beats by dre cheap

Moje vidjenje piramide u Visokom

 

 

U posjeti visočkoj piramidi

 Otiċi ċu vozom do Visokog i obiċi piramidu. Sada doduše nije jedna, nego dvije piramide, jedna je piramida Sunca, druga je piramida Mjeseca.

 Željeznička stanica u Sarajevu je velika i čista, ali sablasno pusta. Kupujem kartu, košta malo više od tri marke. Službemica na šalteru mora sve rukom ispisati i otcijepiti kartu iz bloka.

 Voz ima obično dva vagona, a možda ovaj ima i tri. Ulazim u prvi, sjedišta su sva kao i ona kao u vozu kojim sam išao u Tarčin, udobna i tapecirana. Ali ima dosta ošteċenja i rupa na platnu. Osjeċa se vonj duhana koji se uvukao u platno. Prozori su prljavi i jedva se vidi kroz njih. Najviše ima đaka, omladine. Veseli su, pričaju bez kraja, nekoliko momaka i jedna djevojka. Preko puta mene čovjek i žena, malo mlađi od mene, veċ izvadili da nešto jedu. Imali su sportske cipele na nogama, možda su i oni pošli na piramidu.

 Voz pođe na vrijeme. Ispred mene s desna gdje sjedi ona omladina otvoren prozor. Napolju je lijepo toplo. Onaj par prekoputa poče da protestuje da im puše od prozora i da ga zatvore. Jedan mladiċ nevoljno zatvori prozor.

 Omladina zapali cigarete. Otvoriše ponovo prozor. Ona žena do mene poče očajnički da traži da zatvore prozor, da je propuh ubi. U vagon uđe kondukter. Žena mu se poče žaliti na prozor. Kondukter ga sam zatvori, poče se šaliti sa đacima. Oni su sada otvorili veliku Milka čokoladu. Pojeli su pola, a pola dadoše kondukteru. Ovaj se zahvali i reče kako ċe podijeliti sa kolegom.

 U Semizovcu sam gledao rijeku Bosnu i mnogobrojne patke na njoj. Nisu znači patke samo u Holandiji. Ali prije rata ja ih nisam viđao na brzim bosanskim rijekama. Lijep je ovaj kraj pitome Bosne, iako najnaseljeniji,  u njemu ima još dosta slobodne i puste ravnice. Prolazimo kroz Ilijaš, zahrđali ostaci željezare izgledaju kao neki monstrum. Ko ċe ovo očistiti, odvesti ovu željezariju?

 Evo nas kroz Podlugove,” vozovi idu danju, noċu kroz Podlugove”, sjetih se pjesme koju je pjevao Zdravko Čoliċ. Onda prolazimo kroz jedno lijepo mjesto u ravnici, Lješevo, pa prekriženo, piše na tabli pored puta, na izlasku iz mjesta. Evo nas opet ispod podvožnjaka uz Bosnu, onda pored kasarne i pored Franjevačke gimnazije voz ulazi u Visoko. Prolazi pored stare zgrade stanice i staje dalje kod nove jednostavne zgrade. Iskačem iz voza, potcijenio sam visinu platforme pa umalo ne uganuh nogu.

 E sad ima prilično natrag iċi, možda tristo metara do stare zgrade stanice, gdje se nalaze i prve gradske kuċe. Dok napuštam tračnice vidim da voz još stoji u stanici. Evo me u  jednoj pitomoj ulici sa starim kuċama, lagano  se spušta prema autobuskoj stanici. Stanica se nalazi uz samu rijeku Fojnicu, koja je tu ispod mosta podijeljena u dva rukavca koja grle ostrvo obraslo topolama.

 Sad prelazim most, nemam više maraka i morao bih razmijeniti eure. Preko puta mosta je Raffeisen banka. Ulazim, red je od jedno četiri osobe pred šalterom. Ali službenica za šalterom priča na telefon, raspoložena, nasmijana. Neko traži neku drugu službenicu, e sad ova što drži slušalicu treba malo da proċaska dok preda slušalicu onoj što je nazvana. Nisam mogao čekati i izađem iz banke.

