Sinoć je saopšteno da je u svom stanu u Ubbergenu nađen mrtav Sjoerd Kooistra, vlasnik najekskluzivnijih lokala i kafića u Groningenu, Amsterdamu, Eindhovenu, i drugim mjestima. Kooistra je počeo kao sin vlasnika kafića u Groningenu, gdje je poslije pokupovao skoro sve kafiće u centru grada, od kojih je najpoznatiji Tri Sestre (Drie Gezusters). Njegovo bogatstvo se u jednom trenutku procjenjivalo na 130 miliona eura.

Međutim posljednjih godina poslovi nisu išli najbolje i nekoliko njegovih firmi je propalo. On sam se nikad nije bavio ugostiteljstvom, poslove za njega su obavljali drugi. Kooistra je imao specijalne poslovne veze sa Heinekenom, međutim i tu su relacije u posljednje vrijeme postale problematične, prije svega zbog duga za pivo od oko 2 miliona, koje je Kooistra dugovao Heinekenu. Zbog toga je Kooistri zaprijećeno oduzimanjem nekoliko najvažnijih lokala u centru Amsterdama.

Mnogo je toga nejasno u vezi sa smrću 59-to godišnjeg milionera. Da li je pred kraj života i stvarno bio milioner, ili je bio samo veliki dužnik, i to je pitanje. Policija je inače vrlo uzdržana. U ispitivanje okolnosti smrti uključeno je čak dvadeset inspektora. Iako do sada nije saopšteno šta je uzrok smrti, advokat Kooistre je izjavio da se radi o samoubistvu, i za to je u kriv proizvodjac piva  Heineken. Heineken je zahtijevao da Kooistra mora predati sve što posjeduje, svu imovinu, kafiće, stanove, pa će tek onda Heineken s njim razgovarati (vidi DeTelegraaf.)

U martu mjesecu sam u Groningenu obisao dva njegova kafica, i spoljasni izgled i unutrasnje uredjenje su zaista perfektni, i to su sigurno jedni od najljepsih kafica u Holandiji. 

Sa burek bloga sam dobio zamolbu da prenesem poziv blogerima, za druzenje u Tuzli. Iako sam necu moci prisustvovati ovom skupu, pozdravljam ideju i ucesnicima zelim lijepo druzenje i provod.

Tuzla, 17 juli 2010: PRVI SUSRET BH.BLOGERA - 'BlogUnited

Otac i majka jednog indijskog dječaka dosli su nedavno iz Madrasa u Holandiju, jer su saznali da je njihov sin završio kao usvojeno dijete kod jedne holandske familije. Roditelji su dosli sa namjerom da preko suda prinude roditelje usvojenog djeteta da se uradi DNA analiza u cilju utvrdjivanja bioloskih roditelja. Njihov sin Rahul je prije jedanaest godina ukraden iz kuće, i roditelji nisu nikad ušli u trag ko je to mogao uraditi. Dijete je tada bilo nešto starije od godinu dana.

Nakon sest godina od kidnapovanja indijska policija je pohapsila bandu koja se bavila krađom djece i njihovom preprodajom na zapad. Pri tome su djeca nuđena na usvajanje, kao djeca bez roditelja. Oko 350 ukradene djece je dato na usvajanje. Iz policijskog dosijea se ispostavilo da je mali Indijac dospio da bude usvojeni sin holandskog bračnog para bez djece.

Indijski bračni par, koji ima još dvoje djece, je pokušao stupiti u kontakt sa holandskim parom, ali su ovi to odbili. Odbili su i da se uradi DNA analiza, da se potvrdi ko su biološki roditelji.

Nedavno su Indijci skupili pare i došli u Holandiju da vide svoje dijete, koje sada ima jedanaest godina. Međutim novi roditelji im to nisu dozvolili. Jedino što je preostalo Indijcima je bilo da predaju prijavu policiji u Almere-u da im je dijete kidnapovano, i da je holandski par  suodgovoran u tome. Takodje je indijski advokat tuzio i holandski biro za usvajanje djece "Meiling". 

Jedan komentator na TV , sociolog, je rekao kako bi to bilo da je neko Holanđanima ukrao dijete i ponudio ga u Indiju na usvajanje. Šta bi uradila Holandija, kako bi mi reagovali, mislim da bi u tom slucaju vojska bila dignuta na noge. Po njemu bioloski roditelji imaju puno pravo na svoje dijete.

Ovako je siromašnom bračnom paru iz Indije ostala duga sudska procedura, čiji je ishod nesiguran, iako se oni nadaju da će na kraju biti u njihovu korist.

