beats by dre cheap

Živjeti u staračkom domu

Cijelo Sarajevo ima jedan starački dom. Onaj u Nedžarićima, kome je bogzna koliko godina. Onaj drugi, na Stupu, nikad nije završen. Lijepo zamišljena vesela  fasada je izrešetana granatama, a poslije kad su oborinu  zaposjeli Romi, svako je na grafitima dopisivao što je htio. Na kraju su ruševinu zaposjele biljke i iz zidova je počelo rasti drveće. Tako imamo na ulazu u Sarajevu državni simbol brige za stare.

Kod nas je postojao, a postoji i danas, veoma negativan stav prema staračkom domu. Onaj koga smjeste tamo je pojam nesretnika, koga su vlastita djeca napustila, kad su mu najviše trebala okrenula mu leđa, a šta je samo jada vidio dok ih je odgojio i školu im dao. "Eto kakva su djeca, nezahvalna, nije ti šala u starački dom". A nije ni čudo da se tako misli znajući kakve su naše bolnice, gdje se sestre izdiru na starije pacijente, ne zovući ih ljudima, gospodinom ni gospođom, nego babom i dedom, i kada im je i šezdeset anekamoli decenijama više, naživili su se oni, smatraju ih nužnim zlom koga se treba što prije riješiti.

Mnogo je bolje biva kad starci ostanu kod kuće, kad ih smjeste u neki sobičak odakle im nema izlaza, doturaju mu hranu i povremeno mu kao vrhunac srece upuste nekog unuka. Eto dedo je sa svojima, kud će mu ljepše. Oslobodili su ga i penzije, kupuju mu za jelo, nekad ga izvedu autom, istina urijetko, ma najljepše mu je kod kuće.

Kad sam došao u Holandiju iznenadio sam se da skoro svi stariji, a ima ih bogami hejbet od 80 do stotinu i preko, žive u stračkim domovima. Ostave lijepo svoj stan, vrate ga državi, ili prodaju svoju kuću, pa ponesu dio namještaja i smjeste se u apartmane u domu. Obično imaju dnevnu sobu i spavaću, svoju posebnu banju. Apartman urede svojim namještajem, a žive kao u hotelu. Lijepo uređeni prostori, sve prepuno cvijeća, miriše od čistoće, dobro toplo, sala za objede, sala za zabave, pediker, frizer…. Izleti, odlasci na bazen, bingo večeri, bridž takmičenja. Sve dolazi gotovo, spremačica mijenja posteljinu, čisti banju. Nije ni čudo da često u sobi do sobe žive one preko devedeset, još uvijek idu na frizuru, odlaze u šetnju, neke voze bicikle, kola.

Svako selo ima najmanje jedan starački dom. Potpuno otvoren, negdje u parku sa pogledom na rijeku ili jezero. Ljudi žive sa svojom generacijom. Oslobodili su stanove mlađima. Ne dosađuju nikome, niti njima ko smeta. Ne ubijaju se čuvajući unuke. Djeca ih obilaze jednom sedmično, nekad rjedje, ali obidju kad mogu. Odvedu ih nedjeljom ili za praznik kuci na rucak.

E sad će neko reći kako su napušteni i kako je to tužno. U neko doba života shvatiš da više nemaš šta izgubiti i da se trebaš povući bez gubitaka. Sve je stvar pogleda na život. Meni ti ljudi izgledaju kao gospoda u odnosu na naše starce, a najmanje što mi se čini to je da su jadni. Izuzetak je teška bolest, ali i tu imaju bolju njegu nego oni naši kod kuće.

Još da kažem da puno naših žena rade kao njegovateljice u staračkim domovima. I inače puno ljudi je zaposleno u njezi starih i bolesnih, i to je postala jedna veoma važna djelatnost, da ne kažem privredna djelatnost.

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
09/03/2009 19:13