o jednom novom fenomenu, da svađe počinju preko interneta, a završavaju tučama i fizickim nasiljem. Napomenuto je da su posebno djevojke te koje započinju i održavaju ove ružne prepiske.

Snimak nereda kod amsterdamske stanice Muiderpoort  vidi ovdje, i nakon dolaska policije ovdje

Naziv  fobija (phobia) potiče od grčke riječi phobos, što označava strah. Fobiju mozemo prevesti i kao odbojnost (nepodnosenje,netrpeljivost) prema necemu, ili nekome.

U psihijatriji se riječ fobija koristi za različite vrste strahova, koji ustvari nemaju stvarnu osnovu. U hemiji se fobijom označava odbojnost neke supstance prema drugoj (hydrophobia = ne veže se sa vodom).  U biologiji (botanici) se fobijom označava netrpeljivost živog bića na određene zivotne uvjete (acidophobia = netrpljenje kiselosti, naprimjer kiselog tla). U medicini se fobijom označava nepodnošenje nekih stimulusa, naprimjer photophobia (odbojnost prema svjetlu), česta kod očnih oboljenja, odnosno upala prednjeg dijela oka, kada pacijent bježi od svjetla, zatvara kapke i zakreće glavu, jer svjetlo pogoršava suženje i bol u očima.

Riječ suprotnog značenja (antonim) je filija (philia = ljubav), pa imamo filantrop (onaj koji voli ljude), acidofilija (podnosenje kiselog, naprimjer biljka koja podnosi kiselo tlo je acidofilična), itd.

Veoma je dugačka lista fobija, od kojih su neke veoma rijetke, a neke su često bizarne (naprimjer “prostitutfobija” =strah od prostitutke). U psihijatriji su najpoznatije:

Claustrophobia (klaustrofobija) = strah od zatvorenih prostorija (lifta, naprimjer)

Acrophobia (akrofobija) =strah od visine

dental phobia = strah od zubara

agoraphobia = panični strah od gužve i mjesta sa kojih se ne može lako pobjeći

xenophobia  (ksenofobija) = strah od stranaca, od nepoznatih pridoslica

eritrofobija +strah od crvenjenja(lica) u određenim situacijama

fobofobija  = strah od fobija (fobija na kvadrat)

kardiofobija =strah od prestanka rada srca

aorafobija = strah preko prelaska otvorenih prostora, trgova naprimjer

U posebnu grupu spadaju takozvane animalne fobije, to su strahovi od različitih životinja. Ovdje ne možemo govoriti da se radi o bezrazložnom strahu, ali je strah često pretjeran i dovodi do panične reakcije. Ovdje spadaju naprimjer:

Arachnophobia =strah od pauka

Ophidiophobia =strah od zmije

Cynophobia= strah od psa 

Ovdje se ne bi upuštao u psihijatriju, i objašnjavanje uzroka različiih fobija, te o psihijatrijskom tretmanu   fobičnih stanja. Listu veoma velikog broja fobija možete naći http://en.wikipedia.org/wiki/List_of_phobias . Usput da vas priupitam kako se zove vasa fobija, na sta ste vi fobicni (mene iskljucite).

Ovo je danas saopštio Marc Visch, predsjednik udruženja holandskih novinara. Krajem februara muslimanski program je tražio odgađanje plaćanja finansijskih obaveza, kako bi se knjigovodstvo opet dovelo u red.

Bilo je predviđeno da program NMO  traje do prvog septembra, kada će on prestati da postoji, zajedno sa drugim muslimanskim programom Nederlandse Islamitische Omroep (NIO). Prava emitovanja od prvog septembra preuzeće Stichting Moslim Omroep Nederland. (SMON).

Muslimanski program NMO je već od kraja prošle godine u problemima , kada je smijenjen direktor porograma, jedan Holanđanin koji je optužen za pronevjeru novca. U programu je zaposleno tridesetak ljudi. Hoće li proglašenje bankrota značiti odmah i prestanak programa, nije jasno.

NMO je imao i dosta priloga o muslimanima iz Bosne i Hercegovine. Jednom prilikom je emitovan i široki intervju sa reisom Cerićem. Za prošli Bajram je u prigodnom programu učestvovala i jedna naša folklorna grupa (iz Holandije).

Izvor: Volkskrant

Ovu mi je poucnu pricu poslao Mirsad Djulbic, sa preporukom da saljem dalje. Posto ja po pravilu nista ne saljem dalje, a ovaj me je poucak nasmijao, objavljujem kao post da i drugi procitaju

Jedan čovjek se odlučio zeniti. Dvoumio se izmedju tri slične kandidatkinje. Tada pokloni svakoj po 5.000 $ i pričeka da vidi sto će one učiniti s tim novcem.

Prva ode u salon za uljepšavanje. Uredila je kosu, tijelo, našminkala se, dotjerala, kupila novu odjeću i uredila vrlo lijepo za tog čovjeka.

Rekla mu je da je sve to učinila da bi mu bila sto privlačnija jer ga jako voli.

Čovjek je bio impresioniran.

Druga žena je otišla u dućan kupiti čovjeku poklone. Kupila mu je štapove za golf, neke nove dodatke za kompjuter, skupu odjeću. Dala mu je te poklone i rekla da je potrošila sav novac na njega jer ga jako voli.

Ponovo je bio impresioniran.

Treća žena je uložila novac na burzi. Zaradila je nekoliko puta više nego je uložila. Vratila mu je 5.000 $, a ostalo stavila na zajednički račun. Rekla je da želi ulagati u njihovu budućnost jer ga jako voli.

Naravno, bio je impresioniran.

Dugo je razmišljao o novcu, ženama, o tome što su one učinile s novcem i tada je odlučio.

Oženio je onu koja je imala najveće sise.

Jednostavno Sarajlija@ Ima neke svoje nocne more koje nam u vidu pisane forme pokusava prestaviti kao stvarnost i dodje mi da se nasmijem, ali nevalja se smijati tudjoj bolesti. Kaze ovaj nocnomoras da mu sigurnije bilo u ratu nego sada pa mi dodje da mu pozelim taj rat vjecno da mu traje, pa se ugrizem za jezik opet se sjetivsi da je covjek bolestan i da mu pomoci treba.
Hodi brate vec sutra na sabah-namaz, otidji da ti stravu saliju, tri razlicite zene neka budu i neka jedna za drugu ne zna. Razmuti karmina u caju od morskih plodova i obloge ispod lijevog uha stavljaj, cetrdeset noci. Brate mili, sadaku udijeli, od srca halali. Otvori dlanove, ne idi ulicom stisnutih saka i duse. Nedo Bog nikome, muka nocnomornih Jednostavnog Sarajlije. Gluho bilo

Objavio/la katran prije 15 minuta 42 sekunde #

sa bloga http://harispasovic.blogger.ba/

U emisiji Een Vandaag emitovana je reportaža o tome kako su bolnice sve više na meti agresivnih posjetilaca. Posebno u hitnoj pomoći pacijenti i pratnja pacijenata često psuju i prijete personalu, a nekad razbijaju namještaj pa čak I fizički napadaju personal.

U bolnici Westeinde u Den Haagu uveli su mjere zaštite kao u nekoj banci. Posjetioci ne mogu ući sami u sobe za preglede, osim u pratnji personala. Postoje stalni zaštitari. Jedan od njih kaže da imaju oko 200 intervencija godišnje. One koji prelaze granicu agresivnosti odstranjuju iz bolnice bez da im se pruži usluga.

S druge strane medicinska sestra obilazi sobu za čekanje najmanje jednom u pet minuta. Na taj način pacijenti steknu utisak da se misli na njih dok čekaju. Onima koji imaju bolove, daju tablete protiv bolova.

Tako je bolnica na dva načina smanjila ugroženost osoblja. Fizičkim obezbjeđenjem, na jedan način, i smanjenjem napetosti, straha i osjećaja da se ne priklanja dovoljna pažnja pacijentima, na drugi način.