Emisiju "Netwerk" u kojoj se o ovome govori mozete pogledati na http://www.netwerk.tv/uitzending/2010-06-22/indiase-ouders-rahul-doen-aangifte-van-kidnapping  

Sa stranice Deutche Welle prenosim dio teksta o Neumu. Kompletan tekst možete pročitati na Deutche Welle

Turisti vjerovatno ne žele u BiH. Ali morali su se zaustaviti u Neumu, kao i svi ostali, jer kroz Neum svi moraju proći. Upravo se tu prostire bh-more, u obliku koridora širokog 10 km i razdvaja hrvatsku obalu, praveći od Neuma eksklavu. No, Dubrovnik je i sam za to zaslužan. U vrijeme Dubrovačke Republike tadašnje vlasti prepustile su osmanlijama dio teritorije oko Neuma, što je regulisano Karlovačkim mirom od 1699. Bila je to vrsta tampon-zone, kojom su Dubrovčani držali na odstojanju Veneciju, koja je vladala sjeverom Jadrana.

Od nekadašnje tampon-zone nastala je shoping-zona sa diskontima i velikim superxafsima sa jeftinom ponudom robe. Razlog tome je pet procenata manji PDV nego u Hrvatskoj. No, odjeća, hrana i cigarete su u BiH generalno jeftiniji nego u Hrvatskoj. Kutija marlbora košta u Neumu 1,5 eura a nekoliko kilometara sjeverno ili južno, na teritoriji Hrvatske, duplo više. "Neki od putnika uopšte ne primjećuju da su u BiH", kaže 26 godišnji Sarajlija Edin, koji radi kao konobar u jednom restoranu. Uz to vlada i prava konfuzija valuta. Na većini proizvoda su cijene u kunama a ne u KM. Na Edinovim računima cijena je doduše u konvertibilnim markama, ali on, bez da to neko od njega traži, na računu napiše i cijenu u kunama i eurima. Gosti plaćaju po želji, jednom od ove tri valute. Edin ima iskustva u turizmu, radio je na prekookeanskim brodovima, bio je i na Karibiku.

Turistima iz zapadne Evrope Neum nema puno toga ponuditi, priča Edin. Sunce, malo mora, par kamenih plaža i osrednji smještaj. To nije mnogo. Ali za mnoge, koji ljetuju u Neumu, je dovoljno. To su uglavnom turisti iz BiH, Poljske, Češke i Slovačke. Njima je dovoljno sunce a dvokrevetna soba , čak i sa pogledom na more u glavnoj sezoni se može dobiti za 30 eura. Neum nudi 5.000 kreveta a ovaj broj raste zahvaljujući lokalnim baronima, valsnicima superxafsa, koji novac ulažu u gradnju malih hotela i pansiona.

Neum je u "Titovoj Jugoslaviji" tek 70-tih pretvoren u turistički centar, kada je BiH izgradila hotel Neum, koji je sa 380 soba bio tada navodno drugi po veličini jugoslovenski hotel. Nekada prestižni hotel došao je u godine, nije renoviran ali i dalje ima kino-salu, bazen sa morskom vodom i podzemnim liftom koji vodi na morsku terasu i plažu. Na kraju zaliva je izlaz na otvorno more. Kapija u svijet. Nigdje u ovoj brdovitoj zemlji BiH-i kao u Neumu ne seže pogled tako u daljinu, gubeći se u beskonačnosti. Od tamo bi se brodom moglo stići u Veneciju, na Gibraltar, u Njujork. Teoretski. Praktično, Neumski zaliv nije podesan za brodove. Za razliku od mora, na kopnu vlada skučenost. Ne postoji nijedan kvadratni metar koji nije iskorišten. Parovi, penzioneri, familije, pravi mozaik peškira, koji ne ostavlja prazan prostor. Ljudi, koji su ovdje, su skromni, nemaju pretjerane zahtjeve. Umjetnost improvizacije je velika.

Odmor ovdje ne provode samo Bošnjaci i hercegovački Hrvati već sve više dolaze i bosanski Srbi. Ranije, dok su Srbija i Crna Gora bile u državnoj zajednici, oni su išli na ljetovanje u Crnu Goru. Sada je Crna Gora, priča Edin, ne samo nezavisna, već i skupa, tako da je Neum najbliža alternativa. Mnogim ljudima je po njegovom kazivanju svejedno koje su nacionalnosti. Uveče svi oni plešu, ne u diskotekama i klubovima već na plaži pod zvijezdama i lampionima na muziku jednog muzičkog dua, koji pjeva pola na play-back. Mladi i stari hvataju se za ruke, radosni, bez stida i ustručavanja. Kao da je ovdje preživjela jedna vrsta turističkog rezervata u svom nekom praobliku. Kao da je Neum mjesto na kojem su ljudi razvili najveće umijeće kako da odmor pretvore u najljepše dane u godini.

Ali, nekoliko kilometara od graničnog prelaza, Hrvatska je počela graditi most na Pelješcu. Time će ovaj most okolinu Dubrovnika direktno povezati sa Pelješcem i zaokružiti hrvatsku teritoriju. Za nekoliko godina tranzit kroz BiH više neće biti potreban. Moći će se konačno napraviti veliki luk oko Neuma. A, možda to i nije potrebno", zaključuje u svom članku o Neumu novinar lista Sueddeutsche Zeitung iz Minhena.  

