beats by dre cheap

Ontogeneza naših izbjeglica : Od prestrašenih provincijalaca do malograđanskih Holanđana

Prošlo je petnaest i više godina kako je veliki broj naših izbjeglica stigao u Holandiju. Izhaviješćeni i isprepadani, strpani u razne azilske i kojekakve druge prihvatne centre, okupljali su se jedni oko drugih, ispovijedali, druzili, telefonirali za skupe pare pitajući za svoje u Bosni. Samo neka se izvukla živa glava, da se stanje smiri, pa eto nas natrag.

Onda su počeli ići na kurseve jezika, sklopila su se nova poznanstva. Nije se gledalo ko je ko, svi smo još uvijek bili Jugosloveni, svi u istoj nevolji. I zaista je većina pristiglih iz Sarajeva, Zenice, itd. djeca iz miješanih brakova ili su  i sami u miješanim brakovima. Bio je čak u Goudi  i Klub Jugoslovena, pa se puštale pjesme naroda i narodnosti,čak i makedonske, plesalo se, igralo se.

Završiše se kursevi jezika, pa kursevi za posao. Poče se raditi, zarađivati. Dobili se stanovi, kupile kuće, auta. Malo pomalo poče se raja nekako odvajati. Od drugih se saznavalo kako su ti i ti bili u crkvi ili džamiji u Roterdamu. Neko je, do tada zakleti komunist, povremeno počeo da nosi križ na vratu, pa ga povremeno skidao, ovisno o prilike. Svi su isticali svoje međunacionalno porijeklo, a ipak su počeli naginjati na jednu stranu. Djeca iz miješanih brakova, rođena ovdje, su daju zapadnjačka, često i biblijska imena. Kao, imaće djeca bolju budućnost, ako imaju njihovo ime. To što i ovdje među Holanđanima i Nijemcima postoje imena Jasmin, Jasmina, Fatima, Sabina, itd., nije bitno, treba biti veći katolik od pape. Islam je na zlu glasu, bolje se ne igrati. Treba za  Božić okititi nekoliko borova, i unutra i u dvorištu, rasvijetliti kuću što više, biti svjetliji i od holandskih komšija. Neki Hrvati iz Bosne govore Holandjanima  kako su oni dosli iz Hrvatske. Stid ih je spomenuti zemlju na cijoj su muci dobili status ovdje.

Dižu se krediti, prave se i kupuju kuće, najbolje na moru. Djeca se zabavljaju sa Holanđanima, roditelji ih šalju na ljetovanje u novoizgrađene ( a neotplaćene) kuće na Jadranu. Djeca idu po nekoliko mjeseci u Australiju, sa Holanđanima na Karibe, na kružna putovanja brodom. Tako , tek nek se vidi, da nismo bijeda, i da imamo status. A djeca uglavnom ne govore naš jezik. Čak ni u kućama međusobno,  a kamoli sa rođacima ili prijateljima istog doba. Jedino govore sa roditeljima, ni to ne sa svima. I kad govore, natucaju nekako, mješaju riječi, pomažu se rukama, odmah se vidi da su stranci.

Istovremeno se međusobno sve manje viđamo i susrećemo. Slabo ko i pita za koga čak i kad je bolestan. O zajedničkim izletima i dočecima Nove Godine, ma nema ni govora. Svako je na svakoga ljut, imao je šta da mu zamjeri. Prije su iz Bosne dolazili roditelji , sad slabo ko. Kad bi došao nečiji roditelj onda su ga svi zvali da dođe u posjetu. Sad ga ne zovu ni vlastita djeca.

Sjede naši (jesu li više uopšte naši ?), eto tako, kao i Holanđani, sami u kućama, nakon dugotrajnog cjelodnevnog, najčešće očajno dosadnog i jednoličnog posla, gledaju TV. Djeca su odrasla i napustila roditelje, vode svoj zivot. Većina bivsih zemljaka ima satelitske TV (one jeftine namjestio zemljak na crno, preko kompjutera), pa prati, nako reda radi, Hrvati HTV, Bošnjaci bosanske kanale. Nedjeljom se izlazi u IKEU, ili na vašar u Vleuten. Priča se svodi na ponude u supermarketima. Jede se u šest sati kad i svi Holanđani, kupuje se polugotovo, one zamrznute pice naprimjer. Ne pravi se naša kafa, pije se ona splačina iz automata. Sretni su kad imaju holandske goste, i kad im ovi, zalažući se preko punih usta, hvale njihov holandski. Ima se sve vise para, a postaju sve skrtiji, i sve vise kukaju, bas kao i Holandjani.

Na trafikama nema više našeg Oslobođenja, Slobodne Bosne, Dana.... Niko više ne kupuje, pa i ne naručuju. Nije to više interesantno. Čeka se onaj famozni odmor kada će se živjeti mjesec dana, i pokazivati kako se uspjelo na Zapadu.

Imaju razna Udruženja, uglavnom jednonacionalna. Kao da neko šta pita iseljeništvo, dokoni pojedinci i udruženja se zalažu za nešto, pišu, sikiraju se debelo za političku situaciju, neki čak sastavljaju Ustave. Neki se ponose svojim humanitarnim akcijama. Više niko ne govori o povratku. Ko se je vratio, vratio. Ipak ih je dosta uzelo reemigraciju. I ne pada im napamet da se vraćaju u ovaj raj na zemlji. Ovi sto su ostali o nekadašnjoj domovini govore uglavnom kada komentarišu stvari u negativnom kontekstu, sretni što oni nisu u tom paklu tamo.

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
12/01/2010 20:07