Na internet stranici http://www.eenvandaag.nl/ , pomenute emisije, ima nekoliko komentara gledalaca. U sva tri komentara se ističe da su uzročnici agresije u skoro svim slučajevima muslimani, odnosno Marokanci. U komentarima se iznosi ogorčenje da se Marokanci neće da prilagode obicajima i normama koji postoje u Holandiji. Bolnica Westeinde se nalazi u zapadnom dijelu Den Haga, u kome većinu stanovništva čine turski i marokanski doseljenici.

U proljeće je lijepo prošetati otmjenom haaškom četvrti Statenkwartier. Uređeni parkovi i igrališta za djecu, velelijepne kuće i palate, raznovrsni i lijepo uređeni dućani, kafane i restorani, sve to krasi ovu najljepšu četvrt Den Haga. Ko može malo duže šetati nije daleko ni more, luka ili plaža Scheveningen, ili pak ogromna Scheveningen šuma i jezera u njoj.

Večeras je na flamanskoj TV een bila veoma interesantna emisija ( u okviru ciklusa o religijama) o poligamiji u Senegalu. Serija nosi ime  In Godsnaam (U ime Boga). Glavna ličnost je simpatična Belgijanka koja živi u jednom selu na obali okeana. Ona se sada zove Aiša, i ne dozvoljava da je zovu starim flamanskim imenom Mouche. Aiša ima 45 godina i živi sa tamnoputim mužem, koji je mnogo mlađi od nje, S njim ima djevojčicu, staru desetak godina. Aišin muž ima i drugu, mlađu, tamnoputu ženu, koja živi u drugoj kući. S njom ima petero djece. Tri dana muškarac provodi kod jedne, a tri kod druge žene. Žene se dobro paze, jedini im je problem što nisu sigurne da li će muž dovesti i treću ženu. Aiša kaže da bi to bilo previše. Obje žene ugađaju mužu i izvršavaju sve njegove želje. Pored njih dvije, mladi muškarac ima još tri nevjenčane žene, takozvane ropkinje, koje mu služe samo za seksualno zadovoljavanje.  

Aiša je prešla na islam i često nosi tradicionalnu senegalsku odjeću. Emisiju je snimala Belgijanka Annemie koja je Aišinih godina, i koja je provela neko vrijeme u njenoj kući, prateći njen život. Za vrijeme Kurban Bajrama Aiša i njena belgijanska gošća odlaze u džamiju. Nakon toga Aiša pokazuje gošći mjesno mezarje i govori kako je ona kupila tu mjesto za sebe i svoju ćerku. Aiša objašnjava svojoj zemljakinji kako će im obredno klanje ovce pomoći da steknu mjesto u raju.

Emisija zaista nagoni na razmišljanje. Kao prvo da jedna zgodna bjelkinja živi u jednom zabitom senegalskom selu, potpuno odvojena od familije i svojih zemljaka, i da se pomirila s činjenicom da će tu i umrijeti i biti sahranjena.. Drugo, da je prihvatila islam, i položaj žene domaćice koja ima ulogu da odgaja djecu i da služi muža. Treće, da su odnosi između dvije žene sestrinski, da nema ljubomore niti zlobe među njima. I cetvrto, i ono najvaznije, ima se utisak da je Aisa sasvim sretna!

Dio emisija se može pogledati na http://www.een.be/programmas/-godsnaam/deze-week

Sa dolaskom lijepog vremena oživio je i holandski glavni grad. Čak i nedjeljom je grad pun turista iz cijelog svijeta. Amsterdam je poseban događaj, grad poroka, a opet tako veseo i gostoljubiv. Nedavno kažu ovdje kako se mnogo engleskih kriminalaca, puštenih na slobodu uz kauciju, kriju u Amsterdamu. Teško je u ovolikoj gunguli, mješavini raznoraznih rasa i faca, identifikovati i ukebati nekoga koga policija traži negdje u svijetu. Pa ipak su pohvali da su nedavno uhvatili jednog Engleza.  

Izvući paru na svaki mogući način, parola je koja važi u mnogim gradovima, a u Amsterdamu posebno. Prostitucija, kocka, droga, vožnje brodovima, fijakerima, motorima, prodaja svega i svačega, seks u živo, kafane, kina, barovi, muzeji, pozorišta, balet, vašari, secnd hand pijace, ZOO, sve je to pomiješano u centru grada. Ono što smeta ovih dana jeste to da je grad na svakom koraku ispresjecan preprekama, jer se gradi nova linija metroa, obnavlja se kraljevska palata, a zbog štrajka čistača je Centralna Stanica puna smetlja i otpadaka.

....da će jednom drugačije biti....... (vidi Ksenija Erker ovdje ).

Procvali su kaćuni, šarena guska i tri bijele patke su stigle na svoje uobičajeno mjesto. Gdje su bile kad je grmilo, nije mi jasno. Oko one moje kuće što je stalno slikam i što Maya Bosanka misli da je moja, i oko nje procvali kaćuni. A evo i proljetne liju kiše, proljece je pocelo i s kisom.. Vrijeme je za skitnju....

U modi su ankete na internet stranicama. Tako “Avaz” i “Oslobođenje” imaju skoro svaki dan novu anketu. Ankete su tako napravljene da se odmah zna kojih će odgovora biti više, a nekad anketna pitanja navode vodu na neki svoj vlastiti mlin. Na takve ankete, ako dajem odgovor, dajem na ono što se očekuje kontra, iako ne mislim tako.

Često ankete nemaju veze ni sa čim, takva je i ova danas ("Oslobodjenje") o prvom danu proljeća, gdje tri anketna pitanja nemaju veze jedno s drugim, i uopšte nisu postavljena tako da riješe neku dilemu, odnosno da ukažu na raspoloženje, odnosno podijeljenost javnosti povodom neke dubiozne stvari .

Anketa
Prvi dan proljeća. Vaš komentar...

najljepše godišnje doba
bojim se zdravstvenih problema izazvanih promjenom vremena
nemam komentara

Kad je nešto temeljito, onda je obično i dobro. Tako cijenimo temeljite učenike, temeljito izvedene radove, kad je nešto temeljito ispitano. Temeljito građena  žena je obično ona koja ima jače razvijen donji dio tijela, prvenstveno noge. Kad nešto treba potpuno izmijeniti kažemo da treba temeljna promjena.

Latinska riječ za temelj je fundamentum. Odatle dolaze fundamentalna otkrića, otkrića koja su promijenila tok nauke ili istorije. Naprimjer otkrice atoma, otkrice mikroba ili otkrice da se Zemlja okrece oko Sunca su fundamentalna otkrica. Od fundamenta dolazi i fundamentalizam, to je okretanje temeljima neke religije ili učenja. Temelji obično ostaju nepromijenjeni, a gornji dijelovi zgrade tokom vremena dobijaju promjene, nadograđuju se i mijenjaju. Fundamentalna ispitivanja u nauci  su ona koja su bazična za mnoge nauke, naprimjer ispitivanja fizike atoma i molekula, mikroba, gena, itd.

Bliska riječi fundament je i latinska riječ fundus, koja označava dno, bazu. Tako očni ljekari zovu ispitivanje očnog dna: pregled fundusa. Iz ove riječi je potekla i riječ fond i fondacija. Fond predstavlja finansijsku bazu neke aktivnosti, a fondacija je neko udruženje koje ima novčanu ili neku drugu materijalnu bazu za određenu djelatnost. Ukupni sadržaj neke biblioteke, se naziva fond, naprimjer kažemo: “Koja biblioteka ima najveći fond knjiga”? Fundator je osnivač neke zadužbine, fondacije.