Autor: Jasmina Rose

Čudne stvari se ovdje dešavaju. U jednom malom mjestu Minnertsga na sjeveru (provincija Frizija - Friesland) tužilaštvo je pokrenulo istragu protiv dva brata (61, 67) i dvije sestre (44, 71), zbog smrti brata (50), koji je navodno, još 2006 godine otišao u svoju sobu i rekao da ode da se malo odmori. Inače je svih petero živjelo zajedno

Braća i sestre su bili toliko uviđavni, da ga nisu ometali u njegovom odmoru četiri godine. Ne bi ga ni sada dirali da nisu došli radnici koji su ispred stambenog preduzeća htjeli da izvrše neka renoviranja u stanu, pa su slucajno zavirili u jednu sobu i našli mrtvaca u krevetu. Alarmiarli su doktora koji je pozvao policiju.

Navodno će se uraditi sekcija, mada mi nije jasno šta je moglo ostati od čovjeka, ako je tako davno umro.

Izvor: De Telegraaf

U Holandiji se atmosfera zagrijava. Mislim prije svega bukvalno, jer je došlo ljeto i temperature idu preko 25 stepeni, za ovdašnje prilike prilično vruće.

Trebalo bi da je zagrijana atmosfera i oko stvaranja nove vlade, koja se pokušava stvoriti nakon izbora, ali stvari uopšte ne idu lako. Mora se stvoriti koalicija, a tu uvijek  ima neko ko neće s nekim, tako da će stvaranje vlade potrajati, ako uopšte i uspije.

Usput je stara vlada (čiji se premijer od skandaloznog poraza na izborima nije više pojavio u javnosti) donijela odluku o ukidanju nekih povlastica iz zdravstvenog osiguranja, pa će između ostalog dame starije od 21 godinu morati iz svog džepa plaćati anti-bebi pilule ( do sada su imale besplatno), omladina starija od 18 će plaćati zubara (dosad plaćali oni stariji od 21), a povrijeđeni i stariji će morati sami plaćati štake i rolatore ( pomoćna kolica za hodanje). Gubitci  zdravstvenog osiguranja, i pored ogromnih uplata i uvođenja plaćanja sopstvenog rizika, su porasli na 1,4 milijarde eura.

Možda je od ovoga ipak veća briga za prihvatanje homoseksualaca u društvu. U danas objavljenim vijestima (gdje su objavljeni rezultati Socijalnog i Kulturnog Planbiroa), i pored izrazitog poboljšanja u prihvatanju homoseksualaca, ipak postoji još uvijek problem oko njihovog potpunog prihvatanja u društvu. Tako se izjavljuje da se mladi homoseksualci mnogo češće bave mislima o samoubistvu, nego što je to slučaj kod heteroseksualaca. Homoseksualci još uvijek imaju dosta problema da budu prihvaćeni među mladima, među ortodoksnim holandskim hrišćanima, zatim među onima sa niskim obrazovanjem, i posebno među Holanđanima turskog i marokanskog porijekla.

Ipak je fudbal sve bacio u drugi plan. Fudbal je sada zaposjeo sva tri glavna kanala državne televizije, pa se utakmice prenose paralelno na Nederland 1, 2 ili 3. Između utakmica, reklama i komentara, progura se neka informativna emisija. Tako bi se i tenis na Wimbldonu slabo spomenuo, da nije vijesti o istorijskoj partiji, najdužoj u istoriji tenisa, koja traje tri dana, deset efektivnih sati, i koja još nije završena.

ovaj ucenik je polozio maturu, a da li ce hol,andska reprezentacija?

Sunce se danas u 13.28 sati našlo u Rakovoj obratnici (vidi u komentaru), na 23, 5 stepena sjeverne geografske širine, najsjevernijoj putanji koju u svom prividnom godišnjem kretanju može dostići ( a da sunceve zrake padaju potpuno okomito, odnosno da je sunce u zenitu).

Od danas Sunce prestaje svoje prividno putovanje na sjever i okreće ka jugu. To znači da na sjevernoj polulopti dan počinje kraćati, i to će trajati šest mjeseci, kada će Sunce dostići krajnju južnu tačku do koje može doprijeti, a da svjetlo pada okomito.  To je Jarčeva obratnica, 22 og decembra.

Danas je astronomski početak ljeta. Sunce se za trenutak prividno zaustavilo (ljetnji suncostaj, ili solsticij) u 13.28, prije je nego obrnulo svoje kretanje. Ljeto će trajati do 23 septembra, do 5 sati i devet minuta, u koji čas će Sunce sijati okomito na ekvator.

U Holandiji je večeras bilo vedro, pa je u mom mjestu bilo vidno do jedanaest naveče. Ove snimke sam načinio nešto iza 22.30.

Jutros u samopozlusi sretnem jednu poznanicu. U posluzi inače sve udara u oči od narandžaste boje, zastavice, natpisi, baloni, razni prigodni proizvodi. Pogledam , na poznanici, koja je inače iz Zenice, majca narandžaste boje. Pitam je je li to i ona u znaku nastupa holandske reprezentacije, kaže nije, obukla slučajno.

