beats by dre cheap

Subotom o jeziku: pretjerivanje sa prekrasnim i predivnim

Nekome, da nešto opišu, nisu dovoljni prilozi koje imamo, nego se ti prilozi dodatnim rječicama podižu na kvadrat, ili kub, u suštini ne mjenjajući ništa od opisa slike, nego samo izazivajući vještački osjećaj jezičke nesposobnosti i siromaštva, a često i patetike. To se posebno odnosi kada treba opisati nešto lijepo.

Prilozi kojima opisujemo nešto lijepo su : lijepo, divno, krasno, bajno, bajkovito, čudesno, itd.

Možemo reći: Vrijeme je bilo lijepo. Međutim, nismo zadovoljni, vrijeme je bilo više nego lijepo. Onda ćemo koristiti priloge koji su ljepši od lijepog: Vrijeme je bilo divno. Vrijeme je bilo krasno. Vrijeme je bilo bajno.

Nije nam ni to dovoljno. E sad imamo dva načina. Jedan je da onaj prilog pojačamo još jednim prilogom, pa imamo dva ista priloga za opis nečega. Pa ćemo reći: Vrijeme je bilo vrlo lijepo, jako lijepo, mnogo lijepo, puno lijepo. Ili još jače možemo se izraziti: čudesno lijepo, pa  neobično lijepo, izvanredno lijepo,  neopisivo lijepo, čarobno lijepo, nestvarno lijepo. Na ovaj način smo proširili sliku o nečemu, iznoseći usput i razloge zašto je nešto bilo tako lijepo  (ne može se opisati kako je bilo lijepo; kao da nije stvarnost, nego bajka; kao da sam sanjao; itd..)

Međutim mnogi u praksi koriste jedan jeziku potpuno neprimjereni način pojačavanja vrijednosti riječi, odnosno priloga, dodavanjem rječice pre. Pre je skraćenica od previše.Tako ono što je inače lijepo, divno, krasno, postaje prelijepo, predivno, prekrasno. Koja je razlika između lijepo i  prelijepo, teško je reći. Jasno je da je prelijepo ljepše od lijepog, ali nedostaje bitna stvar koja određuje zbog čega je prelijepo ljepše od lijepog. Korištenjem ovih pre-priloga tekst ili govor se nepotrebno zašećeri, pa postane patetičan. Neki u svom govoru i nemaju više obične priloge, nego im je sve sa pre.

 Treba napomenuti da ako bi ovaj način stvaranja riječi bio prirodan jeziku, onda bi se on mogao koristiti kod svakog opisnog priloga. Međutim ako kažemo, bilo nam je na zabavi bajno, sjajno, zabavno, ili obratno, bilo nam je dosadno, onda ne možemo reći kako nam je bilo prebajno, prezabavno, presjajno, niti predosadno. Možemo reći da je bilo previše dosadno, a to su onda dvije riječi i to je normalnije reći.

Riječ previše se koristi uz priloge koji pokazuju neku količinski mjerivu osobinu. Tako kažemo da je nešto previše teško, previše veliko, previše malo, previše dugo (pa ne može stati u auto…). Skraćeni oblik riječi previše je pre, i on se lijepi sa prilogom, pa imamo pretežak, previsok, pregolem, predug, presitan, itd. Međutim teško da kažemo previše lijep, a  pogotovu previše divan, previše krasan. Iz toga je logično da i lijepljenje riječi pre za ove priloge nije baš u skladu sa jezikom.

Mnogi će se pobuniti na ovo i reći da nema nikakve razlike i da je upotreba predivnog, prekrasnog i prelijepog, sasvim normalna, i čak šta više sasvim lijepa i cakana. Meni naprotiv ovako kićenje jezika smeta i iako je gramatički možda i pravilno, ipak jezik postaje nepotrebno kičav, ko ovaj  nakinđureni izlog. Mnogi će reći kako je ovaj izlog predivan i prekrasan, a ja ću od muke da iskočim iz svoje kože. 

 

 

 

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
08/11/2008 00:08