beats by dre cheap

Moj drug Samo

Povodom “primanja” Slovenije u zajednicu šengenskih zemalja htio bi da napišem nešto o mome drugu i kolegi Sami.

Slokan Samo je specijalista neuroradiolog, živi i radi u Mariboru. Tamo ima vlastitu ambulantu za dijagnostiku suptilnih neuroloških oboljenja mozga i kičmene moždine. To podrazumjeva i posjedovanje veoma skupog vlastitog aparata za magnentnu rezonanciju. Doktora Samu poznajem od studentskih dana. Studirali smo zajedno medicinu u Sarajevu, u koje je on došao na treću godinu studija. Stanovao je u iznajmljenoj sobi preko puta pozorišta. Izvanredno se uklopio u našu raju i skoro svaku noć samo sjedili u kafani “Velež” koju smo zvali Ribarija (udruženje ribolovaca kod Hotela Evropa), ili u “Lovcu” u Titovoj. Tu je za studente bilo najjeftinije nešto popiti i pojesti. Kad bi dobro ogladnili išli bismo u kasne sate u “Mali Raj”na Baščaršiji da tamo pojedemo šniclu.

Samo je sin jedinac poslijeratnog direktora mariborske bolnice. Samin otac je za vrijeme rata bio partizanski ljekar, rukovodilac jedne od tajnih partizanskih bolnica u slovenačkim brdima. Negdje početkom pedesetih godina je dobio komplikacije od strane srca, otišao je na operaciju srca u Hjuston, ali ga ni tamo nisu uspjeli spasiti.

Samo je iza oca ostao živjeti sa majkom u samom centru Maribora u velikoj starinskoj kući sa ogromnim vrtom i voćnjakom oko nje. Kad se moj otac liječio od raka u Ljubljani ja sam prvi put posjeti Samu u Mariboru. Njegova sada već pokojna majka me je primila kao najrođenijeg.

Samo se oženio sa Majdom. Od milja je zovemo Majdicom. Nakon našeg preseljenja u Holandiju Maribor nam je zaustavna stanica pri putovanju u i iz Bosne, a Samin i Majdin dom je kao i naš. Kad je moja sestra obolila od raka, doveo sam je u Maribor na liječenje. Njen sin i ja smo kuhali, pekli kafu, ponašali se mjesec dana kao u svojoj kući.

Na proslavi Majdinog pedesetog rođendana, gdje se pekao vo na ražnju, mnogi od preko sto pozvanih zvanica se nisu mogli začuditi tolikom prijateljstvu između Slovenca i Bosanca.

Samina i Majdina kuća je za nas uvijek otvorena. Nakon napornog putovanja i vožnje od Goude ili Sarajeva čeka nas spremljena večera i svježa posteljina u bračnom krevetu Saminih roditelja. U toj se sobi nije ništa promijenilo od vremena kad su mu roditelji bili živi. Masivni kreveti i ormari, starinske slike, očevi lovački trofeji, sve je isto kao prije. Uz dobru večeru i mariborsko vino ostanemo tako zadugo sjediti i sjećati se studentskih dana, prijatelja, izleta po planinama.

Od osamostaljenja Slovenije Samo i Majda su postigli standard života daleko iznad prosjecnog evropskog. Pred ogromnom kućom je veliki džip, na moru imaju porinutu dugačku jahtu. Svake zime odlaze na daleko putovanje. Prije tri godine u Keniju na safari, lani na Kubu, trenutno su na Sejšelima. A ostali su jednostavni i dragi. Majdica kao svaka vrijedna domaćica, iako ima ozbiljan posao direktorice Turističkog saveza, vrijedno sprema tegle krastavica, mrkve, zelenog paradajza za zimu. Kad se vraćamo sa godišnjeg i svratimo, usput ponesemo po neku teglu, i još svježih šljiva, jabuka i krušaka iz vrta.

Od prvog januara Slovenija predsjedava Evropskom unijom. Zemlja radnih ljudi, evropske tradicije, prošla je skoro bezbolno balkansku ujdurmu sa početka devedesetih. Ne mogu reći da i tu nema nacionalista i omalovažavanja južnjaka, ali su većina građana bivših južnih republika postali punopravni građani Slovenije, zadovoljni stanovnici jedne lijepe, sređene, napredne i uredne zemlje.

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
22/12/2007 01:07