beats by dre cheap

Sarajevo je lijepo isto kao prije, ako nije ljepše: džaba priče zlobnika

Sarajlije, razbacane po cijelom svijetu, žude za svojim gradom. U njemu su proveli dječaštvo, mladost, mnogi ušli u srednje godine, i onda se odjednom našli u stranom svijetu. Napustili su grad, neki prije nego je rat i počeo, drugi početkom opsade kad se moglo samo preko piste,drugi kad su se otvorili plavi putevi, treći nakon završetka rata.

Sjećam se dobro specijalnih aviona kojima su specijalni građani Sarajeva, većinom porodice vojnih lica ( a i mnogi drugi) imali “čast” da napuste grad još dok nije ni zapucalo. Sjećam se izjave jedne žene na aerodromu , koja je na pitanje kada će se vratiti, odgovorila “Kad se promijeni vlada”. Ostavili su mnogi, kojima je došapnuto da treba da se na vrijeme izvuku, ostavili su svoje dojučerašnje prijatelje i komšije, nisu im ni dojavili kakva im se strašna sudbina sprema. Vratiće se oni, kroz dvadesetak dana, kada se sve završi i kada se promijeni vlada.

 Ali šipak, evo prođe i sedamnaest ljeta, a vlada se ne mijenja. Kako u Sarajevu, tako ni u Banja Luci, niti u Mostaru. Zasjele “nacionalističke” stranke, pa ni da mrdnu. Ovi što su otišli iz grada postali umorni od čekanja. Povratka nema. I sve su sretni kad neko ružno piše o gradu, i kad se dogodi nešto što će pokazati nemoć i nesposobnost sadašnje vlasti. Ništa ne valja, a kako je divno prije bilo. Eno, opet ne daju Deda Mraza, eno djeca oboljevaju od salmonele u obdaništu, eno umrla žena na Ortopediji od banalne infekcije, eno ne daju homoseksualcima festival, eno ne daju pivo ni svinjetinu  u robnoj kući... I tako dalje i tako dalje.

Zaboravili su da je i prije svasta bilo, da se svake jeseni po pola dana cekalo u redovima za benzin,da se ranilo da se ugrabi mlijeko, kupi jeftini polubijeli hljeb, da je bio sistem par-nepar, da je cijelim kvartovima iskljucivana struja, da se na bonove dobijala kafa, ulje, prasak, da je vladala usljivost u obdanistima i skolama, da se islo u Madzarsku po sir i puter, itd. itd. A da su neki imali skoro besplatna vojna odmaralista, kako na moru, tako i na planini, i da im je malo sta falilo.

Džaba sve te ruzne priče o groznoj sadasnjosti grada koji je izgubio multietnicnost. Ne pomaže to u gašenju teške tuge i nostalgije, prisjećanja topline i drugarstva koji je pružao rodni (ili nerodni , svejedno) grad. Džaba što se dobro zaradi  što se može otići svukuda, što se pije viski i voze dobra auta, sve džaba, ubi teški osjećaj prevarenosti, protjeranosti, beznađa, dosade.

Sve manje se i ide u Sarajevo. Težak je to osjećaj susresti se sa kolegama koji počesto imaju više nego iseljenik koji je skupio godišnju ušteđevinu pa došao u posjetu. Teško je vidjeti kolege  koji imaju lijepa radna mjesta i ne ubijaju se na poslu kao on, koji su kupili stan(ove) djeci, i brzo će ih otplatiti ( a ne do smrti, kao on), koji putuju po kongresima po cijelom svijetu, imaju bolje auto od njega, najnovije mobitele i kompjutere, koji ljeti idu preko vikenda na more, a ljeti na skijanje. I koji često nisu muslimani, ne žale se da to ikome smeta.

Teško je vidjeti grad koji se i pored mnogih ratnih rana razvio u velegrad, grad koji je čist, koji ima toliko kulturnih festivala, sportskih takmičenja… Jeste da su došli neki novi ljudi, ali zar i ovi što se busaju da su starosjedioci nisu nekada odnekle šljegli.

Džaba je preuveličavati uticaj vehabija, povećavati broj cura sa mahramama, isticati da to nije više multietnički grad, sve je to džaba kada se u toplim ljetnim noćima na Ferhadiji počnu susretati najljepše cure sa najljepšim nogama, u šorcevima i minjacima, kada zamiriše Baščaršija ćevapima i burekom, kad se sjedne u Bečku kafanu hotela Evropa, pa pojede Havana torta, ili u Bečku slastičarnu, pa u Galeriju na kafu, sjedeš kraj prozora pa ti sve pred tobom prolazi lijepi narod ko na filmu. Tada shvate da su prevareni, i da nigdje nema te ljepote i ljudske topline.

Ništa od gore nabrojanih ružnih priča ( ne kažem da nisu istinite i ne branim te koji to čine, ali ih ima u svakom zapadnom gradu) ne može ublažiti tešku tugu kada se poslije kratkog i dugo čekanog  odmora dođe u turobnu zapadnu stvarnost, u gluho društvo gdje niko nikoga ne pozna, i gdje je ljudima najbolji prijatelj pas, i gdje se pokazalo da u tom bježanju na zapad nije bio nikakav spas.

Zatvaraju se oči u novoj sredini, pred komercijalizacijom svega i svacega, usamljenoscu koja ubija, pred rasistima i fundamentalistima raznih vrsta , pred nacionalistima, šefovima izrabljivačima, doktorskom konformizmu i njihovim greškama, političarima koji su korumpirani kad god to mogu biti, pred lažnom demokratijom, licemjernom politikom nove zemlje, a ukazuje se uporno kako Deda Mrazu, eto tamo u Sarajevu nema mjesta, i kako je to zaista strašno.   

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
23/12/2009 20:45