Danas je sve preplavljeno objavljivanjem vijesti koja je opisana u prethodnom postu, vijesti o skandaloznoj izjavi američkog generala. Svi mediji sa Zapadnog balkana imaju kao datum objavljivljanja vijesti 19-ti mart. Moj blog je objavio vijest 18-og marta (vidi ovdje ) , sat vremena po objavljivanju u holandskoj štampi, pa je tako bio prvi koji je vijest objavio na području bosansko-hrvatsko-srpskog jezika (BHS).

Danas me sestra iz Sarajeva pita jesam li čito o tome,  a ja kažem njoj: “Čuj čito, piso ba!”. Eto nije da se hvalim, ali letenjem se ipak prije stigne.

Za vrijeme rasprave u američkom Senatu, u četvrtak, bivši američki general John Sheenan je izjavio kako je Srebrenica pala zahvaljujući tome što je u holandskom bataljonu bilo homosekusalaca koji su otvoreno ispoljavali svoju seksualnu usmjerenost. “Oni (Holanđani) su to vidjeli kao problem”ističe general, koji je učestvovao u kasnijim akcijama Amerikanaca u Bosni. General kaže kako mu je ovo rekao jedan od holandskih vojnih rukovodilaca u bazi bataljona.

Američka vojska pokušava da homoseksusalci i lezbejke koji se otvoreno izjašnjavaju takvima, imaju pravo da služe u vojsci. Predsjednik Clinton je provodio politiku “Neću te pitati, nemoj mi reći.” Američka vojska je obećala da se neće mješati u seksualno opredjeljenje vojnika, sve dotle dok on (ona) to zadrže za sebe. Konzervativni političari su protiv plana vojske o primanju vojnika koji se otvoreno izjašnjavaju kao homoseksualci.  

Izvor: De Telegraaf

Kod nas je bilo strogo zabranjeno uvoditi ili unositi domaće životinje u vozila javnog saobraćaja, odnosno u vozove, tramvaje i autobuse. Čak je bilo zabranjeno nositi i mačku, zatvorenu u korpi ili kutiji. Nisam siguran kako je sada, ali mislim da se nije puno promijenilo. Ovjde u Holandiji cuke sa gazdama slobodno ulaze u prodavnice, (osim one gdje se prodaje hrana), a isto tako ulaze slobodno i u vozove i gradski prevoz.

U nedjelju je u vozu preko puta mene sjedio stariji bračni par, žena je čitala knjigu, a u krilu joj jesjedio mali pas. Pas je izgledao simpatičan, bio je miran, i znatiželjno posmatrao, najviše je pogledom netremice piljio u svoga gazdu.

Problem je nastao kada je na jednoj stanici u kupe uhrlila opet starija žena, koja je u ruci nosila buket tek opupalih grana, s kojim je jedva prošla kroz vrata,. U drugoj ruci je držala uzicu za koju je bio privezan podebeo pas. Pas je, ugledavši onog malog cuku, s vrata počeo žestoko lajati i naskakivati na koljena gazde malog cuke. Ni ovaj mali nije ostao dužan, pa se odjednom od mirnog posmatrača, pretvorio u ljutog protivnika. Meni je to sve bilo tako smiješno da sam se smijao iz sveg glasa.  Nastala je žestoka galama, pa je ona žena sa granama u ruci, zaglavila opet na vratima, u pokušaju da se vrati iz kupea. U prostoru van kupea, moralo je stajati dosta ljudi, a među njima dugo stajala i žena sa granama i debelim psom.

Nakon nekih sat vremena izađe bračni par sa malim cukom. Bilo je komentara o događaju koji se desio. Žena koja je sjedila direktno preko puta malog cuke reče, kako hvala bogu što izađoše, jer je već počela suziti, i proradio joj nos, alergična je na pse.

Holandija je zemlja velikih sloboda, svakome je svašta dozvoljeno, ako nečija sloboda ne ugrožava pravo i slobodu drugoga. U ovom slučaju bi se moglo raspravljati koliko sloboda da ljudi putuju sa domaćim životinjama ugrožava pravo drugih, da mirno putuju i da ne dobijaju zdravstvene smetnje, jer su mnogi ljudi alergični na životinje, ili ih jednostavno ne podnose.    

U Dordrechtu je nakon što je sedam dana nestala nestala iz svoje kuće, pronađena  mrtva dvanaestogodišnja djevojčica Milly Boele. Juče predveče gledam na TV majku i oca nestale kćerke, dok još nisu znali za sudbinu kćerke. Holandski par, već u godinama, kasno su dobili kćerku. Kažem ženi: “Gledaj rodiš, odgojiš i onda ti je neki manijak odvede, najvjerovatnije siluje i ubije”.

Sinoć se ispostavilo da su moje crnje slutnje bile tačne ( a jest bilo teško pogoditi). Tijelo djevojčice je pronađeno zakopano u vrtu, dvije kuće od njene, a najvjerovatniji ubica je 26-godišnji policajac, komšija. Nije ni obojen, ni Antilijanac, ni Arap, nego prava holandska faca, neki misicavi dasa, macho. Ovo govorim iz razloga što se u posljednje vrijeme stvara klima da su za sva zla u ovoj zemlji krivi doseljenici, da ne kažem muslimani, sa svojom “nazadnom” religijom.

Upravo je danas saopšteno da nove generacije arapskih doseljenika postaju sve manje muslimani, a da su mnogi radikalni džihadisti ostavili ekstremne ideje nakon što su dobili posao i zasnovali porodicu. To međutim ne smeta da se uporno govori protiv potpuno minornih stvari, kao što je nošenje marame na glavi. Bilo bi dobro, da se poslije niza incidenta, od kojih je najveći onaj napad na kraljevsku porodicu 30-og aprila prošle godine, ovo društvo upita, kakav se to odgoj pruža današnjim generacijama i dokle ide potpuna sloboda i nedostatak ikakvih moralnih normi niti ideala među omladinom.

Na holandskoj TV je veceras bilo riječi o metodi liječenja povreda fudbalera, koj provodi beogradska iscjeliteljka Marijana Kovačević.  U emisiji je učestvovao doktor, predsjednik holandskog udruženja za borbu protiv nadriljekarstva. On je istakao da masaža sa preparatom koji sadrži ekstrakt placente ne može imati nikakvog učinka na rascjepljene tetive i ligamente,. Placenta po svom sastavu nema elemenata koji bi imali neku iscjeliteljsku moć, a osim toga kroz kožu ne može ni proći puno od sadržaja te masti.

Međutim fudbaleri su jako zainteresovani za pomenutu terapiju i smatraju da liječenje koje provodi misteriozna Marijana Kovačević ubrzava izliječenje povreda zglobova i mišića i skraćuje njihovo odsustvo sa terena. Terapija je prvo primjenjivana kod srbijanskih fudbalera Lazovića i Pantelića, koji igraju u holandskoj ligi, a poslije i na nekoliko poznatih evropskih fudbalera. Terapija ovim metodom košta 3000 eura.

Postavlja se i pitanje na koji način je Marijana dolazila do ljudske placente, kada je njena upotreba, kao biološkog otpada, zakonom regulisana i zabranjena, vidi ovdje .

Na slici je novonapravljeno jezero koje bi trebalo da bude osnova buduceg Plavog Grada (Blauwestad)

U opisu nedjeljnog putovanja spomenuo sam i grad Winschoten. Grad je najistočniji grad na sjeveru Holandije i ima oko 18000 stanovnika. Na grbu grada je Sveti Vito ( Heelige Vitus), katolički i pravoslavni svetac. Sveti Vito je u četvrtom vijeku rođen na Siciliji, a umro je usljed progona koje je Rim činio nad hrišćanima. Postao je svetac jer je imao sposobnosti čudnovatog liječenja, a i po tome da je ostao vjeran hrišanskoj vjeri. Danas se sveti Vito slavi kao zaštitnik plesača, pjevača i oboljelih od padavice. U medicini se jedan neurološki poremećaj kod djece (chorea minor) zove Ples Svetog Vide, zbog veoma čudnih pokreta ruku i nogu kod malog pacijenta. Relikvije ovog sveca su pronađene u jednoj opatiji u blizini Winschotena, pa odatle svetac na grbu grada, a i mnoga društva i škole nose ime Svetog Vite.