Već dvadeset dana je Holandija obučena u narandžastu boju. Kuće, vrtovi, škole, gradske ulice, sve je ukrašeno narandžastim zastavicama, balonima, slikama lava sa grba, narandžastim papirima, raznim drugim kreacijama. Narandžasta boja (orange) je boja kraljevske familije ( Oranje), a preuzeta je kao nacionalna boja, iako te boje nema na holandskoj trobojnici.

Juče sam šetao pitomim Haastrecht-om, pa gledam po bastama,  kucama, kaficima, raznolike narandžaste kreacije.

 Prije dva dana su objavljeni rezultati maturskih ispita. U kući đaka koji je položio maturu je običaj da se isturi holandska zastava, zajedno sa školskim ruksakom. Da ne bi bilo dileme sada imaju i zastave na kojima je napisano Geslaagd! – Položio! Eto i takvih zastava ima , među mnoštvom narandžastih ( i poneke prave nacionalne trobojke), kojima obični ljudi žele uspjeh svojoj reprezentacije u Južnoj Africi.

Inače prodaja raznoraznih rekvizita, dresova, lopti, kapa, šalova, zastava itd. donosi ogromni profit i ima, baš kao i božićni ukrasi i vatromet za novu godinu, veliki ekonomski značaj.

Od fudbalskih prvenstava kao dijete sjećam se prvenstva u Čileu 1962. Mnogi tada još nisu imali ni radio, televizija je bila tu i tamo, ali su prenosi utakmica bili na radiju. Nisam siguran je li to bilo 1962, ili četiri godine ranije (1958), kada su se u Višegradu okupljali ljudi ispod bandera na kojima su bili razglasi, i preko kojih je puštan radio prenos za građanstvo.

Bilo kako bilo, te 1962 Jugoslavija je imala odličan tim i malo je falilo da se plasira u finale, u polufinalu su izgubili od Čehoslovačke. Pobijedio je Brazil (mi smo je tada zvali Brazilija), a sastav Brazila smo znali napamet, igrali su pored Pelea i Vava, Zagalo, Didi, Garinča..... Kupovale su se slike fudbalera ( vezane za čokoladice), a onda smo se s njiam igrali slika- bijelo, ko će kockom zaraditi što više slikica.

Negdje te 1961-1962 su se u prodaji pojavile plastične lopte. To je bila revolucija. Kožne lopte su bile veoma skupe. U “Borovu” su se mogle kupiti gumene lopte, ali su one bile veoma “žive” i jako su odskakale. Prije njih su se koristile “krpenjače”, lopte napunjene starim krpama i čarapama.

Ulični fudbal je bio glavna zabava. Igralo se uglavnom na “male” (golove). Moglo se igrati i na perifernim ulicama, jer je saobraćaj bio veoma rijedak. Golove su predstavljali dva kamena, a stative i prečku je trebalo predstaviti u prostoru virtualno.To je uvijek bio izvor svađa, da li je bio gol, ili nije.

Pokušavam se sjetiiti nekih izraza iz tog dječijeg fudbalskog vremena:

Vozati (provozati), šiftati (prešiftati)  značilo je driblati, prediblati ( proći loptom pored protivnika).

Napucati nekoga loptom = namjerno snažno uputiti loptu u nekoga

Enac, enc =  hends, igranje rukom

Napucan enac = nije namjerno igranje rukom

Ruka uz tijelo =isto nije namjerno igranje rukom

Opcajd, opucajd = ofsajd, zaleđe

Preko stative  = Lopta bi ustvari udarila u zamišljenu stativu ( da je ima), nije gol

Preko koljena = Lopta je prešla preko zamišljene visine malog gola, pa nije gol. Obično je kao i gornja pretpostavka dovodila do velikih svađa, je li gol, ili nije, pa smo se često znali i potući, ili prekinuti utakmicu.

Štrajban         = Lopta ne pripada ni jednoj strani, pa se bacala rukom  između dva suprotna igrača

Glavomet :  Igra glavom na velike golove između dva ili četiri igrača ( pri čemu je jedan nabacivao drugome glavom na glavu)

Igrati odbijenica: Igra između dva igrača na velike golove. Lopta se mogla odbiti ( osim rukama), pa onda pucati sa odbijenog mjesta.

Igrati viktorije: Igrati na jedan gol, pri čemu je golman neutralan i brani udarce oba tima. Prvu loptu izbacuijerukama  preko glave,tako da se okrene leđima, da ne bi vidio kome će baciti loptu.

Igraćemo, ali se nemojte klepati!  = Pristajemo na igru, ako nećete igrati grubo i udarati se

Kerapiti = udarati loptu jako bez veze, ili udarati igrača (izkerapiti nekoga) tokom igre

Malo koja knjiga mi popravi raspoloženje kao knjiga : Narodne pripovijesti Bosansko-hercegovačkih Muslimana. Knjiga je izdata u broširanom povezu (šteta već se prilično raskupusala, jer sam je davao mnogima ovdje u Holandiji da čitaju), u Sarajevu  1975, u izdanju NIP “Oslobođenje”. Ne znam da li je kasnije urađeno neko ponovljeno izdanje. Priče sabrao, napisao predgovor, te biografije kazivača i riječnik turcizama napisao je Alija Nametak. U predgovoru Alija Nametak ističe da je prvu zbirku objavio 1944.,  pod nazivom: “Muslimanske pripovijesti iz Bosne”, koju je izdala knjižara Hadži Ahmeda Kujundžića u Sarajevu.

