Prolazimo preko novog mosta preko Drine(napravljenog prije rata). U našem Garču, gdje je nekad bila naša zemlja, je izgrađeno potpuno novo naselje. Neposredno iznad vrela, uvijek tekuće česme na Mezalinu, je napravljena kuća, pa sad izgleda kao da voda ističe iz same kuće. Na kući se, ne znam iz kog razloga, vijori italijanska zastava.

Parkiramo u Novoj Mahali. Dvije stambene zgrade u Novoj Mahali su u jadnom stanju. Posebno zaleđina zgrada ima skoro potpuno otpalu fasadu. Iz ulice koja sada nosi ime Užičkog korpusa (!)ulazimo u našu bivšu ulicu. Ranije se zvala ulica Hamida Beširevića, sada se zove Karađorđeva. Hamid Beširević je jedini narodni heroj iz višegradske opštine.Kuća u koj je stanovala familija narodnog heroja je skoro sasvim srušena, ostali su ogoljeni zidovi zarasli u zelenilo.  Nekoliko bliskih  rođaka, Beširevića, se u posljednjim zločinima pridružilo ogromnom broju ubijenih Višegrađana.U jadnom su stanju su i još neke kuće bivših stanovnika, koji su bili primorani da bježe iz grada. Oni koji su još živi žive daleko od Višegrada, najviše ih je u Švedskoj.

 Bivša zgrada kina je takođe u ruševnom stanju. Višegradsko kino je nekada bilo centar kulturnog djelovanja, i za njega su starim Višegrađanima vezane mnoge lijepe uspomene. Teško je zadržati pogled na potpuno ruševnoj zgradi.

Do kina je moja bivša osnovna škola u kojoj je sada kao neki Poslovni fakultet. Uređeno je prizemlje jednog dijela, a u drugom dijelu je spomen učionica Ive Andrića. Sjećam se da je tu na dva metra od tla bila ploča sa horizontalnom srtom koja je pokazivala nivo vode koja je u velikoj poplavi u devetnaestom vijeku potpuno potpila grad.

Pred Domom Kulture je kafana. Samo je jedan sto slobodan. Muzika je neutralna. Naručujemo kafe i kiselu. Kisela voda je “Sarajevski Kiseljak”. Preko puta kamion "Komunalnog" istresa kontejnere. Mora se priznati da je grad prilično čist.

Sa nama sjedi i čovjek  starosjedilac Višegrada. Moja je generacija, u penziji je. Sjeća me se iz škole, kako sam jednom u školi držao predavanje umjesto nastavnika. Kaže da u Višegradu ne radi ni jedna fabrika, a pred rat je u nekoliko fabrika bilo kojih pet-šest hiljada radnika. Najpoznatija je bila drvna industrija “Varda” I hemijska industrija “Terpentin”. Jedino radi hidrocentrala “ Višegrad” koju je početkom agresije htio da sruši Murat Šabanović. U opštini ne živi ni polovina bivšeg broja stanovnika, a u samom gradu se skoro potpuno izmjenio sastav stanovništva. Bošnjaka više nema, Srbi starosjedioci su se iselili u velikoj mjeri, dosta ih je pomrlo. Dodaje kako se osjeća strancem u vlastitom gradu.

Ispod policijske stanice, čiji su pojedini zidovi na zaleđu zgrade takođe bez fasade i sa razbijenim prozorima, je bivši zatvor, u kome je danas uprava katastra. Tu je i ulaz u pijacu koja se sastoji od desetak tezgi na kojima se prodaje jeftina obuća i  odjeća. Kod ulaza napuštena radnja, koja se prodaje, na staklu izlijepljeni plakati koji reklamiraju novu knjigu Vojislava Šešelja. Neki jadan olinjali pas lutalica nas uplašeno pogleda. Na pijaci nema nikoga da nešto kupi.Prije su vozom  dolazili prodavci voća iz Srbije, prodavali lubenice i grožđe,spavali su noću na pijaci I ostajali danima.