U Winschoten sam često dolazio za vrijeme kratkog perioda života u Istočnom Groningenu.To je lijep i čist mali grad sa dosta lijepih starih kuća. U centru grada je velika vjetrenjača, pa grad lokalni stanovnici zovu i Molenstad (Mlinograd). Prije II sv. rata u gradu su živjeli uglavnom Jevreji, pa je grad na granici sa Njemačkom bio trgovački centar. U II sv. ratu su svi Jevreji odvedeni iz grada i nikad nisu vraćeni.

Ovaj kraj je inače poznat po privrednoij nerazvijenosti, po lojalnosti radničkoj i socjalističkoj partiji, i po stalnom opadanju broja stanovnika. Da bi se nešto promijenilo u tradicionalno poljoprivrednom kraju, pokrenut je prije nekoliko godina projekat Plavog grada. Godine 2005 kraljica Beatrix je pustila česmu kojom se počelo puniti veliko novo jezero uz grad. Jezero treba da bude osnova turizma, prirodnog rezervata i novih modernih naselja na jezeru. Planirano je da novi grad do 2016 imadne 3500 novih stanovnika. Nove kuće će budući stanovnici sami izgraditi na planiranim parcelama.

Međutim kupovina parcela ne ide ni blizu onim tempom kojim se to očekivalo. Umjesto planiranih 150 prodanih parcela, godišnje se prodaje jednocifren broj. Tako je projekat došao u pitanje. U međuvremenu broj stanovnika ovog holandskog zabitog ćoška i dalje opada.

Naš poznati bloger, inženjer Mirsad Đulbić izdao je knjigu pod naslovom “Fizioterapeutske vježbe za samopomoć paraplegičarima“.

Promocija knjige uz prisustvo zvanica i zainteresiranih paraplegičara, biti će 26.03.2010. u 14,00 sati, crvena konferencijska sala hotela „Zenica“ u Zenici.

Promociju će obaviti prim. Jasminka Hadžić, dr. med., specijalista fizikalne medicine i Nermina Delahmet, fizoterapeutkinja. One imaju izuzetna iskustva sa paraplegičarima.

Da napomene ovdje, a većina vas zna, da je Mirsad Đulbić čovjek izuzetno velikog opšteg obrazovanja, i da je postao nezaobilazna figura  blogger.ba, ostavljajući komentare na mnogim blogovima. Mirsad je u mladosti veoma aktivan čovjek, kao planinar i fotograf obišao je cijelu bivšu i sadašnju domovinu. Iako je zbog bolesti u posljednje vrijeme privezan za invalidska kolica, nije prestao biti aktivan na mnogim poljima. Prije svega u Udruženju osoba sa invaliditetom, trudeći se da svojim znanjem i energijom olakša materijalni položaj invalida. Na svom blogu Osobe sa invaliditetom (http://osobesainvaliditetom.blogger.ba/ ) iznosi pored ostalog i niz tekstova za poboljšanje zdravlja paraplegičara, osoba koje su često izložene rizicima oboljevanja, mnogo više nego slobodno pokretne osobe. Kao kruna takvog djelovanja pojavila se i ova  knjiga. Nije lako ni najzdravijem napisati i posebno, u današnje vrijeme, izdati knjigu, i to ovako korisnu knjigu. Zato svaka čast gospodinu Mirsadu Đulbiću. Bilo bi lijepo kad bi svako, ko je blizu, i ko je u mogućnosti, otišao na promociju ove knjige.

Ko god piše na blogu i daje u javnost neki stav ili mišljenje, izlaže se mogućnosti kritike svog stava i mišljenja. Ta kritika je ustvari i neophodna da bi se sagledao efekat onoga o čemu se piše. Internet je medij koji omogućuje veoma brzu povratnu reakciju, feedback, što je u običnoj štampi, sažetoj u rubrici “Pisma čitalaca”, ili kao u zloglasnoj predratnoj “Politikinoj” rubrici “Odjeci i reagovanja”, bilo veoma usporeno i razvučeno na dane pa čak i mjesece, a uz to bilo i veoma cenzurisano. Dobronamjerni i argumentovani komentari su uvijek dobro došli, i oni često poprave kvalitet teksta i prošire onu temu o kojoj se piše. Međutim internet je i meka za mnogobrojne razočarane, iskompleksirane, zavidne, zlobne, i često jadne ljude, da pod okriljem anonimnosti napadnu, uvrijede, ocrne, kako onoga koji je nešto napisao, tako i one koji se spominju u tekstu, ponekad često i neke poznate javne osobe (tako se oni koji nisu ništa učinili u životu svete poznatima). Pri tome se ne poteže za argumentima, napisane misli i stavovi na blogu se  izobličuju i krivo interpretiraju, zanemaruju se veliki dijelovi teksta, a pažnja se koncentriše na neku malu, često nevažnu stvar, a nije rijetko da se koriste podmetanja i laži.  

Različiti blogeri imaju različitu politiku rukovođenja komentarima na blogu. Ona se kreće od potpune zabrane komentara, do potpunog odsustva bilo kakve kontrole nad rukovođenjem  i usmjeravanjem komentara. 

Opcija 1. : Bloger ne dozvoljava komentare. Ovu opciju koristi mnogo blogera za postove kod kojih ne očekuje komentar, ili on nije važan, naprimjer ako napiše neku obavijest, promociju, itd. Neki blogeri međutim na duže vrijeme ukinu mogućnost komentarisanja. Ova je opcija lišena feedback-a, odnosno ne zna se kako će post biti primljen od publike, a s druge strane obezbjeđuje u potpunosti blogera od neugodnih i zlonamjernih komentara.

Opcija 2.: Zabrana komentara neregistrovanim korisnicima. Ova opcija obezbjeđuje komunikaciju sa onima koji čitaju blog, ali samo sa onima kojima se lako može ući u trag, odnosno samo sa poznatim registrovanim korisnicima, odnosno drugim blogerima i često sa prijateljima bloga. Nedostatak je da nije omogućena komunikacija sa svima, a dobra strana da se prilično mogu kontrolisati zlonamjerni i uvrijedljivi komentari. Ovdje spada i blokiranje pojedinih registrovanih korisnika.

Opcija 3: Dozvoljeno komentarisanje svima, ali uz čestu kontrolu komentara i brisanje zlonamjernih i uvrijedljivih komentara. Ova opcija daje široku slobodu komentarisanja svim korisnicima, ali samim tim i mogućnost zloupotrebe. Međutim ako se komentari često kontrolišu, onda se ovi uvrijedljivi komentari mogu na vrijeme prepoznati i izbrisati, a isključiti mogućnost ponavljanja, tako da se registrovani korisnik blokira, a isključi za neko vrijeme mogućnost gostima da komentarišu

Opcija 4. Dozvoljeno svakome da komentariše, uz slabu ili nikakvu kontrolu komentara. I ova opcija je česta, pogotovu na nekim veoma popularnim blogovima. Kako ovi blogovi često tretiraju i osjetljiva pitanja svakodnevne politike, itd, veoma su česti komentari u kojima se korisnici međusobno vrijeđaju, vrijeđaju moderatora bloga, a i mnoge javne i druge ličnosti. Mnogi koriste anonimnost da ispolje svoje frustracije i najcrnje nagone. Moderatori blogova često potpuno zapuste modeliranje i usmjeravanje komentara, odnosno brisanje uvrijedljivih komentara, ili to rade sa zakašnjenjem. To baca sjenku na inače često dobre postove, a istovremeno povećava posjećenost bloga, jer mnogi dolaze ne radi posta, nego da se svađaju sa drugima.