Alija Nametak je kao dijete slušao priče od svog amidže i od svog oca, koje nije bilježio, alli ih se sjećao. Najviše priča zabilježio je radeći u Institutu za proučavanje folklora ( u Sarajevu, od 1954.), idući na teren, i bilježeći izravno riječi sugovornika. Najviše priča je zabilježio u Zapadnoj Bosni, Livnu, Duvnu i Šuici.

Nametak ističe kako većina priča Bosanskih Muslimana (Bošnjaka) ima porijeklo sa Istoka. Priče su donosile prije svega hadžije, koje su sa svoga često jednogodišnjeg putovanja na hadž donosile priče koje su čule spvajući po hanovima, karavansarajima, ili musafirhanama. Priče imaju ponekad motive crpljenje iz “Hiljadu i jedne noći”. Pripovijesti su se nekad rađale i u samoj džamiji, jer se poneki stariji imam, da bi potvrdio ispravnost nekih moralnih sentenci, služio čitanjem kratkih priča iz nekih ćitaba, a kasnije su džematlije ove priče prenosili ukućanima, ili bi se priče prepričavale na sijelima.

Ovom prilikom bi spomenuo sestru od mog tetka,  rahm. hadži Hasana Ljubunčiča, rahmetli Hatidžu Ljubunčić, koji smo svi u famili zvali tetka Hata. Hata je, kao i njen brat, bila porijeklom iz Livna. Bila je veoma pobožna žena, a u neku ruku i veoma duhovita. Nije se nikad udvala i živjela je kod moje tetke. Kao dijete sam često konačio kod tetke u Šahinagića ulici ( ulica kojom se išlo na uspinjaču). Tetka Hata je znala veoma mnogo priča, i pričala je to na veoma interesantan i upečatljiv način, govoreći ikavicom, kako inače govore ljudi iz njenog kraja.  Da napomenem da je njen zet (sestrin muž) bio rahm. Prof. Hazim Šabanović, jedan od najvećih  istoričara u BiH.

Kao ilustraciju priča koje se nalaze u knjizi Alije Nametka donosim ovu priču, prepisanu iz knjige ne mjenjajući interpunkciju.

Gluh hodža i bolesni bogataš 

U nekakvu mjestu čovjek bio zgodan, ali hasta plaho bio. Išo mu sav svijet, obilazio ga: i znani i komšije, ali imam nije htjeo ić!  Jer kad imam ode na hastu, hasta se uzbuni. Misli da je došo imam da vidi da neće ured umrijeti, da neće štogoderce o smrti mu prigovoriti, i tako.

Ali žena hodžina ustisala, illa: “ I ti otiđi, sramota je, I ti otiđi, sramota je”!

Hoda kaže: “Nije moje da idem, nije moje da idem”.

“Ama jašta je! Nego otiđi”!

“Ama pa bona, gluh sam”.

“Pa eto, ako si gluh, polako uz merdevine, na čardačna vrata. Nemoj hlupiti vratima! Sjedi, nazovi selam! Pitaj ga: -Kako si-?  Šta god rekne, ti reci: -Ja Rabbi šućur-! Pitaj ga, more li jesti! Šta god rekne, ti rekni: - Samo ti žitka! Za haste je! Pitaj ga :-dolazili li ti doctor-? Šta god on rekne, ti odgovori: -Sretne li je ruke! Pitaj ga, more li spavati! Šta god on rekne ti odgovori njemu : - Polahko! Nemoj se vrtjeti-”

Hele, hoda hud poslušo. Star i jes’, gluh i jes’, na vrata, zapne mu hrka za čardačna vrata, pukne vratima. Hasta hem njega ugledo, hem mu puk’o vratima!....

            Selam nazove, upita ga :

            -Kako si?

            “Kaže: -Nikako-!

            “Neka”, kaže, “ja Rabbi šućur”.

Pita ga: “Moreš li šta bola’ pojest”?

“Mogu”, kaže, “govana”.

“Samo ti žitka! Za haste je”.

Pita ga: ”Dolazi li ti doktur”?

“Doće Azrail”.

“Eh on je sebepli ruke!... Moreš li spavati, bolan ne bio”

“Mogu ko na mravinjcu”.

“Samo se”, kaže, “ne vrti”!

Sarajevo 1974.          Hadži Hafiz Ismail efendija Fazlić 

Sve je nabujalo poslije ucestalih kisa. Travu jos niko ne kosi. Uz mnogo poljsko cvijece u blizini moje kuce rascvijetali se i makovi. Dan je dug, pa je u deset navece jos vidno. Steta da su vedri dani ipak rijetki, ali kazu da dolazi vise lijepog vremena. 