 Idem sad prema staroj čaršiji. Nema nigdje putokaza kuda se ide prema piramidi. Samo plakati koji pozivaju na dobrotvorni koncert u nedjelju na stadionu. Biċe poznati pjevači i valjda ċe se dobit od kencerta koristiti za dalja iskopavanja.

 Sa lijeve strane ulice neka nepoznata banka, ulazim, na šalteru nema nikoga. Želim promijeniti 50 eura, ne pitam za tečaj, to je obično svuda isto. Ovdje je međutim marku i po manje. To saznah tek kad je transakcija urađena. Haj dobro.

 Ulazim u stari dio. S lijeve strane se pravi neka mala džamija, sva od drveta, interesantno izgleda. Brdo Visočica dominira cijelom ulicom i cijelim gradom. Instikt me vodi do vrha ulice, to je centar staroga grada, još su tu ostaci starih duċana iz vremena turske čaršije. Taksisti poredani, pa čak i jedan fijaker sa upregnutim konjem. Okreċem lijevo i idem stotinjak metara i pitam neku djevojčicu kud se ide na piramidu. Reče mi da odmah okrenem udesno uzbrdo i da onda gore dalje pitam.

I krenuh uzbrdo u mahalu, stvarno je to strma ulica, duša da ti izađe, kako su ovdje pravili kuċe kod onakve ravnice dole. Popnem se do neke česme koja je stalno otvorena, spomen je to česma nekome, napijem se vode, sad je uspon iza okuke manji i evo me na nekoj zaravni. Tu ima neka kafana, vidi se skoro otvorena, te improvizovane table koje označavaju da se tu može parkirati, ali da se plaċa.  Na parkingu stoji neki stari kombi, vozač mi priđe I pita da li treba da me vozi do nekog platoa. Ja se zahvalih.

Uto mi priđoše četvoro djece, pitaju treba li mi vodič. Najmanje dijete je imalo samo dvije godine,zvao se Jasmin, ispružio je ruku i tražio marku. Bila su još dva dječaka koji su imali oko šest godina i još jedna curica, izgledala je najstarija. Imala je lijepe crne oči i kovrdžavu kosu. Cigančad su i stanuju odmah tu u podnožju brda, pokazaše mi nekoliko malih neuglednih kuċica.

Pitam curicu kako se zove, kaže Džeraldina, pitam koliko ima godina, pokazuje mi punih pet prsta na jednoj ruci i tri na drugoj.

“Osam godina imaš” , kažem ja.

“Odakle ti znaš da ja imam osam godina?”, pita ona i dodaje:

“Imaš jednu marku, gladna sam”.

Vadim marku i dajem joj, a onda jedan od one dvojice, Semir, tako je rekao da se zove, udari u plač. Zališe ga suze. Vidi slučajnosti, Semir se zove i glavni pronalazač piramida. Trebalo je da ode u Ameriku, da tamo sve nauči o piramidama i da se vrati u Visoko i uvjeri Visočake da oni stoljeċima žive ispod piramide, a da pojma nisu imali o tome.

“Ona uvijek dobije, ona ima para, ja nemam ništa!”, govorio je Semir kroz plač.

Onda dam i njemu marku, on se odmače, a za njim ode onaj treċi, molio ga je da popolove. Onda se vrati meni žaleċi se:

“ Čuješ, neċe onaj da polovi!”

Za to vrijeme je Jasmin držao ispruženu ruku i svo vrijeme oblijetao oko mene, te dadoh nešto onih sitnih žutih para i njemu i onom što od druga nije dobio polovinu.

 Išao sam zemljanim putem uzbrdo, bio je neki kiosk s lijeve strane, sklepan od dasaka, u njemu se prodaju suveniri, drvene piramidice, slike sa piramidama, majce sa natpisom. Malo dalje na stubovima do puta izdignuta neka koliba, unutra se nudi jelo i piċe. Vidim da nude i pitu. Bio sam malo gladan, kažem:

“ Gdje vam je ta pita?”, žena odgovori

“Trebaš da naručiš, pa kad siđeš odozgo dobiješ, čeka te pita” , odgovori žena. Zahvalih se i produžih dalje.