Interesantno je još napomenuti da neki blogovi imaju svoju publiku, odnosno stalne goste, koji se često i časte ponekad uvrijedljivim komentarima, ali preko toga prelaze, kao prijatelji. Problem je kada neko nepoznat komentariše, i pokuša nešto iznijeti (ne mora ni biti mnogo drugačije), odmah se na njega , kao na uljeza, okome svi oni što se međusobno mogu častiti.

Poseban tip su blogovi (takvih nema na blogger.ba), gdje se komentar napiše, ali se ne objavi odmah na blogu, nego ga gazda bloga mora prvo pročitati, pa naknadno objaviti. To nekad traje i nekoliko sati, a ponekad čak i nekoliko dana, ako je moderator bloga negdje odsutan. Iako se na ovaj način izbjegnu neugodni i zlonamjerni komentari, ipak se u potpunosti izgubi dinamika feedback-a. Takav je naprimjer veoma popularan blog dovla.net.

I na kraju, na ovaj post je bar u pocetku dozvoljen komentar svima. 

Nakon što je Evropski sud ošinuo holandsku vladu po prstima zbog stroge politike u vezi spajanja porodice, sada je stigla i odluka Evropskog Komiteta za socijalna prava, kojom se od Holandije traži da obustavi praksu puštanja familija sa djecom na ulicu. Do sada su te familije, nakon što im je odbijeno pravo na azil, i nakon što se nije uspjelo da se vrate u svoju zemlju, prepuštale ulici i niko im nije pružao krov nad glavom. Pojedine opštine su se oglušivale na pozive državne sekretarke Albayrak, pa su na svoju ruku ipak osiguravale smještaj.

Nedavno je na TV bila reportaža o tri somalijska dječaka, koji se smrzavaju spavajući  po stanicama, jedu iz kontejnera, pa im je jedna Holanđanka ponudila smještaj u svojoj kući.

U komentarima na tekst objavljen u Telegrafu vidi se da je Holanđanima puna neka stvar od azilanata, i da govore kako ih treba sa vrata vratiti, jer šta imaju tražiti Somalijci, ili Moldavljani ovdje.

Treba napomenuti da je nakon ukidanja viza za Srbiju i Makedoniju nastupio novi val azilanata, posebno u Belgiji. Sve to otežava ukidanje viza za građane Bosne i Hercegovine.

Izvor: De Telegraaf

Oko 200000 Holanđana je danas iskoristilo mogućnost da sa knjigom, umjesto vozne karte, putuju neograničeno vozom po Holandiji. Ko je u sedmici knjige kupio knjiga za najmanje 12, 5 eura dobio je za poklon specijalno za ovu priliku napisanu knjigu od naručenog pisca. Ovom akcijom, koja se provodi već nekoliko decenija, stimuliše se izdavaštvo i prodaja knjiga. Među današnjim putnicima je bila i moja malenkost. Prošle godine sam išao na jug, do Maastricht-a,  a ove godine na sjever do Groningena.

 Od tog najsjevernijeg velikog grada sam išao dalje malom prugom ka istoku, do njemačke granice (grad Winschoten). Podsjetio sam se na vrijeme od prije 14 godina, kada sam krajem 1994. došao u taj zabačeni kraj Holandije da obiđem porodicu od koje sam bio rastavljen tri godine. Moja djeca su tada bila mala, i bili su izgubljene izbjeglice. Vrijeme se ipak promijenilo, i ovog vikenda je moj sin otišao u Rigu da na tamošnjem univerzitetu održi par predavanja iz međunarodnog prava. Drugi sin se vratio u Sarajevo, sprema doktorat i radi kao profesor na visokoj školi. Ovo govorim iz razloga što sam ih te ratne 1994. našao izgubljene u pustom groninškom kraju, i da se poslije silnih muka sve ipak dobro završilo. Navirale su uspomene iz jednog strašnog perioda, koji je ipak imao i svojih lijepih trenutaka. Ali o tome malo detaljnije nekom drugom prilikom  

Pjevao nekad davno Arsen Dedic "Baladu iz predgrađa", a Lado Leskovar pjevao "Potrazi me u predgrađu" (poslusaj u prilogu). Imao sam na raspolaganju sat vremena, bilo je sunčano, pa sam juče prošetao predgrađem Goude, bolje reći industrijskom zonom. Nisam tuda nikad prolazio. Na kratkom rastojanju čovjek sretne mnogo toga karakterističnog za Holandiju. Stare tipične kuće (neke u ruševnom sanju, neke renovirane), pokretni most, kanal, kućice na vodi koje izgledaju sasvim slično onima na zemlji (imaju svoju baštu, živu ogradu). Napuštena zubarska ordinacija, dućan za prodaju motocikala. Onda visoka stara fabrika izidana od cigle, skladišta kablova, pijeska, stari brodovi i teretne lađe. A onda i nove lijepe zgrade za stanovanje i sa kancelarijama, koje polako zamjenjuju stare fabrike i skladišta.

Sve se pretvara u novac. Pomalo mi je neugodno gledati  na televiziji učestalo pojavljivanje  žrtava seksualnog uznemiravanja od strane katoličkih sveštenika u klosterima. Događaji su se desili prije nekoliko decenija i tadašnja djeca su sada šezdesetogodišnjaci. Sve do sada nisu nikad podigli glas protiv onih koji su ih primoravali na seksualne radnje. Sada, kada je afera izasla na vidjelo, oni su se udružili, i njihove krajnje težnje su da od crkve naplate pare za pretrpljene duševne tegobe, za onemogućavanje normalnog duševnog razvoja, te za ometanje školovanja i životne karijere.

Teško je biti sudija i biti u koži žrtve, ali je degutantno da se nakon toliko vremena traži novčana satisfakcija. Ustvari ako crkva ne bude htjela finansijski izaći u susret, ne može je niko natjerati, jer je prošao i zakonski rok od dvadeset godina, pa su zahtjevi zastarili. Sveštenik u emisiji je izjavio da crkva ionako kuburi sa finansijama.

Predstavnik oštećenih, advokat za tjelesne i duševne odštete (koji će vjerovatno najviše omastiti brk, ako bude plaćanja štete), međutim nije mogao reći koliko bi ti odštetni zahtijevi trebali iznositi. Voditelj emisije je bio konkretan, i pitao koliko košta naprimjer jedno “hvatanje” za međunožje. Advokat je odgovorio da se svaki individualni slučaj mora pojedinačno cijeniti i odrediti kolika je napravljena šteta dotičnoj osobi.    

Ejup Ganic is a former president of the Muslim-Croat Federation in Bosnia

Former Bosnian President Ejup Ganic, who was arrested at London's Heathrow Airport over war crimes allegations, has been given bail by the High Court.

Previously Westminster magistrates had refused bail on the grounds there was a danger of Mr Ganic leaving the country and he had been remanded to Wandsworth Prison.

But bailing him to appear again before Westminster magistrates on 13 April, Lord Justice Laws said that £300,000 had been provided as security by a "well-wisher".

Buckingham University vice-chancellor Dr Terence Kealey had also offered a £25,000 surety, which was accepted by the court.

Mr Ganic had attended a degree ceremony at the university, which is partnered with the Sarajevo School of Science and Technology of which he is president, hours before he was arrested.

Kompletan tekst o oslobadjanju akademika profesora Ejupa Ganica vidi na http://news.bbc.co.uk/2/hi/uk_news/8562009.stm

Holandija se dobro potrudila da ograniči sklapanje brakova između holandskih građana i građana u zemljama van EU. Ove mjere se odnose prije svega na holandske građane porijeklom iz Maroka, Turske, ali i sa Balkana. Da bi neko doveo mladu ili mladoženju, mora imati rješeno stambeno pitanje, biti zaposlen, i imati prihode koji su veći od 20 posto od minimalne plate (odnosno bijstand uitkering-a). Bračni partner ne smije biti mlađi od 21 godinu, a prethodno mora položiti ispit holandskog jezika, i to pri holandskoj ambasadi u državi odakle dolazi. Bračni partner koji dolazi potpisuje izjavu da neće polagati pravo na holandsku socijalu.