Sinoć je bila interesantna emisija na TV, o prekomjernoj i često nepotrebnoj upotrebi sredstva  protiv “erekcionih smetnji”. Emisjija (programa VPRO) je emitovana pod nazivom “Viagraman”.

Godine 1998 švajcarska firma Pfizer je pustila u upotrebu lijek za potenciju, nazvan Viagra. Ime ovog lijeka je u svijetu uskoro postalo isto toliko poznato kao i Coca-Cola, naprimjer.

Autor emisije Michael  Schaap je postavio tezu kako je pod uticajem farmaceutske industrije, posredstvom medija, preuveličan značaj i učestalost smetnji ove vrste. Nekadašnji termin “impotencija” zamijenjen je terminom “erekcione smetnje”. Preko televizije se upozorava (reklamnim porukama, iza kojih se kao ne zna ko stoji), kako ogroman broj ljudi ima te smetnje, i kako je potrebno da se jave doktoru, jer danas ima jednostavno rješenje za to.

Autor emisije je konsultovao jednu mladu profesoricu, sociologa, koja tvrdi kako je problem namjerno preuveličan.  Rezultat toga je da sve  više mladih, i ustvari zdravih muškaraca poseže za “Plavim dijamantom”. U stvarnosti veoma mali broj muškaraca ima smetnje potencije, i one su većinom privremene i prolazne. Takve smetnje ne zahtijevaju odmah upotrebu lijekova tipa viagre.

Mladi muškarci potežu za viagrom i onda, kada nemaju nikakve probleme sa erekcijom, a zbog težnje da pokažu vanserijsku prestaciju.

Međutim jedan profesor, urolog, koji usko sarađuje sa fabrikom “Pfizer” (ne priznavajući da je on ustvari njen glasnogovornik), je iznio da su ovi lijekovi prava blagodet za ljude koji imaju smetnje, i da on u tome ne vidi nikakav problem.

Autor je intervjuisao mlade muškarce, mnogi su izjavili da su koristili “pilulu”, među njima čak i neki dvadesetgodišnjaci.

Na kraju je Michael Schaap konstatovao da viagra od muškaraca pravi ovisnike o lijeku. Korištenjem vijagre se još više gubi samopouzdanje ( jer postoji strah početi radnju bez prethodno popijene pilule), pa onda tokom vremena seks je više nemoguć bez nje. On se takođe pita koja je razlika ako erekcija dolazi zbog ljubavi, što bi trebalo biti normalna stvar, ili se pretvorila u mehaničku pojavu, izazvanu vještačkim sredstvom za promjenu fiziologije funkcionisanja muškog polnog organa. Na kraju ne treba zaboraviti na još uvije izvanredno veliku cijenu lijeka, gdje četiri tablete “Plavog Dijamanta” koštaju 50 eura.

Ko razumije holandski može emisiju pogledati ako klikne na utzending gemist (http://www.uitzendinggemist.nl/index.php/serie?serID=5130&md5=6760625d27f25338b9f8fe79ded614bd )

Maribor

Ovaj put sam kod prijatelja u Maribor stigao nenajavljen. Obradovali se mom dolasku. Rekoše mi, međutim, da drže neke dijete, pa nemaju u kući ništa za jelo. Odvešće me, kažu, na večeru.

Moj kolega, koji je dosta godina proveo studirajući u Sarajevu, naslijedio je od oca, nekadašnjeg direktora bolnice u Mariboru, ogromnu kuću sa velikim vrtom i voćnjakom, u samom centru Maribora. Sad doktor pravi bazen uz samu kuću, pa će preko drvene terase direktno iz dnevnog boravka u bazen.

Sjedamo u veliki džip i penjemo se na obližnje brdo, prekriveno vinogradima. Na vrhu brda, na kraju krivudavog, i loše odrzavanog puta, je  veliki parking, i veoma lijepa zgrada restorana. Docekuje nas gazdarica i smjesta za ogromni sto, namijenjen uglavnom za stalne goste. Enterijer je veoma lijepo urađen, sve je u jasenovom drvetu. Priča mi Samek, kako to drvo vremenom potamni, da je u početku bilo svijetlo, a sada je dobilo smeđu boju.

Naručili smo teleće odreske i  dobijamo jako debeli stek, i uz to jako dobro pečen, sa sosom od brusnice kao prilogom. Zelena salata je od tek izraslih listića, a vino je domaće, dobro ohlađeno i paše sa “Radenskom”.

Poslije toga me Samek i supruga vode u Samekovu “mušku” kafanu, koja se nalazi nedaleko odatle, takođe na brdu. U Sloveniji se ne smije pušiti u kafanama, ali u ovoj u koju ulazimo izgleda da ne vrijedi to pravilo. Nekoliko Saminih prijatelja stoje oko šanka i puše. U ćošku peć, i ona se zapušila. Na televiziji košarka, slovenački play-off, igra Olimpija Union i Krka (Novo mesto).

Samek me upoznaje sa prijateljima, neki me prepoznaju, jer sam dolazio i ranije. Kafana je uređena kao “muška kuća”, odnosno sigurna kuća za muškarce koji su ugroženi od terora supruga kod kuće (naravno šala). Na zidovima akvareli, citati pjesama, i slike golišavih djevojaka.

