beats by dre cheap

U Sarajevu, sa Francuzima, Turcima, Beograđankama i Italijanom, koji liči na starog znanca

Sarajevo je čisto i uredno. Taj sam utisak stekao šetajući od  FIS-a do Baščaršije, a i po Grbavici. Nema puno svijeta kao  ljeti, a i vrijeme je prohladno, ali prijatno za šetnju. Fasade starih  kuća u Ferhadiji su lijepe i uređene.

Kad smo moja žena i ja pošli od Katedrale (koja je jako lijepo iluminirana) zapade mi u oči grupa Turaka i Turkinja (sa mahramama na glavi), koji su išli povremeno ispred nas, povremeno zastajkivali. Četiri djevojke koje su pričale ekavski (na moje pitanje ispade da su iz Beograda) su takođe stalno zastajkivale da se slikaju, nekako je ispadalo da baš i mi uđemo u kadar i da im ja ( ko ono Pink Panter u jednom crtanom) pokvarim sliku.

Uđemo u ćevabdžinicu “Petica”. U ćošku sjedi onaj poznati glumac što glumi Faruka u “Ludom i zbunjenom”, neke ga djevojke zamoliše da se uslikaju s njim. Za sto do njega sjedoše i one četiri djevojke, Beograđanke. Veoma su sretne I raspoločene, gledaju one slike na mobitelu.

Dok sam tražio mjesto da sjednem oslovi me neko iza leđa imenom. Pogledam, kad kolega iz Holandije, upravo došao avionom iz Amsterdama, da bi sutra prisustvovao Kongresu BH dijaspore. Sjedosmo do njega. Za sto do nas dođoše stranci, tri starije osobe, dva muškarca i jedna žena. Naručuju ćevape.Žena sjela na sećiju do mene. Muškarac preko puta premješta pasoš, vidim s naličja pasoš bordo boje, pa se , misleći da su Holanđani, obratim gospođi na holandskom. Vidim da me nije razumjela, pa upitam na engleskom jesu li oni Holanđani. Kaže, nisu nego Francuzi. Stupimo u razgovor. Oni su prijatelji fudbalera i trenera Faruka Hadžibegića. Dolaze često u Sarajevo, ona je već sedmi put. Žive u Dižonu.Muž, koji sjedi pored nje, je dolazio još u ratno doba i radio ko humanitarac.Vole oni ovdje doći, a posebno vole ćevape.Žena je vrlo prijatna i pričljiva. iz Burgonje su, a to je kraj poznat po vinu i posebnom društvenom duha uživanja u životu, stvorenog još u srednjem vijeku (o burgonjskom duhu sam pisao jednom prilikom govoreći o holandskom gradu Maastricht-u). Sa gospođom poče razgovarati i moja žena, izvlažeći poprilično zaboravljene riječi francuskog iz gimnazije.

Zaželili smo im doviđenja  i krenuli natrag. Ušli smo u dvorište Begove džamije. Šadrvan kod ulaza lijepo osvjetljen, djeluje čarobno. Pored šadrvana se okupila ona grupa Turaka, i jedan im vodič priča o džamiji.Moja žena se prikloni mezaru Safvet Beg-a Bašagića i prouči mu Fatihu. Kaže on ti je mamin dajdža. Ona bolje zna moju familiju od mene.

Preko puta džamije, u Kuršumli medresi, uz sami ulaz prodajna izložba izrezbarenog namještaja nekog privatnika iz Gračanice. Mali komadi namještaja, stalci za knjige, peškuni. Unutar izložbene prostorije izložene knjige različite tematike. Pored vjerskih knjiga, slikovnica za djecu, ima dosta knjiga iz nauke i književnosti.

Pred medresom opet ona grupa Turaka. Zovnem suprugu (koja se malo dodvojila da vidi med koji se prodaje na stolu pred ulazom): “Fiko”, a jedna me od onih Turkinja povezana maramom, gleda kao da sam nju zovno. Priđe mi žena, a ja Turkinji kažem: ”Ona Fika, ja Ferid, a ti?” Kaže: “Ja Zehra”.

Vidjevši nas, priključi se njihov vodič (koji im je govorio kod šadrvana). Vodič govori bosanski. On živi u Sarajevu već sedam godina. Stanuje na Kovačima, a radi u turističkoj agenciji FIDAN (kod Katedrale). Agencija između ostalog dovodi turske turiste u Bosnu. U ovoj grupi pola je Turaka iz Trabzona (grad na Crnom moru), pola iz Ankare.

Idemo natrag.Stolovi pred kafanama (a ima ih na svakom ćošku) praz, prazni. Zimura, brajko. Pred Ekonomijom me žena stisnu za nadlakticu, kaže vidi što mi je poznat onaj čovjek. Prođosmo pored njega, a on priča sa još jednim čovjekom, italijanski. Nasmijasmo se i ja I žena “ starom znancu”.     

  

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
21/05/2010 09:31