Holandija je sada prisiljena da ova pravila ublaži. Naravno, ne nakon neke inicijative iznutra, nego pod pritiskom odluke Visokog evropskog suda. Ministar pravde Ernst Hirsh Ballin je izjavio da će ovo ministarstvo prilagoditi pravila. Najvažnija proimjena se odnosi na ukidanje uredbe o prihodima koji moraju iznositi 120 procenata minimalne plate. Od sada  će se svaki slučaj razmatrati individualno, i rješavati obzirom na lične prihode i okolnosti. Takođe se neće praviti razlika između sjedinjavanja porodica (brak učinjen prethodno u drugoj zemlji), i uvoza bračnog partnera (pa se brak sklopi u Holandiji). Nije mi jasno šta ovo posljednje znači. Do sada je onaj (ona) ko je htio sklopiti brak, morao prethodno sve završiti u zemlji iz koje potiče, a to znači položiti jezik, i dobiti dozvolu boravka, neovisno od toga bio već u braku, ili tek namjerava ući u brak. Ostaje na snazi izjava da pridošlica neće polagati pravo na holandsku socijalu (bijstand uitkering).

Evropski Parlament će raspravljati o tome da li je bila potrebna tolika panika oko navodne pandemije meksičke gripe, da li su vlade pojedinih zemalja potpale pod masovnu medijsku histeriju, te kolika je uloga farmaceutske industrije u svemu ovome. Takođe i ponašanje kod, prije dvije godine najavljivane strašne pandemije SARS virusom, će biti uzeto u razmatranje.

Holandija je potrošila 300 miliona eura na vakcine, od kojih će više od polovine baciti. Ministar zdravlja ne zna šta će sa 21 milionom doza vakcine, iako je kao u rijetko kojoj zemlji stanovništvo vakcinisano dva puta.

Na stranicama ovog bloga sam izrazio skepsu oko vakcinacije (vidi: http://letholandez.blogger.ba/arhiva/2009/11/10 ), što je izazvalo i zajedljive kontra komentare.

Gledam večeras emisiju na TV o Sjevernoj Irskoj. Sutra je značajan datum za ovu pokrajinu, koja je geografski sastavni dio Irske, politički sastavni dio Velike Britanije. Radi se o davanju velike autonomije unutar Ujedinjenog Kraljevstva. Pokazuju glavni grad Belfast, koji je rijekom podijeljen na katolički i protestanski dio. U katoličkom dijelu postoji mala protestantska enklava, izložena napadima katolika. Bacanje zapaljivih flaša, razbijanje prozora, napadanje prolaznika, su sastavni dio napada. Većina je primorana da odseli. Jedan protestantski stanovnik se ogradio ogromnom ogradom, na kojoj su sigurnosne kamere. Kaže neće otići taman mu zapalili kuću, napraviće novu.

Kada se radi o gradovima podijeljenim rijekom, tu je Balkan bez premca. Mostar je najbolji primjer podijeljenog grada između Bošnjaka i Hrvata. Ibar razdvaja Srbe i Albance u Kosovskoj Mitrovici. U Tetovu rijeka razdvaja Makedonce i Albance. Tokom rata Miljacka je u Sarajevu razdvajala Srbe na Grbavici i ostale na desnoj obali.

Ovdje u Holandiji je pravi raj za žene, ako rade, rade samo pola radnog vremena, muževi lijepo dresirani, poslovi potpuno jednako podijeljeni, kuha se rijetko, sve ima gotovo...... Zato naše žene ne bi odavde ni za živu glavu, iako nema Osmog marta. Njima je on svaki dan. Sretan Osmi mart ženama i majkama u Bosni i muškarcima u Holandiji.

Zetkin and Rosa Luxemburg, 1910

Juče pred mene izađe iz vode labud. Hoće da se igra. Sve kao ispruža vrat i šišti, kao hoće da me ujede. Imao sam rukavice, pa sam prihvatio igru. Međutim on tačno ispruži vrat i kljunom dopre sasvim blizu ruke, ali neće ujesti. Usput sam ga slikao. Nevjerovatno je kako labudovi imaju pokretljiv vrat. Skoro da ga svežu u mašnu. Na kraju mu je dosadilo pa se okrenuo svome prijetelju (prijeteljici?).

PVV sa P od Pir 

Eto sad znamo. Ako Turska uđe u Evropsku Uniju, tada će Holandija sa premijerom Wildersom, automatski izaći iz Unije. Takođe nećemo nikad više učestvovati na Eurosong-u, nikad nećemo igrati utakmicu sa timom koji ima muslimane u svojoj bazi, a gledaćemo da oblijepimo mjesec , kako u ovoj zemlji ne bi dalje bilo nastavljeno sa trovanjem muslimanskim simbolima.

Ko je slušao Geert Wildersa (ponešenog uspjehom na izborima u Almere-u) prošle sedmice u Londonu, zna da ovaj homo provokator dok je živ neće postati premijer ove zemlje. I to najviše zato što on sam na to nikad ne pomišlja. Predviđam da će jednočlani bob PVV-a devetog juna zabilježiti veliku pobjedu, ali svoju pobjedu može okačiti mačku o rep. Tako će on opet, izigravajući do krajnjih sitnica razrađenu unerećenost, opet udobno zasjesti u opozicione klupe.

Eto takav je ustvari taj narodni predstavnik Geert Wilders. On je čovjek koji svojim galamdžijama, paralizovanim mediokritetima, kojih je naša zemlja toliko puna, želi dati određeni pečat. I sve te galamdžije, paralisani mediokritetiti, znaju dobro kao i Wilders sam, da se tu ne radi o nošenju odgovornosti, nego o zahtijevanju odgovornosti. E tu se jasno pokazuje da Wilders ne odgovara za opasnost na koju nam, sijajući strah od nje, ukazuje iz dana u dan. Gospodin Wilders je jedan obični klovn, jedan poremećeni idiot,  i da dodam, neko ko se može nazvati fašistom, ako ima namjeru da muslimane kriminalnog ponašanja na ljeto eksportira Betuwe linijom iz zemlje. Ali to je jedan kukavički fašist. Ako u ovoj zemlji postoji i jedna osoba koja zna da on neće postati sljedeći premijer, to je onda Wilders sam. Neko ko je ovisnik da mu se poklanja pažnja.  Jedan obični dobošar. Neko ko takvim načinom može uz sebe povući 20 procenata stanovništva, tako to često zna ići.

Istorija će pokazati da će demokratski odraslo društvo, kao ovo naše, znati sa ovakvima izaći na kraj. Naša najveća pobjeda će biti kada Geert Wilders u 2011-toj neće više trebati nikakvo obezbjeđenje u svom životu. Zato jer ga niko više neće uzimati za ozbiljno.

Iako puše hladan sjeverac, dan je vedar i sunčan. Kopneni suhi zrak čini da se čovjek osjeća čilim. Uspio sam uhvatiti sunce pri zalasku, rastavljeno na sunčeve zrake.

Kako saopštiti neku vijest, veoma zavisi od toga na čijoj su strani oni koji je objavljuju. Evo danas, javljaju kako su agenti u Americi samoodbrani pucali na nekog čovjeka, pa ga ranili, a on od rana umro u bolnici, ili na putu za bolnicu. Tako vijest izgleda manje strašnom, jer eto nije ubijen na licu mjesta, nego je možfda pogođen u nogu, pa do bolnice iskrvario.

Ovo me podjseća na jedan vic, kad je bila sahrana, pa čovjek prišao nekome da pita od čega je pokojnik umro. Ovaj mu kaže : ”Od upale pluća”. Ih, pa to i nje kako opasno!

