25 godina od ZOI 84.

XIV. Zimske olimpijske igre - Sarajevo 1984

Prije dvadeset pet godina su otvorene ZOI_1984., Četrnaeste zimske olimpijske igre u Sarajevu. Bilo je to jedno sasvim drugo vrijeme nego što je sada. Čovjek ne može povjerovati da se je toliko toga promijenilo.

Bilo je vrijeme jednopartijskog sistema i “čvrste vlasti”. Vlasti koja je uspjela i silom i milom da angažuje skoro svakoga u gradu i da sve protekne u najboljem redu, da bude  “Najbolja zimska olimpijada do tada”(Samaran). Članovi partije su morali dati po jednu cijelu platu kao prilog, ostali koliko je ko htio. Dvije sedmice nije bilo vožnje autima po gradu. Snijega nije bilo cijele zime, odjednom je počeo da pada i da ne prestaje padati. Na planine su izašli dobrovoljci, vojska, radilo se noćima da se urede staze. Na televiziji su se odjednom počele emitovati reklame skupih mirisova, otmjenih pića, cigareta. U gradu je vladala posebna atmosfera, čistoća, gostoljubivost. Nisu baš svi bili tako gostoljubivi. Vlasnik restorana “Una” je dobro "zapalio" Kirk Daglasa, onako po sarajevski. O tome se pričalo danima, mjesecima, godinama. To je gazdu kostalo zatvaranja radnje. Danas pali ko koga stigne, niko ne odgovara.

Za dvadeset pet godina sve je otišlo naniže. Umjesto da Sarajevo ostane jedan od centara zimskog turizma, postalo je centar ratnog turizma. Umjesto na skijanje stranci su mogli da vide Aveniju snajpera, Tunel na Dobrinji, razrušeno Jevrejsko groblje, izgorjele zgrade, miniranu bob stazu, zapaljene hotele na Igmanu. Da obiđu grad grobalja, mezarja, spomenike krvavih masakara.

 Istorija ne pamti tako stradanje jednog olimpijskog grada. Olimpijska borilišta su, kao i država, podijeljena. Prije su bila na žene (Jahorina) i muškarce (Bjelašnica), a sada po nacionalnom principu. Meni Jahorina, tebi Bjelašnica. Bob staza ničija. Ne može joj se prići od mina. Žičari ni traga.

Dabogda pa da za sljedećih 25 godina bude opet sve kao nekada. Ili bar da ne bude još gore.

Evo rasporeda zemalja po osvojenim medaljama na ZOI 84.,preneseno sa holandske  Wikipedije. Zanimljivo da klizacka velesila Holandija tada nije osvojila niti jednu medalju.

 Plaats  Land NOC Goud Goud Zilver Zilver Brons Brons Totaal
1 Vlag van Oost-Duitsland Oost-Duitsland GDR 9 9 6 24
2 Vlag van Sovjet-Unie Sovjet-Unie URS 6 10 9 25
3 Vlag van Verenigde Staten Verenigde Staten USA 4 4 0 8
4 Vlag van Finland Finland FIN 4 3 6 13
5 Vlag van Zweden Zweden SWE 4 2 2 8
6 Vlag van Noorwegen Noorwegen NOR 3 2 4 9
7 Vlag van Zwitserland Zwitserland SUI 2 2 1 5
8 Vlag van Canada Canada CAN 2 1 1 4
Vlag van West-Duitsland West-Duitsland FRG 2 1 1 4
10 Vlag van Italië Italië ITA 2 0 0 2
11 Vlag van Groot-Brittannië Groot-Brittannië GBR 1 0 0 1
12 Vlag van Tsjecho-Slowakije Tsjecho-Slowakije TCH 0 2 4 6
13 Vlag van Frankrijk Frankrijk FRA 0 1 2 3
14 Vlag van Japan Japan JPN 0 1 0 1
Vlag van Joegoslavië Joegoslavië YUG 0 1 0 1
16 Vlag van Liechtenstein Liechtenstein LIE 0 0 2 2
17 Vlag van Oostenrijk Oostenrijk AUT 0 0 1 1
Totaal 39 39 39 117

reuw
Omijene knjige :Starac i more, Kome zvona zvone i Prohujalo sa vihorom

12 komentara

  1. Istorija se ne ponavlja sem u anegdotama i tvrdnjama nacionalnih vođa.
    Danas svi navalili na četvrt vijeka ZOI 84. Iskreno, ja ne vidim razlog proslave. Pa šta da rade zemlje i gradovi koji su imali ZOI više puta?!
    Evo kopiram svoj komentar koji sam ostavio jutros na blogu http://begovdolac.blogger.ba/ kojeg vode rođaci moga dobroga rahmetli prijatelja Mustafe Duratbegovića.

