beats by dre cheap

Tarčin-željeznička stanica koja to i jeste i nije

Kada je napravljena moderna pruga Sarajevo-Ploče (puštena u rad negdje početkom sedamdesetih), napravljene su usput i moderne stanice. Jedna od njih je Tarčin, između Pazarića i Raštelice. Tarčin je jedna od mjesnih zajednica opštine Hadžići i centar velikog broja okolnih sela. Njihovi stanovnici su ranije uglavnom radili u Sarajevu, Ilidži, Hadžićima, Konjicu. Vozovi su išli mnogo češće nego danas i mnogo su više korišteni. Stanica je imala čekaonu i blagajnu, a do nje se moglo doći kolima.

U ratu je stanica skoro potpuno uništena, svakako uradili su to “domaćini”, jer je ovaj kraj  ostao pod bosanskom vojskom. Poslije rata se je kuća malo uredila, pa su se u nju naselile dvije porodice, izbjeglice iz okoline Goražda. Tako oni žive tu i do dana današnjeg. Iscjepana drva poredana duž zidova zgrade ukazuju da ne misle zadugo odatle.

Rijetki lokalni vozovi ( tri dnevno u jednom pravcu, do Konjica, tri do Sarajeva) i ne staju više ispred same stanice, da ne bi valjda smetali stanovnicima kuće, nego stanu stotinjak metara dalje prema Raštelici.

Inače cijeli ovaj kraj od Kreševa do Mehine Luke pod Bjelašnicom obiluje prirodnim ljepotama, bistrim planinskim rijekama, zelenim livadama i šumarcima, i predstavlja idealan teren za razne vidove rekreacije. Posebno je kvalitet vazduha ovdje rijetko dobar. Južna strujanja često donose topli vazduh iz Hercegovine, kažemo da se tu miješaju morska i planinska klima. To su znali još ranije, pa je na ovim uzvisinama od 700 do 1000 metara nad morem, gdje vlada takozvana podražajna klima (klima koja poboljšava imunitet i opšte stanje) napravili i sanatorijum za tuberkulozne bolesnike (u Suhodolu). Ovdje ima mjesta za najmanje tri do pet hotela. Dobrom željezničkom vezom bi se od Sarajeva do njih stizalo za dvadesetak minuta. Sada voz od dva vagona pređe nepunih trideset kilometara, za četrdeset pet minuta!

Da su neka prava vremena i da ima para I inicijative, da se ova stanica uredi, napravi parking, obilježe pješačke staze i staze za mountinbike, staze za ribolovce, da se potvore restorani sa lokalnom zdravom hranom. Sve bi to već bilo u nekoj Austriji ili Sloveniji, da ne govorim o Švajcarskoj.

Možda je za mene ovako sada i bolje. Platim smiješnih 3,5 marke povratnu kartu, sjedim sam u luksuznom kupeu prve klase, izađem lijepo na stanici pa se spustim do potoka, pa uzbrdo na drugu stranu na Jabuku i Vilovac, spustim se do Japalaka, pa uz riječicu Bjelašnicu do podnožja istoimene planine. Nema frke, nema gužve, raj na zemlji.

Na slikama stanica koja to više nije, cvijeće pored pruge gdje će stati voz, i jedan putnik koji ga u šest popodne čeka, te majsko zelenilo i vrhovi Hranisave, zapadnoga grebena Bjelašnice. Usput su dvije slike snimljene iz voza.   

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
15/06/2008 08:55