 Stigoh do putokaza koji je pokazivao prvac za plato ili na drugu stranu desno do iskopina označenih platformom sa nekim brojem. Krenuh desno, sad sam znači u podnožju piramide Sunca. Penjem se stepenicam uklesanih u glinenu zemlju, a sa strana vijuga puteljak za one koji hoċe sporije da se penju. Poslije tridesetak metara opet od dasaka napravljena kafana i u njoj sklepani stolovi za odmor.

 Stepenice su strme, prilično je vruċe, skidam se samo u majcu. Stepenice zalaze u borovu šumu. Prije nego ċu  i  šumu okrenem se i pogledam, vidim veliku lijepu dolinu sa zelenom Fojničkom rijekom koja izbija iza brda. Poslije sam saznao da je uzvišenje preko rijeke u stvari piramida Mjeseca. Grad Visoko se vidi u svoj svojoj veličini, nekoliko džamija se ističu svojim munarama, u daljini se vidi dolina Bosne sa novim autoputem uz nju. Izgledalo je kao da sam u nekoj zapadnoj zemlji, iznad nekog lijepog čistog i naprednog grada, sa divnim rijekama i dobrim saobraċajnicama.

 U šumi je bilo hladovina. I gle, evo me, iskopine su tu, ograđene žutim trakama. Veliki su to kamene ploče, nepravilnog oblika, ali jednake ravnine. Kao da su napravljene od nekog betona sa krupnim sljunkom umjesto sitnog pijeska. Vidi se da je priroda teško mogla pogoditi da baš ovako napravi, a ako su pravili ljudi, onda je to prilično davno napravljeno.

 Pokraj ploča neki otvor kao peċina. Kraj njega neki drugi, u njemu dvojica kopaju krampom. Zidovi bunara izgrađeni od slojeva sedimentnih stijena. Dno tvrdo.

 Malo dalje opet one ploče, sada manje veličine. Nema se kud dalje. Vraċam se polako, nisam više onoj djeci interesantan, zaustavljaju neke druge ljude. Spuštam se niz onu strmu ulicu. Sad sam zaista gladan. Vidim pekaru na ċošku.

 Pite ne nalikuju pitama, okrugle su to, neke slagane pite, mast se cijedi iz njih. Vidim da imaju i krofne. Pitam:

“Ima li šta u ovim krofnama?”

“Ima, ima”, odgovara djevojka za pultom.

“A šta ima?”, pitam ja.

“Ima čokolade”.

“E ako ne bude, nek znaš da ċu ti vratiti”, rekoh ja.

 Išao sam ka autobuskoj stanici i jeo usput krofnu. Kad sam stigao do sredine krofne mogao se primjetiti samo smeđkasti trag, kao da je neko prstom koji je namazan nečim smeđim, dodirnuo tijesto. Bila je u pravu, nečega je bilo u krofni! Samo je trebao mikroskop i dobar labaratorij da se odgonetne od kakve su to materije tragovi!

 Na autobuskoj stanici sam čekao autobus za Sarajevo. Bilo je tu opet interesantnog svijeta. Neka mlada djevojka, obučena u šarenu bluzu i suknju, u dubokim čizmama zlatne boje. Imala je oko vrata niz perli različitih boja. Oči su joj bile kao u mačke, neobične svijetlo-zelene boje, koja je prelazila u žutu, nešto neprirodno, kao da je nosila obojene kontakt leċe. A kosa joj je bila šarena kao lišċe u jesen koje mijenja boju, pa je istovremeno i žuto i braon i crveno. Sa djevojkom je sjedila na klupi njena majka, obučena kao obična prosta seljanka sa dimijama i šalom na glavi.

 Dođe autobus, dolazio je iz Tešnja. Unutra je bilo sparno, prozori prljavi i zarošeni. Ono malo putnika je u glavnom spavalo. Tek sam sad vidio koja je razlika ovoga autobusa i onoga kojim sam stigao iz Holandije. U daljini sam vidio sam još nekoliko brda u obliku piramida.  Vozili smo se autoputem, put je bio tako dobar, da se činilo kao da nisam u Bosni. Bar do Semizovca, a onda smo upali u gužvu na ulazu u grad. Bila je to ipak Bosna.   

 

 

Leteci Holandjanin
http://letholandez.blogger.ba
12/01/2007 17:55