Kad sam radio kao ljekar u Kiseljaku, gdje smo imali mali stacionar pri Domu Zdravlja, bilo je veoma važno našmekati ozbiljnost situacije, te bolesnika, ili porodilju, na vrijeme uputiiti u bolnicu u Sarajevo. Ako bi nam pacijent umro u stacionaru, odmah bi znao sav Kiseljak, i bili bismo na neki način krivi. Ako bi umro u ambulantnim kolima, koja su stigla do Kobiljače, već smo bili odlični doktori, jer smo pokušali da ga spasimo šaljući ga u Sarajevo.

Kad se kod nas dogodi saobraćajna nesreća važno je povrijeđenoga što prije, navrat nanos transportovati do bolnice. Pri tome se nije pazilo hoće li se već slomljena kost,  ili kičma potpuno prelomiti, ako se pacijent savije ko cigara i ugura čak u fiću.

U svakom slučaju kad razbojnik ubije policajca, obično piše kako ga je ucmeko na licu mjesta, a policajci obavezno prvo njezno rane čovjeka, a njegovo je da umre na putu u bolnicu.

Nedavno pročitah kako još malo treba pa da se uspostavi željeznička veza starim ćirom, i to od Višegrada do Mokre Gore. Za ljubitelje starih željeznica širom svijeta ovo će biti veoma česta turistička destinacija. Opština Višegrad je u tu svrhu kupila od Višegrad-transa staru željezničku stanicu. Kao dijete sam često putovao od Sarajeva do Višegrada. Putovanje kroz divlji i veoma lijep planinski kraj je ostavljao na mene veoma dubok utisak. Donosim dio teksta objavljenog na mom blogu nostalgičnih priča, gdje možete pročitati kompletan tekst . 

Mehmed Pasa Sokolovicbrug in Višegrad

Werelderfgoed cultuur

Željeznička stanica je bila važno mjesto u gradu. Višegrad se nalazio na uskotračoj željezničoj pruzi, koju je Austrija napravila od Sarajeva do granice sa Srbijom, a ova kasnije produžila do Užica, Čačka i Beograda. Pruga je od Sarajeva išla dolinom Miljacke, pela se na Pale i Koran, pa kroz tunel ispod Stambolčića, dolinom Prače do Ustiprače, te dolinom Drine do ušća Lima, gdje se jedan krak odvajao uz Lim do Priboja, a drugi nastavljao dolinom Drine do Višegrada. Od Višegrada je pruga išla dolinom Rzava do Mokre Gore, gdje je bila granica sa Srbijom, a odatle se uz pomoć zupčanika, koji su  služili kao treća šina, voz penjao uz Šargan na Zlatibor i dalje ka Užicu.

Pruga je bila uskotračna, što je značilo da je  razmak među šinama bio sedamdeset centimetara. Tako je i voz bio mali, zvali su ga “Ćiro”. Lokomotive su bile parne, tek kasnije su uvedene “dizelke”. Pruga je najvećim dijelom prolazila kroz tunele, od Višegrada do Sarajeva je bilo preko sto tunela. Uz prugu su napravljeni visoki podzidi i nadzidi. Bila je to zaštita od urušavanja terena, jer su rijeke pored pruge često nadolazile i potkopavale prugu. Podzidi su bili sazidani od kamena. Tokom dugog vremena ostali su nepromijenjeni, netaknuti. Tuneli su bili iznutra sasvim crni od dima i čađi.

   Višegradska stanica je bila najvažnija na cijeloj pruzi. Ovdje se vršila zamjena lokomotiva i posade lokomotive, mašinovođe i ložača, kao i zamjena cjelokupne posade voza. Izlazili su srbijanski kondukteri, a ulazili bosanski. Lokomotiva se dopunjavala vodom i ćumurom. Zato je voz stajao dugo, skoro petnaest minuta. Stanica je bila masivna zgrada u austrijskom alpskom stilu. Imala je tri sprata i plus potkrovlje. U prizemlju su bile kancelarije šefa stanice, otpravnika vozova i staničnih službenika, te čekaonica prvog i drugog razreda sa šalterom za prodaju karata. Moglo se ući sa leđa zgrade i izaći na peron. Peron nije bio pokriven, niti je bio izdignut iznad nivoa šina, da bi se lakše moglo ući u voz. Prostor izmedju tračnica nije bio popločan, nego nabijen sitnim kamenom, šljunkom. Bilo je desetak kolosjeka.

 Na oko dvjesto metara od stanične zgrade u pravcu Dobruna je bila ložionica, pokriveni prostor gdje su se lokomotive punile ćumurom. Tu su se mogle i okrenuti na okretaljci, a i popravljati. U ložionici je radilo dosta Višegrađana, među njima i moj rođak Zejnil Hasanbegović.Voda se iz Rzava iznad Splatice upumpavala i vodila do stanice gdje se sipala u lokomotive. Ta se pumpa u našoj kući čula po cijelu noć. I sada, kada zatvorim oči prije nego što ću zaspati, čujem jednolični zvuk: puf, puf, zvuk koji me je kao dijete uspavljivao.

    Voz koji je dolazio iz Sarajeva je ulazio u stanicu direktno iz tunela, tako da bi iznenadio one koji su ga čekali na stanici. Voz iz pravca Dobruna se mogao vidjeti kako zaokreće u lijevo dok je još bio daleko negdje tamo prije ložione. Vagoni su imali prvu i drugu klasu. U prvoj klasi je bilo šest sjedišta, kupė je vratima bio odvojen od hodnika, a sjedišta su bila debelo tapacirana i prekrivena zelenim skajom. Drugi razred nije imao odjeljen kupe od hodnika, niti naslonima za ruke odvojena sjedišta. U kupeima su bile dvije drvene klupe postavljene jedna naspram druge. Bile su napravljene od manjih drvenih spojenih gredica, koje su bile izvijene tako da prate krivinu leđa i lakirane bezbojnim lakom. Tu je moglo sjesti šestoro ljudi, pribijeni jedno uz drugo, a po potrebi je sjedalo i više. Ponekad je bila velika gužva, te su ljudi stajali u hodniku, a nekada i između klupa u kupeu gazeći one koji su sjedili.

Dolazak voza je bio društveni događaj. Bio je jedan dnevni i jedan noćni voz iz Sarajeva i iz Beograda, te nekoliko lokalnih, za Međeđu, odnosno Priboj, te za Ustipraču, odnosno Foču i Goražde. Noću, oko tri sata su se vozovi iz Sarajeva i Beograda križali u Višegradu.

Mi, djeca, smo često iz dosade izlazili “pred voz”. Kada bi se voz zaustavio odmah bi se u cijelom gradu znalo ko je otišao iz Višegrada, a ko je u Višegrad došao. Ponekad je bila gužva pa su putnici ulijetali da zauzmu mjesto i prije nego bi izašli oni koji su trebali da izađu. Tako bi se zaglavili u uskoj platformi vagona, te uz psovke i povike bi se jedva odkačili jedni od drugih. “Stani, bona, kud si navalila jadna ne bila, vidiš da ne mogu izaći!”. Istovremeno je pratnja dodavala kofere kroz prozor. Neko je uvijek nekoga pratio i dočekivao. Ponekad, za vrijeme praznika, bi bila tolika gužva da su putnici visili na platformama, a neki su se čak peli i na krov voza. Pošto bi se gužva smirila i konačno se zauzela mjesta, odmah se raspakivalo ono sto se ponijelo za jelo, i prije nego je voz krenuo počinjalo se je sa jelom.