Na Rzavskom mostu se popriječila policijska kola, dok radnici uz pomoć dizalice mijenjaju sijalicu na uličnoj rasvijeti. U čaršiji, nekadašnjoj Titovoj ulici (koja se sada zove ulica kralja Petra I) ne vidimo nikoga poznatog. Ulazim u poslugu da kupim flašu vode. Ispred mene pred kasom dvojica. Svaki kupuje samo po kutiju sarajevske Drine.

Na oglasnoj ploči džamije samo jedna smrtovnica sa zelenim okvirom. Na oglasnoj ploči kod samog mosta smrtovnice umrlih pravoslavaca. Ima ih jako puno.

Ipak mi se neko srdačno javi. Stariji čovjek vodi za ruku malog dječaka. Sjetio sam se Želje, bivšeg komšije. Pita za svu moju familiju, zove na kafu. Kažem mu da se još sjećam sprovoda njegove pokojne majke. Umrla je mlada, bilo mi je tada pet-šest godina.  

Ulazimo u sud. Ulazimo u neuglednu mračnu prostoriju.U prostoriji  je neopisivo vruće. Meni neizdržljivo, pa izlazim napolje da promijenim već mokru majicu. Zaposleni pokusavaju biti ljubazni , možda zato jer smo u društvu sa lokalnim uglednikom, ali se situacija iskomlikovala, pa nas šalju u katastar. A katastar je u bivšem zatvoru.

Tu srećemo i jednog starijeg čovjeka, povratnika u selo Nezuke ( gdje smo na ulazu u Višegrad vidjeli one plastove sijena). Kaže nam da se u sam grad vratilo možda dvoje-troje Bosnjaka, u selima ima nešto više. Poznaje našu familiju, sjeća se da je naša sestra svirala harmoniku na priredbama. Dok pricamo cujem ezan sa dzamije, petak je i vrijeme za dzumu.

Poslije u cekaonu dođe još jedna žena. Govori  ekavski. Rođena je u Višegradu, čim je završila srednju školu otišla je u Srbiju, sada živi u Užicu. Otac je još uvijek u Višegradu, živi sam. Pitam je kako je u Užicu. Kaže tako, tako, kao i svugdje. Bila je u Sarajevu, na Ohridu, svugdje isto.Ne kaže kako je to isto.

Ulazimo u kancelariju. Opet prilično ljubazna službenica. Dok pali cigaretu kuka kako joj je danas sve kompikovaniji od komplikovanijeg slučaja i da jedva čeka da dođu tri sata. Srećom da je petak Ona nas onda šalje kod notara.

Prostorije u kojima je smješten notar su sasvim drugačije od onih državnih (koje izgledaju kao da nisu okrečene decenijama). Na ulazu zlatna ploča sa grbom Republike Srpske i natpisima na oba pisma, ime i prezime notara latinicom i ćirilicom. Unutra nekoliko prostorija, luksuzno opremljenih. Ima I zaštitar, i atraktivno obučena mlada sekretarica koja govori ekavski, i stručna pravnica koja takođe lijepo izgleda. Niko ne pusi, sve prostorije, pa i sam ulaz su pod video nadzorom. Pravnica ima kontrolu nad svim prostorima i svim zaposlenima.

Atraktivna pravnica nam poslovno saopstava da je ovu stvar nemoguće danas završiti. Previše je komplikovano. Moraćemo opet doći.

Na odlasku kod Osojnice se zaustavljamo i slikamo ćupriju. Posto je brana u Bajinoj Basti dignuta, i jezero oteklo, ovo je jedinstvena prilika vidjeti most u cijeloj njegovoj visini.

Putem ka Međeđi pretičemo neki automobil, koji je sa obje strane zabio zastavu drzave Srbije, onu sa bijelim orlom. Nisam stigao vidjeti da li su mu bosaske ili srbijanske tablice na autu.