U Afganistanu su članovi Talibana ubili deset pripadnika jedne hrišćanske humanitarne organizacije, među njima šest očnih doktora. Ubijeno je ukupno  pet Amerikanaca i tri žene, jedna Amerikanka, jedna Britanka i jedna Njemica, te dva Afganistanca. Oni su radili za hrišćansku organizaciju International Assistance Mission (IAM).Ova organizacija je aktivna u Afganistanu od 1966 i pomaže u bolnicama u gradovima Kabul, Herat, Mazar-e-Sharif en Kandahar. Oni su pomagali i na selu, u jednoj od najnerazvijenih zemalja na svijetu.

Iz organizacije je saopšteno da nikad do sada nije bilo prijetnji članovima organizacije. Njeni članovi su bili nenaoružani. Predstavnik Talibana . koji je preuzeo odgovornost za ovaj napad, je izjavio da su članovi grupe držali Biblije u rukama, te da su ubijeni u pokušaju bijega.

Poznato je da je sljepilo u nerazvijenim zemljama, posebno u Indiji, Pakistanu i drugim zemljama na istoku mnogo češće nego u zapadnim zemljama. Mogućnost pristupa specijalistima i operativnim zahvatima kojima se vraća vid je veoma ograničena, pa postoji dosta humanitarnih organizacija koje organizuju operativne zahvate na očima. Ovo je prvi slučaj da je neko od oftalmologa stradao, a posebno da je stradala ovolika grupa.

Idemo u Višegrad. Nekim poslom, zaostalim od vremena nekadašnjeg življenja u ovome gradu. Brat i ja. Napuštamo Kanton Sarajevo, veliki pano  nas obavještava da ulazimo u Republiku Srpsku. U Ljubogošti  je zastoj, pravi se novi most preko Mokranske Miljacke. Za nama se čuju policijske sirene, jedan policijski auto i policijski kombi, pretiču vozila. Zaustave se na nekom mjestu, pa onda opet pretiču sa upaljenim siurenama i plavim svjetlima. Tako sve do raskrsnice kod Sokoca.

Odatle je preko Glasinca saobraćaj rjeđi. Kafana pred Sjenicama je zatvorena, a predio od Sjenica do Rogatice izgleda potpuno pust. Rogatica se rastegla duž puta. Fabrike na ulazu u mjesto ne rade vec decenijama. Vozimo se pored Rakitnice, pa kanjonom Prače. Od nekadašnjeg restorana u Brčigovu nema ni traga. Na sporednom putu pored  bivšeg restorana gomile smetlja. Pred njima zaustavljeno auto, vozač  mokri u travu kraj puta.

U Ustiprači putokaz prije raskrsnice za Goražde i Dubrovnik. Imena oba grada na putokazu su izbrisana, ostala su su samo imena Višegrada i Beograda.  U Ustiprači je obnovljena džamija. Na jednom zidu grafit Delija, navijača Zvezde.

Vozimo se pored Drine, ukroćene branom kod Višegrada. Put većim dijelom prolazi kroz tunele, koji imaju rasvjetu, ali radi samo nekoliko sijalica. Pretičemo kombi sa italijanskom registarskom oznakom UD (Udinese). I u Međeđi nas dočekuje vitko minare džamije.Mjesto izgleda sasvim pusto. Sjetih se nekadašnje Međeđe koja je najvećim djelom potopljena jezerom. Bilo je to ljupko i pitomo mjesto na obali brze Drine. Sada sve prekriva vodena masa jezera neprirodno uvaljenog među brda obrasla šikarom.

Na ulazu u Višegrad s desne strane stare barake još od vremena građenja brane, još uvijek u njima neko stanuje. S lijeve strane je selo Nezuci, nekoliko stogova sijena pored puta ukazuje da su se i tu vratili neki bivši stanovnici.

Hidrocentrala u Bajinoj Bašti je u remontu, pa je brana podignuta i Drina u Višegradu ponovo ima nivo koji  je imala nekad davno, prije izgradnje brane. Most Memed Paše Sokolovića se pokazuje u svoj svojoj ljepoti, mada je kamen u donjim dijelovima kula (stalno potopljenih jezerom) potpuno potamnio. Iako nema jezera, tok Drine nije ni izbliza onakav kakav ga pamtimo iz vremena prije brane. Nema onih lijepih bukova, ne vide se Police, nekadašnje najpopularnije kupalište višegradske mladosti.

Na ušću  Drinu, mjestu koje smo zvali Sastavci, Rzav je sasvim mali. Kod izgradnje brane napravljeno mu je široko korito,ogradjeno kamenim zidom. Korito je sada skoro suho,  ispunjeno rijekom sasvim na kraju, u širini ni petine korita. Najveći dio vode Rzava odvojen je u Srbiji za potrebe jezera na Tari, pa je nekadašnja poprilično mocna rijeka sada pretvorena u malo veci potok.

(Nastavka slijedi)