beats by dre cheap

Otpusna lista

Bijahu strašni ti naši doktorski papiri. A strašni su , kako čujem, i danas. Srećom ja ih ne viđam često, ovdje gdje ja živim ti ništa ne daju u ruku.

Uzmimo samo one nalaze krvi i mokraće. Odeš ujutro sabahile, guraš se, načekaš, pa ti valja kasno popodne opet po njih. Onda ti papire daju u ruke, nosiš kući, nekad od radoznalosti nemaš kad sačekati da do kuće dođeš, nego ih usput bistriš i razgledaš. Onda kod kuće probaš razjasniti namjerno nejasno napisana slova i brojeve, one šifre i skraćenice. Strah te već hvata od eritocita, leukocita, onih u krvi, a posebno onih 5-7 u mokraći, pitaš se je li to puno, je li neka teška boljka u pitanju. Pa zoveš komšiju studenta  medicine, da ti on dešifruje, ne  spavaš svu noć od brige šta će sutra doktor reći.

Uvale ti tako u ruku i tvoj vlastiti snimak pluća, pa ga nosaš kući, objesiš na svjetlo i zagledaš, sve ti se neke rupe i sjene pričinjavaju, strah i znoj probijaju, teška je bolest tu uslikana.

A tek kada ti daju otpusnicu iz bolnice. Prvo onaj mali komad papira, da si otpušten, a po otpusno pismo ćeš morati doći za dva dana. Na otpusnici stoji tvoje ime, adresa, i ona dijagnoza na latinskom. Ma da je jedna, nego obavezno pet-šest. Tebi se čini sve gora  od gore, toliko su strašne te bolesti na latinskom. Na dnu otpusnice nekoliko kvadratića, kao za ocjene. Kraj svakog nešta piše.

 Izliječen, to mu je valjda 5, poboljšan, to je bezbeli 4, otpušten neispitan, to bi mogla biti trica. Neizliječen je dvojka, a umro, naravno propo načisto, jedinica, kec. Doktor treba samo da udari križić u onaj kvadratić. Oni sa tricom su napustili školu neocjenjeni. Njima je sve dodijalo i ”izašli su na vlastitu odgovornost”. To su morali specijalno i potpisati, ako umru da su oni sami krivi. Kao da je nekada neko drugi kriv.

Ako si umro onda drugi idu po tvoju otpusnicu, pa kod kuće razglabaju od čega si umro. Ako si umro od upale pluća, pa i nije tako strašno! Obavezno se tu konsultuje  rodbina, rođaci doktori, mediicnske sestre, čak i čistačice u bolnici, studenti druge godine, svi oni daju stručna mišljenja o uzroku smrti nesretnika.

Kažem srećom ovdje u Holandiji pacijent nikad ne nosa svoje nalaze kući i čuva ih godinama, i pokazuje svima, a najčešće ih zagubi. Ovdje je sve je pohranjeno u kompjuteru. Kućni ljekar je jedini taj koji će pokazati  pacijentu ono što je bitno od nalaza, neki rtg snimak sa kompjutera  ili mu jednostavnim riječima objasniti neki nalaz. Na vlastiti zahtijev uvijek se ti nalazi mogu uzeti i nositi bilo kuda, oni su vlasništvo pacijenta.Pacijenti kad izlaze iz bolnice ne dobijaju otpusnice ni otpusna pisma, to ide njihovom ljekaru. Eto, kod nas jos i danas u Klinickom centru Banja Luka valja se nakon lijecenja javiti sekretaru klinike (!), da ti on uruci otpusnicu (vidi otpusnica iz banajlucke bolnice).

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
07/01/2008 18:31