beats by dre cheap

Subotom malo nostalgije: Moja osnovna škola “29 novembar”

Negdje u ljeto 1963 doselili smo se na Grbavicu. Bolje reći na Grbavicu 2. Moj otac, majka, brat i ja uselili smo se u dvosoban stan u petokatnici između “Strojorada” i Željinog igrališta. Bile su to skoro sve iste duge zgrade, između njih je zaostala poneka radnička kuća koja nije srušena prilikom gradnje velikog naselja. Naša ulica se zvala ulica Ravijojle Rave Janković, mi smo stanovali na broju 83, poslije je to bio broj 103. Rava Janković je bila narodni heroj. Preko puta te ulice su bile dvije osnovne škole. Jedna se zvala “Bratstvo - Jedinstvo” , a druga “29 Novembar”.  Moja je bila ova druga. Dan škole nam je bi na današnji dan. Razrednica u osmom razredu mi se zvala Gaćo Fethija, predavala je fiziku. Sjećam se još nastavnice Debeljački, da li je predavala S-H ne znam. Sjećam se i face nastavnika Opšte-tehničkog. Bio je pravi gazda u svojoj radionici, onako ćelav i brkat, a meni tehnika nikako nije išla od ruke.

Bilo je dosta novih đaka. Kako se koja zgrada završavala, tako se škola popunjavala. Sjećam se još imena školskih drugova i drugarica, neki su nastavili sa mnom u Trećoj Gimnaziji, a neki i na Medicinskom fakultetu. Na nedavnoj proslavi četrdeset godina mature moj drug iz one “najosnovnije” škole, one sa četiri razreda, bio je Krvavac Fuad. Išli smo zajedno u osnovnu u Višegradu, pa u ovu osmogodišnju na Grbavici, i u Treću Gimnaziju.

Preko puta škole se nalazila nova posluga. Volio sam da kupim onu “Kraš” punjenu čokoladu od 50 grama, bila je uska a dugačka, punjena roze filom. Još se sjećam da je data hljeb koštao 52 dinara, bijeli ili polubijeli. Jaja su se kontrolisala lampom, nešto prosvijetliš pa vidiš da nisu mućak. Ni dan danas mi nije jasno koja su mućak, ako ih prosvjetliš. A slabo je bilo frižidera, jaja su se lako kvarila, puter bi se užegao, a mlijeko provarilo. Mlijeko se prodavalo u staklenim bocama širokog otvora. On je bio zatvoren čepom od staniola. Plavim, za slatko mlijeko, i crvenim za kiselo.

Do Grbavice 2 u to doba nije išao nikakav javni prevoz. U grad se moglo sa Grbavice 1 dvospratnim autobusom broj 11, ili tramvajem sa Stare stanice (od hotela “Bristol”). Bilo je dosta tramvaja dvojki, mnogo više nego sada. One su isle, a i sada idu samo do Cengic Vile. Tada se grad se završavao iza Čengić Vile. Nije bilo ni Kvadranta, ni  Alipašinog, ni Mojmila, Vojničkog,  ni Dobrinje. Poslije je ustanovljen i autobus za Grbavicu 2. Dvospratnjak broj 12, poklon grada Londona,  imao je zadnju stanicu na okuci pored moje kuće.

Mislim da ne postoji niti jedno ime više spomenuto u prvoj alineji ovog teksta. Dvije škole se zovu drugačije, ulica se zove drugačije, nema Strojorada, nema ni pomenutih nastavnika. Nema ni posluge preko puta, ni lampe za kontrolu jaja, ni mlijeka u staklenim bocama.  Ima samo Željin stadion. Nema više ni autobusa dvospratnjaka, ni linije 11 i 12. Nema ni Dvadeset devetog novembra, Dana Republike, koje više nema, nema ni dana škole.

Zgrade škola postoje i sada. Imaju nova imena. Džamija im je najbliži komšiluk. Ona moja, nije više osnovna, nego je muzička. Nek bar neko svira.

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
29/11/2008 00:21