    Neće ih biti nikada više! Garant!
    Nema više načina da nas opušu za pare kao tada.
    Ja sam dao za te ZOI na slijedeće načine:
    – dvije plate za srebrnog donatora,
    – moj OOUR je dao za zlatnog
    – moja RO je dala maltene za dijamatskog,
    – naš SOUR je dao kamion love
    – sindikat je dao iz članarina
    – u ulazu zgrade su svi stanari dali za zlatnu,
    – u “Narodnoj tehnici” smo dali oštetivši 21 klub!
    Samo je još nedostajalo da damo iz životnog osiguranja.
    Na kraju predsjednik OO ZOI javno kaže: “Pozitivno smo poslovali”
    Konačni rezultat: zavrti se inflacija do neba, i jedva je prekidoše 1989. godine novim dinarom, koji je imao ime “Konvertibilni dinar”.
    Ne dao bog više takvih događaja i poreza.
    Samo neka slave! Slavim i ja – jer nema više mehanizma prisile da mi izvlači novac iz džepa!

  2. doktore, nemoj tako negativno. Mi smo onda davali dobrovoljni prihod za organizaciju. Za uzvrat smo dobili plakete i ulaznice za razna takmicenja, a iskreno da ti kazem, vrijedilo je to sve, ako nista drugo yih uspomena na one dane… nisu neke velike pare ni bile. Kasnije su sam uzimali u OOUR pare za takozvane dionice, ko biva mi zajedno vlasnici firmi. nikad nista od toga ne vidjesmo nazad…

  3. @Mirsade, zaboravljas veoma veliki broj stanova koji su se napravili na Dobrinji i Mojmilu i u koji su uselili “obicni”ljudi. da ne govoirm o putevima i objektima na planinama, samo sto je to rat sve unistio.
    “@Miris:Nisam mislio negativno, samo sam naveo razne cinjenice

  4. Sijecam se tog februara i strepnje, “nema snjega”, a onda je zapadalo. Cistio sam snjeg, od mosta u Hrasnom do mosta Bratstva jedinstva sa svojim drugovima iz preduzeca, (svi smo bili drugovi, svi smo cistili i niko nije bio bolestan). Radili smo cijelu noc jedan pored drugoga, smijali se i salili dok se je znoj isparavao iz nasih tijela, mijesajuci se sa padajucim pahuljicama.Kakvo je to bilo zadovoljstvo, entuzijazam i drugarstvo. Ponosan sam na sebe, na moje radne kolege i moj grad. Bili smo kao jedna porodica. I svi smo dali donaciju, neko jednu platu, neko dvije, a poneko i cetri. Nije vazno, davali smo koliko smo mogli, a mogli smo i htijeli smo. Danas se sa sijetom sijecam tog vremena i mladosti, koja je voljela svoju zemlju i doprinosila njenom napretku

  5. Sijecam se tog februara i strepnje, “nema snjega”, a onda je zapadalo. Cistio sam snjeg, od mosta u Hrasnom do mosta Bratstva jedinstva sa svojim drugovima iz preduzeca, (svi smo bili drugovi, svi smo cistili i niko nije bio bolestan). Radili smo cijelu noc jedan pored drugoga, smijali se i salili dok se je znoj isparavao iz nasih tijela, mijesajuci se sa padajucim pahuljicama.Kakvo je to bilo zadovoljstvo, entuzijazam i drugarstvo. Ponosan sam na sebe, na moje radne kolege i moj grad. Bili smo kao jedna porodica. I svi smo dali donaciju, neko jednu platu, neko dvije, a poneko i cetri. Nije vazno, davali smo koliko smo mogli, a mogli smo i htijeli smo. Danas se sa sijetom sijecam tog vremena i mladosti, koja je voljela svoju zemlju i doprinosila njenom napretku

Komentariši