Istovremeno bi oko voza hodali prodavači i izvikivali šta je na prodaju. U junu su to bile trešnje, a onda rane jabuke “petrovače” i sitne rane kruške, poslije šljive, te onda jesenje jabuke i kruške. Voće se prodavalo u šerpicama, onoliko koliko je moglo  stati u  šerpicu, što je otprilike trebalo da bude kilogram. Putnici bi kupili voće, istresli šerpu na novinu u kupe, vratili šerpu, a onda bi trčali na česmu da ga operu, ili bi zamolili nekoga da im opere. Neki se ne bi usuđivali da idu nasuti vode, da im voz ne pobjegne, nego su molili nekoga od dokoličara koji su zurili u voz da im napuni flašu.

U Višegradu su bila dva “hamala”, jedan se zvao Redžo, drugom sam zaboravio ime. Imali su kolica u vidu drvene ploče veličine vrata, bez zaštitne ograde, na čijoj su sredini bila montirana dva kolska točka, te su kolica bila u vidu klackalice. U mirovanju su kolica uvijek pretezala na jednu stranu, a kad su u pokretu, onda je vozač svojom snagom morao održavati ravnotežu i istovremeno gurati kolica. Hamali su imali svoje stalno mjesto u blizini glavne ulice, gdje bi sjedili i čekali da ih neko zaposli. Međutim obavezno su izlazili pred voz. Ako su imali sreće povukli bi prtljag, nekad od jednog, a nekad od više putnika.

Iza same zgrade stanice u Višegradu, s druge strane ulice, naslonjena uz brdo, bila je zgrada u kojoj je bio smješten Dom zdravlja željezničara. Tu je kao doktor mnogo godina radio neki Rus, prezivao se Staljicki, ili tako nešto.  Iznad stanice je bilo brdo Bikavac, a jos vise selo Ban-polje. Nešto iza ložione su se sve šine ujedinile u jednu prugu koja je živopisnom dolinom Rzava kroz tunele i preko mostova išla ka Dobrunu.

Bosanska Jagodina je bila prva stanica, u stvari pristanište. Jagodinu su činile dvije tri kuće. U Jagodinu smo išli na kupanje i “u ribu”. Tu je priroda bila sasvim divlja i pejzaž je podsjećao na kanadski zapad. Sljedeća stanica je bila Dobrun. U njemu je u podnožju brda bila stara pravoslavna crkva. U polju pored rijeke je bilo selo sa džamijom. U Dobrunu je živjelo pretežno muslimansko stanovništvo. Tu je ranije bila fabrika za preradu borove smole “Terpentnin”, koja je poslije preseljena u Visegrad. Iza Dobruna je bilo Vardište, i neposredno iza njega  na ulazu u jedan tunel je bila skulptura srpskog ratnika, ulaz u Srbiju. Od Mokre Gore se voz penjao uz Zlatibor, usponom  koji se zvao Šargan.

kompletan tekst vidi na http://bosnanostalgicar.blogger.ba/arhiva/?start=20

Ima jedna vila u Reeuwijku, sa kestenom u dvorištu, koju slikam u raznim dijelovima godine. Znaju to oni koji prate fotografije na mom blogu, Sponty naprimjer. Juče prolazim pored vile, stigao je kamiončić sa radnicima da urade proljećne radove. Priroda je naizgled još uvijek mirna, ali je sve spremno da u kratkom periodu bukne. Malo odmora, uz sliku mira i bogatstva, malo pobjeci od naše balkanske i holandske politike zaista je neophodno potrebno.

Ova je zemlja inače zemlja baba. Većina doživi lijepu starost, i nisu rijetke stogodišnjakinje. A ove babe na jučerašnjem fotosu prespavaju najveći dio godine, i probude se na par sedmica. One doduše žive vječno. Ko kaže da spavanje nije zdravo?

Kad sam se već uhvatio pisati o holandskoj političkoj situaciji i o izborima, da danas i završim. Da završim iako se nema šta završiti, jer se nastavlja vrzino kolo kojem kraja nema. Jednostavno nema više ni jedne jake političke partije, i u takvoj situaciji vrlo je teško formirati jaku vladu i vladati zemljom ili opstinama , posebno u ovako teškim vremenima. Pobjeda Wildersove partije u Almereu i drugo mjesto u Den Hagu su Pirove pobjede, jer osvojiti dvadesetak posto glasova ne znači i vladati, pogotovu kad te većina neće sa sobom. Slično se već godinama događa u Belgiji gdje nacionalistički Flamski blok ima oko dvadeset, pa i više posto glasova, ali nikad nije došao u koalicionu vlast. Demokratija ima svoje prednosti, ali i mahane, posebno kada više žednih ljudi navali na istu česmu, oliti navale da muzu istu kozu, pa nastane bitka ko ima vece pravo.

U Holandiji su danas izbori za članove opštinskih savjeta (Gemeenteraad verkizingen). Izbori se dešavaju u vrijeme kada je zemlja bez prave vlade (postoji manjinska vlada, koja nema većinsku podršku u Parlamentu). Izbori su kao neko ispitivanje političkog stanja pred izbore za drzavni Parlament, početkom juna. U vrijeme teške finansijske i ekonomske krize, ogromnog deficita u državnom budžetu, postoji i politička podijeljenost biračkog tijela. Osnovni ton izborima, umjesto nabrojanih problema, daju sasvim druge teme, a prije svega odnos prema narastajućem broju muslimana, te kriminalitet među omladinom, prvenstveno marokanskog porijekla. Tako se diskusije vode oko nošenja marame na glavi u javnim institucijama, o nošenju zarova, podčinjavanju žena i njihovom obrezivanju, itd. te o Kuránu kao opasnoj knjizi koja poziva na nasilje.

 Ove diskusije su uglavnom injicirane od Geert Wildersa i njegove partije za slobodu (PVV). Testirajući javno mijenje vidi se da je veliki dio, ako ne trećina holandskog stanovništva jednoglasan sa stavovima Geert Wildersa. Pošto ova partija učestvuje na lokalnim izborima u samo dva grada, Den Hagu i Almere-u, pojavila se pojava političkog plagijatstva, tako da su nikle lokalne partije u mnogim mjestima, koje imaju skoro isti naziv, i isti logo, kao PVV. Njihovi članovi ponavljaju kao papagaji Wildersove riječi protiv islama.

Predsjednik laburističke partije, koja je istupila iz vladajuće koalicije zbog neslaganja sa produženjem vojne misije u Afganistanu, Wouter Bos (na slici), je u direktnoj konfrontaciji sa Wildersom ukazao na posljednja događanja u nekim holandskim mjestima, gdje je katolička crkva otvoreno zabranila pristup homoseksualcima u crkvenoj komuni (na misama). Takođe na vidjelo izlaze efere sa seksualnim naseljem koje se je provodilo prije nekoliko decenija nad djecom i omladinom, učenicima u nekoliko katoličkih klostera na jugu zemlje.

Nasi gradjani, stanovnici Holandije, ne treba da zaborave da je uglavnom zahvaljujuci PVdA  Holandija primila ogromni broj nasih izbjeglica. Zato glasajmo za PVdA Wouter-a Bos-a. Budimo svi Valter, ko nekad u Sarajevu!

Da li bi neki Ernest, kao anamo neki Ejub, bio zbog slične srbijanske prijave, uhapšen u Londonu. Neki Ernest iz Kanade, Britanije, Amerike, Australije, Novog Zelanda...? Bi, ali u Prdičićima.

Da ne slušamo i ne čitamo ( i na ovim blogovima) kako eto, neka ga je ufatilo, jerbo je Sandžaklija, kupio vilu doktora Kovačevića za certifikate, osnovao prvi privatni Univerzitet..... Kad bi za takve stvari fatali, svi bi bili uhvaćeni, nema  poštenih bogataša, ali je važno zvati se Ernest, a ne Ejub.

Otvori se crna zemljo, da propadnemo u nju......

Počela se zemlja učestalo i otvarati, propadaju ljudi u nju, prvo na Haitiju, sad u Čileu, ne može ni zemlja da trpi ovoliko nepravde i laži na njoj.

Sretan ti praznik domovino!