Dolazi vino, opet domaće, tu sa brda. Obraća mi se neki Jurek, čovjek mojih godina. Kosa mu međutim nije posijedila, ima crne brkove. Po načinu pričanja vidi se da ga je vino već podobro uhvatilo. Priča mi kako je bio u Sarajevu 1981 i 1982, kako mu nikad u životu nije bilo tako lijepo.

“Bio sam, kaže, u kafani “Uranak”, i svaku noć u kafiću “Stari sat”. Niko mi nije dao niti jednu rundu pića da platim!”.

“Gledaj molim te, gledaj ovu košarku!”, govori mi Jurek koji sjedi iza mene. “Pa ovo je  k od košarke, u staroj Jugi je bila košarka!”

Nakon što se završila košarka, zamolim da prebace na ARD, ima fudbal, Njemačka- BiH. Sad svi gledaju Bosnu. Jurek poče brundati protiv Nijemaca, buneći se glasno protiv nepostojećih penala.

Vino je djelovalo i Samek započe pjevati neku sevdalinku. Kažu kako im je nedavno u ovoj kafani gostovao Ibrica Jusić, i kako je pjevao sevdalinke, a da ga je pratio neko “sa onom turskom gitarom” (sazom). Meni je malo trebalo da prihvatim pjesmu, a iza toga i da povedem : “Kiša bi pala, pasti ne može………”

Nekako dođe i priča na ona vremena u zajedničkoj državi. Samekova supruga zaključi kako mi imamo malo šta zajedničkog sa Austrijancima, naprimjer, te  da smo mi “Ipak svi Sloveni!”.

Vino nas je podobro uhvatilo dok smo se spuštali ka Samekovoj kući, ali on me umiri da je kratki put do njegove kuće uvijek slobodan od policijske kontrole.

Domažlice

Town

Central square

Moj kum i kolega radi u jednoj bolnici u Bavarskoj. Bolnica, ustvari sanatorijum za psihosomatske bolesnike, se nalazi u šumovitom sjeverositočnom kraju Bavarske, poznatom kao Bavarska Šuma (Bayerischer Wald). U ovaj kraj se stiže kada se skrene iz Passau-a, Regensburga, ili Nurnberga ( autoputa broj 3), putokazima prema Češkoj. Kroz blagu visoravan prošaranu šumama stiže se u grad Cham, na rijeci Regen (otud ime grada Regensburg, gdje se Regen ulijeva u Dunav). Od Chama vodi put prema češkom Plzenu. To je stari put koji je povezivao nezavisnu Bavarsku sa Bohemijom. Granica između ove dvije nekadašnje države, a sada između Češke i Njemačke se nalazi između Furth in Wald, s Njemačke, i Domažlica, sa češke strane.

Furth in Wald je mali grad smješten u dolini između šumovitih brda. Ima važnu željezničku stanicu, jer se radi o graničnom mjestu. Pet kilometara od grada je granica, koja to više nije.

Evociram uspomene sa kumom, od prije 36 godina. Bila je godina 1974, nekako u isto ovo vrijeme, tada je bilo svjetsko nogometno prvenstvo u Njemačkoj. Bili smo studenti završnih godina medicine i išli smo na mjesečnu studentsku praksu u Poljsku. Usput smo svratili u Bratislavu i htjeli da posjetimo Beč. Poljski studenti u studentskom pansionu su nas gledali u čudu, kada smo rekli da sutra idemo u jednodnevni posjet Beču. Njima je to bilo daleko, kao Australija. Sa svojim crvenim jugoslovenskim pasošima smo mogli bez viza i ograničenja putovati po cijeloj Evropi. Poljacima, Česima, Mađarima je bila misaona imenica izaći u Zapadnu Evropu.

Te davne 1974. smo bili u kupeu sa nekim starijim češkim bračnim parom. Bili su uznemireni prije dolaska carinika. Onda su pokazali pasoš i neke papire. Kad su prošli i austrijske carinike, njihovoj sreći nije bilo kraja. Očito nisu godinama izlazili, vjerovatno su išli bližoj familiji.

Voz je dugo stajao na graničnoj stanici, a napolju su bili vojnici pod punom ratnom spremom.

Promijenila se vremena, željezna zavjesa nestala, granica ukinuta. Samo mi Bosanci moramo imati vize. Kaznilo nas zato što smo ubijani.

Prelazim tako s kumom, u njegovoj novoj Opel Astri, a da i ne znam gdje je granica. S druge strane su Česi napravili sve što Nijemcima može izmamiti pare. Benzinske pume (benzin je jeftiniji kojih 20 eurocenti), restorani (može se slobodno pušiti), kockarnice, pijaca ko na  autopijaci na Stupu ( Vijetnamci prodaju kinesku robu sa lažnim markama), čak i javne kuće.

Put (obični, kao kad se ulazi u Bosnu) je tek asfaltiran i lijepo obilježen. Prolazimo kroz selo Babylon ( odakle mu to ime?). Kraj je izvanredno lijep, smjenjuju se šume, jezera i livade. To je dio Bohemian Forest, Böhmerwald (njemački) ili Šumave (na češkom), koja se uz granicu sa Njemačkom proteže sve do Austrije. Radi se o ogromnom šumskom bogatstvu, koji je dio UNESCO-ve biosferne rezerve.

 Nakon 17 km dolazimo u grad Domažlice. Ima nešto preko 10000 stanovnika, i poznat  je iz prošlosti kao najzapadniji etnički češki grad (sjevernije su u Bohemiji bili gradovi sa njemačkim stanovnicima). Bio je jedno vrijeme i centar Husita, koji su pod vođstvom Jana Žiške  ( sljedbenika Jana Husa) protjerani iz Plzena. Grad odiše starinom. Stare kuće na glavnom trgu su uređene, fasade ofarbane. Neobican okrugli toranj stare crkve izgleda da je nakrivljen (vidi sliku). Već je šest sati, i prilično je pusto. Lijepo je vrijeme i pijemo kafu na terasi.

Na povratku svraćamo u malo selo Truhov. Na obali malog jezera je lijepo uređen restoran, u starinskom stilu. Gosti su uglavnom Nijemci. Do nas je veliko društvo, naručuju divlje patke i jedu ih rukama.  Ja naručujem pastrmku,  a kum gulaš, koji je usut u izdubljeni okrugli hljeb. Dobio je toliko, da se mogu trojica najesti. Nesmotreno je uvalio kašiku i posuo se paprikašem po pantalonama.

I Nijemci su se precijenili, ostadoše za njima cijele dvije patke.  A onima patkama što plivaju pod prozorom restorana bacismo hljeba. Ne znam da li one stradaju, ili ih hvataju na nekom drugom mjestu.

Arjen Robben

Onda, malo poslije, stanem na parking pred poslugom. Stao pored nekog novog "pasata", otvaram vrata da izađem. Pored auta stoji čovjek, reklo bi se stranac, pa upiljio, pazi da mu ne dodirnem auto svojim vratima. Kažem mu da ne brine, da ima dovoljno prostora. Zakleo bi se da čovjek nigdje ne radi, ali ima vrijedno auto.

U srijedu su vanredni izbori za Tweede Kamer, glavni dom holandskog parlamenta.  Prema ispitivanjima raspoloženja birača najviše glasova će dobiti VVD (liberalna partija) , na čijem čelu je Mark Rutte. On bi mogao stvoriti koaliciju sa PVV (Partija za slobodu), partijom  na čijem je čelu antiislamista Geert Wilders. VVD se zalaže za bogate Holanđane (oni kažu za Holanđane koji svakodnevno naporno rade), za manje poreze, za manje socijalne izdatke, jednake troškove za zdravstveno osiguranje neovisno o prihodima, kao i za ostanak povrata rente na hipoteku. Obje partije su poznate po neprijateljstvu prema imigrantima, prema onima koji uživaju socijalnu pomoć, a Wilders i po mržnji prema muslimanima i svemu vezanom za islam. VVD partija Mark Rutte-a je neočekivano ubjedljivo, po prognozama za izbore, izbila na prvo mjesto. Ona je ispred i laburističke PVDA, a posebno ispred do sada vladajuće CDA (Hrišćanske demokratske partije) dosasašnjeg premijera Balkenendea.

E sad u čemu je veza sa događajima opisanim na početku teksta. Poenta je da je Holanđanima dokipilo od imigranata, njihove bahatosti, izdvajanja za socijalna davanja, uličnog terora od strane  marokanske mladeži. Mnogi stranci primaju socijalu, a rade na crno, imaju velika kola, ponašaju se uopšteno veoma bahato, ne poštujući osnovne civilizacijske norme. Ne ulazeći u ove često komplikovane odnose, u uzroke i posljedice, i zaobilazeći greške domaće politike, velika izdvajanja za odbranu i sumnjive vojne misije, hoću samo da konstatujem da je desnica pred pobjedom. Sve onošto misli Wilders misli i velika većina Holanđana, samo će glasati za VVD, umjesto za Wildersa, koji se okitio negativnom harizmom i rasističkom retorikom. Razlike između Rutte-a i Wildersa nisu suštinske prirode, nego je razlika samo u otvorenosti (ili sakrivenosti), odnosno sirovosti izjašnjavanja.

Pretpostavljena pobjeda desnice će biti nastavak trenda pobjede desničarskih partija u Evropi. Za samu Holandiju će značiti produbljivanje razlika između bogatih i siromašnih, povećanje tenzija među autohotnim stanovništvom i doseljenicima, te komplikovanje inače zakomplikovane političke, ekonomske i socijalne situacije.

Pa ipak pažnju javnosti, mnogo više od izbora u srijedu, privlači predstojeće Svjetsko fudbalsko prvenstvo, a prije svega povreda najboljeg holandskog fudbalera Arjen Robben- a i neizvjesnost oko njegovog nastupa na prvenstvu.